Ukupno 3.267 srpskih duša od nas zahteva da ih ne zaboravimo, a sarajevska čaršija i opozicija iz Srbije šire antisrpsku propagandu

15.12.2021

20:00

0

Autor: 24sedam

Umesto “ispiranja mozga” propagandom o “zločinačkom srpskom narodu”, zadatak srpske kinematografije treba da bude pravljenje filma o srpskom stradanju od 1992. do 1995. godine

Ukupno 3.267 srpskih duša od nas zahteva da ih ne zaboravimo, a sarajevska čaršija i opozicija iz Srbije šire antisrpsku propagandu
djilas tepic krst - Copyright ATA Images/Antonio Ahel/Boračka organizacija.rs

Predstavnici tzv. Druge Srbije prethodnih nekoliko dana krenuli su u ofanzivu pritisaka kako bi naterali Radio-televiziju Srbije da prikaže antisrpski film "Quo vadis, Aida". Ovu akciju za sada predvode glumci iz pomenutog propagandnog filma i predstavnici nevladinih organizacija, dok iza svega stoje opozicioni lideri Dragan Đilas i Marinika Tepić, koji nikad nisu krili šta misle o nametanju krivice Srbiji i srpskom narodu za navodni genocid u Srebrenici.

Sve je počelo tako što su novine, koje su pod kontrolom Dragana Đilasa, objavile tekst pod naslovom "Da li ćemo najbolji evropski film 'Quo vadis, Aida' gledati na nacionalnoj televiziji", a zatim i intervju sa Emirom Hadžihafizbegovićem i rediteljkom filma Jasmilom Žbanić.

U tom intervjuu Hadžihafizbegović, čiji su antisrpski stavovi sada već svima poznati, po ko zna koji put optužuje srpski narod za fašizam.

– Već sam rekao, ali koliko god da sam dosadan, ponoviću i sada. Kada se film „Quo vadis, Aida?“ sasvim regularno prikaže u Banjaluci, u Sinestaru i Sinapleksu, kada se prikaže u Sava centru i kada se pusti na RTS-u znaćemo da je fašizam krenuo nizbrdo – rekao je glumac kojem ne smeta da, s vremena na vreme, dođe u Beograd i igra za honorar.

Jasmila Žbanić, koja je svojevremeno pružila podršku Draganu Vikiću, jednom od ratnih komandanata u Sarajevu koji je bio optužen za streljanje vojnika JNA, u pomenutom intervjuu govorila je u istom tonu kao i Hadžihafizbegović. Ona je optužila Srbe da ih “zločinci drže u šaci”.

Njene stavove brzo je podržala i Sonja Biserko, koja nije propustila priliku da napadne Republiku Srpsku.

- Film je dobio visoku nagradu i priznanje i time je skrenuta pažnja i na ono što se trenutno dešava u BiH. Jedna strana, a to je RS, ponovno želi da stvori svoju vojsku, vojsku RS koja je počinila takve strašne zločine i koja se izdvaja u haškim presudama za genocid u Srebernici. I zato je ova inicijativa izuzetno važna – rekla je ona gostujući na N1 televiziji.

Naravno, takve poruke od “sarajevske čaršije” i domaćeg NVO sektora koji se finansira iz inostranstva nisu iznenađujuće, ali pravo pitanje je zašto mediji pod kontrolom opozicije učestvuju u ovoj antisrpskoj inicijativi.

Marinika već dugo Srbe optužuje za genocid

Kada se malo bolje pogleda, ni to nije preterano čudno. Treba se samo setiti da je Marinika Tepić, potpredsednica Stranke slobode i pravde Dragana Đilasa, potpisala 2016. godine Predlog rezolucije o genocidu u Srebrenici, čime je zahtevala da se srpski narod osudi za genocid.

Pored toga, Tepićeva je i u svojim govorima često Srbe i Srbiju optuživala za navodni genocid u Srebrenici.

- Tražim da se u krivičnom zakoniku prepozna kao kažnjivo negiranje genocida i ratnih zločina od strane svih sudova koji se ovom tematikom i problematikom bave, i to naročito kada je reč o presudama koje se odnose na zločine i genocid počinjen u naše ime. Po zakoniku Srbije, kažnjivo je negiranje genocida u Ruandi, ali nije kažnjivo negiranje genocida koji je počinjen u naše ime. Vi se frljate nečim što je toliko teška i ozbiljna stvar kao što je genocid a niste u stanju da se suočite s njim i da prepoznate da genocid nije pitanje broja, da li je žrtava bilo 100 ili 100.000, nego namere da se neki narod istrebi i da nestane. A mi imamo snimke koji svedoče o tome u Haškom sudu, da su građani Srebrenice, koji su bili okupljeni tamo, odvajani na muške i ženske. Dakle, tu je ta genocidna namera u suštini. Ja vas molim da uzmete u obzir ovaj predlog, da otvorimo raspravu na ovu temu, da se suočimo sa prošlošću, i sa zločinima i sa genocidom koji je počinjen u naše ime. Ne treba se toga stideti, treba imati hrabrosti i sa tim se suočiti – rekla je Marinika Tepić jednom prilikom u Skupštini Srbije.

Izmišljeni logori koje je kasnije koristila hrvatska propaganda

Široj javnosti nije toliko poznato da je Tepićeva i pre ulaska u politiku, dok se predstavljala kao novinarka, širila antisrpsku propagandu izmišljanjem zločina koje je pripisala srpskom narodu.

Tako je “novinarka” Marinika došla do izmišljene informacije da su tokom rata u Hrvatskoj srpske vlasti na teritoriji Srbije, tačnije u Vojvodini, držale koncentracione logore za mučenje hrvatskih zarobljenika.

Printscreen
 

 

Ovo njeno „otkriće” kao glavni, lažni dokaz za postojanje fantomskih logora u okolini Zrenjanina, u kojima su navodno zlostavljani Hrvati, poslužilo je Hrvatskom kulturnom veću (HKV) iz Zagreba da konstruiše bolesnu srbofobnu priču o iživljavanju Srba nad nedužnim Hrvatima.

Naime, u tekstu iz oktobra 2009, objavljenom na sajtu HKV pod naslovom „Tko je ubijao Hrvate, a danas prešućuje”, stoji da je zvanični Beograd držao pripadnike hrvatske nacionalnosti zarobljene u koncentracionim logorima nedaleko od Zrenjanina, tačnije u naseljima Stajićevo i Begejci (današnji Torak).

Ko se seća pobijenih Srba?

Kada se pogleda ova mala retrospektiva, ne treba da čudi zašto Tepićeva i Đilas sada pružaju podršku antisrpskoj kampanji kojoj je cilj da se na nacionalnoj televiziji pusti propagandni film u kojem se Srbi optužuju za zločine na području gde je, takođe u istom periodu, ubijeno 3.267 Srba. Međutim, ta činjenica ne zanima opoziciju i sarajevsku čaršiju, jer su u okviru njihovog narativa za sva zla na svetu krivi Srbi, tako da njihova stradanja nisu nešto što zaslužuje pominjanje.

Umesto “ispiranja mozga” propagandom o “zločinačkom srpskom narodu”, zadatak srpske kinematografije treba da bude pravljenje filma o srpskom stradanju od 1992. do 1995. godine na području Bratunca i Srebrenice, a zadatak RTS-a da taj fim pusti kako bi se svi upoznali sa stradanjem našeg naroda tog kraja. 

Ukupno 3.267 duša to zahteva od nas i toliko smo im dužni, jer je njihova jedina “krivica” bila to što su pripadali istom narodu kao i mi. I ne, to nisu bili samo muškarci sposobni za borbu (kao što je to negde drugo slučaj). Među njima je bilo mnoštvo staraca, žena i dece.

Simbol stradanja našeg naroda na tim prostorima postao je Slobodan Stojanović, tada 11-godišnji dečak koji se vratio u selo po svog psa i koji je na ritualan način ubijen samo zato što je Srbin. Ako ništa drugo, barem zbog njega mučeništvo našeg naroda ne sme da se zaboravi. Toliko mu dugujemo.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Možda vas zanima

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike