"Gađaju most, bežite! Nemoj u podrum s decom, zatrpaće vas!" Uspomene iz dnevnika jedne devojčice (13) tokom bombardovanja 1999.

24.03.2023

10:30

0

Sinoć je počelo bombardovanje i ja mislim da se nećemo izvući. Nema škole, vratili su nas. Ne znam ni da li ćemo ići, napisala je trinaestogodišnja Jelena

"Gađaju most, bežite! Nemoj u podrum s decom, zatrpaće vas!" Uspomene iz dnevnika jedne devojčice (13) tokom bombardovanja 1999.
Copyright Profimedia/Printscreen/AP/Privatna arhiva

"Gađaju most, bežite! Nemoj u podrum s decom, zatrpaće vas!" Uz sirene za vazdušnu opasnost, brundanje aviona, ova rečenica je moje najtraumatičnije sećanje na bombardovanje Jugoslavije 1999. godine.

Čula sam je od babe kada su gađali most koji je od naše kuće vazdušnom linijom udaljen oko 400 metara, dok se kuća tresla i gotovo rušila.

Nisam ni morala da je zapišem u dnevnik, koji sam pisala, ostala je urezana u sećanju.

Taj 24. mart provela sam u školi uz konstantan osećaj muke i tereta. 

Da neće biti ništa od rata uveravali su me svi, od porodice do nastavnika (istoričarka se dala u ozbiljnu promociju srpstva i junaštva, pa nam je danima predavala o hrabrosti Nemanjića, Obilića i ostale družine).

Iz mog ugla, situacija je bila ozbiljna, delovalo je da su to poslednji dani mog života i ako počne bombardovanje - to je to, kraj.

Potvrdu da nisam u pravu tražila sam od babe, prababe, terala ih da mi pričaju kako su bežale jedna u Prvom, a druga u Drugom svetskom ratu, zamišljala da ćemo i mi tako, da nam nema druge.

Srbija 1999. godine

25. mart

- Sinoć je počelo bombardovanje i mislim da se nećemo izvući. Nema škole, vratili su nas. Ne znam ni da li ćemo ići. Kad su se zatresli prozori mislim da je neko staklo puklo. Kaća je skočila iz sna i počela da plače. Ja sam otrčala u vrata, tata me je povukao. Mnogo mi lupa srce i nisam mogla da spavam. Baba i čika su spavali s nama, on je u onom ratu bio mobilisan. Stalno gledam slike kakav je bio u uniformi – ispisala sam, sudeći po datumima, dan posle početka bombardovanja.

Dnevnik koji sam tih godina pisala sačuvala sam delimično. Neka sećanja, u tu i tamo izmenjenom obliku, našla su mesto u mom pisanju koje je, ispostavilo se, postalo moj posao.

Iako ovi prvi redovi deluju ozbiljno traumatično, narednih nedelja osećanja su se smenjivala. Strah me nikako nije napuštao, ali se smanjivao povremeno, pa su "prinudni raspust" i "druženje" u podrumima ili na ulici kada nema opasnosti počeli da mi se dopadaju.

30. mart

- Kaća je otišla u školsko i nije htela da me povede. Tamo je ____, zna da mi se sviđa i namerno nije htela. Ne pričamo i neću joj nikad ni ĆAO reći – nekoliko dana je prošlo od početka bombardovanja, dnevnik kaže da sam se malo navikla? Čim mi je najveći problem tog dana bila činjenica da nisam srela simpatiju.

18. april

Na vestima javljaju da je poginula neka devojčica na noši. Deca ginu (?!)

Moja baba često je govorila: "Ma vi ste deca, ne može to vas" – ako se požalimo da nas boli glava, ako se povede priča o nekoj ozbiljnoj bolesti, pročitamo da je neko nastradao...

Foto: Wikipedia
 

Dobro, baba, kako onda ovo? Ako smo mi deca, ako je i ona bila dete?

Tog dana nisam mnogo pisala. Samog događaja se ne sećam previše, tj. onoga što sam slušala na vestima, ali se sećam muka u kući.

19-22. april

Stiže koverta "OTADŽBINA TE ZOVE" ili kako već ide. Strica su mobilisali. Otišao je... datum nisam zapisala, samo rečenicu.

- Čiku su odvelii na ratište, opet.

Uspomene jedne Jelene-Privatna arhiva
 

Baba tiho plače, niti sme da pusti strah i pomisli šta sve može da se desi, niti hoće nas ostale da uplaši.

Na nekim vestima čula je koji tenkovi će prvi na Kosovo (pitaj Boga u kom kontekstu), pa broj zapisala na ruci i tako šeta... čeka priliku da nekog pita. Šta, verovatno nije znala ni ona.

23. april

Te noći gađali su most preko Save, udaljen svega 400 metara vazdušnom linijom od nas.

Printscreen/AP
 

Te prolećne noći se sećam kao juče da je bila. Nešto (projektil, saznala sam kasnije) obasjalo je celo dvorište, iako je bila noć, u jednom trenutku je "svanulo". A onda eksplozija. Tata je krenuo po babu, koja je u tom trenutku bila u svojoj kući, Kaća za njim, ja do vrata… toliko smem. Plačem.

Ironija ili ne, u trenutku dok gađaju cilj najbliži našoj kući, mi smo svi napolju.

Plačem. Zovem tatu, mamu, želim u podrum (u mojoj glavi tamo smo bezbedniji, iako smo vrlo brzo prestali da odlazimo tamo). Baba se dere (strah je tera), nije više ni taj komšijin podrum bezbedan.

- Gađaju most, bežite! Nemoj u podrum s decom, zatrpaće vas! - vikala je na nas.

Kuća u kojoj sam provela bombardovanje 1999.-Privatna arhiva
 

Sinoć su gađali most, kao da su gađali našu kuću. Toliko je treslo i eksplodiralo. Prvi put su toliko jako gađali otkako čika nije ovde s nama – zabeležila sam.

Most je gađan i narednih dana. Onda i zgrada televizije. Voz pun putnika...

Blagi preokret u mom doživljaju rata

Dani koji su usledili bili su mi interesantni, jer nas je tata poveo u grad u kupovinu s njim, a onda i do Trga na jedan od čuvenih koncerata. Ni sad mi nije jasno kako su mu mama i baba dozvolile, ali sestra i ja smo se našle u centru, da sa ostalima "prkosimo NATO-u" (?!)

Pevali smo sa onim glumcem "Za Beograd svi su čuli". Posle smo jele sladoled, pa krenuli kući. Idem posle u školsko... – sudeći po dnevniku, rekla bih da je ovo bio period kad sam ušla u mirnije vode.

Da li ću nastradati u bombardovanju, a neću imati dečka (?!), kako ćemo ako uđe vojska kao u babinim i Naninim pričama, šta ako ovo nikad ne prestane, kako ću slaviti rođendan... nisu u dnevniku zabeleženi samo strahovi, bilo je i "ozbiljnih" tinejdžerskih dilema.

Mi, deca, srećnici koji nisu nekog svog izgubili tokom bombardovanja, govorili smo da je to najlepši period naših života jer o stvarnim dešavanjima baš i nismo znali previše, a i bili smo kod kuća, u ulici sa prijateljima više nego inače.

Delom zbog propagande "ne može nam niko ništa jači smo od... Klintona" (?!), delom jer tako i treba kad si dete. O paklu kroz koji smo prolazili saznavala sam u godinama koje su sledile... Redovi gore ispisani samo su kap iz okeana uspomena i strahova na bombardovanje 1999. godine.

Neke još nisu spremne da budu puštene na papir. Neke su se godinama oblikovale i evo ih.

Srbija 2023. godine

Danas se u našoj zemlji obeležava godišnjica NATO bombardovanja na tadašnju SR Jugoslaviju. Prvi put u istoriji, bez odobrenja Saveta bezbednosti UN, pod izgovorom da je krivac za neuspeh pregovora u Rambujeu o budućem statusu KiM, za Račak, za navodno etničko čišćenje, za sve...

Tanjug/Youtube printscreen
 

Operacija savezničkih sila trajala je od 24. marta do 10. juna 1999. godine, a tokom tih 78 dana bombardovani su vojni ciljevi, ali i bolnice, fabrike, mostovi, pruge, medijske kuće i predajnici...

Preciznih i zvaničnih podataka o broju žrtava nema ni danas, a Fond za humanitarno pravo je objavio spisak prema kome su poginule 754 osobe tokom NATO bombardovanja.

Povređeno je oko 6.000 civila, od toga više od 2.000 dece, kažu podaci.

Bonus video

 

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike