Ani je umro muž dok su čekali na VTO, a onda je doživela novi košmar: Nasledila je embrione, ali joj ne daju da ih koristi!

18.11.2022

19:45

2

„Kako je moguće da neka nepoznata žena iz zemlje EU može da rodi moje dete, a da ja kao majka, u svojoj zemlji, ne mogu, jer to zakonom nije regulisano?" - zapitala se Ana Marković

Ani je umro muž dok su čekali na VTO, a onda je doživela novi košmar: Nasledila je embrione, ali joj ne daju da ih koristi!
Ana Marković - Copyright 24sedam/Katarina Mihajlović

Ana Marković (45) u januaru 2021. godine ostala je bez supruga Željka. Kao uspomena na njega ostala je ćerka, trenutno mlađa od pet godina, koja je dobijena prirodnim putem. Nakon tog porođaja, par je imao želju da proširi porodicu, ali je zbog poteškoća sa začećem morao da započne proces vantelesne oplodnje na jednoj privatnoj klinici. Motiv je bio da ostvare veliki san, da njihova starija devojčica dobije sestru ili brata. 

Posle jednog neuspelog pokušaja, par je odložio ponovni postupak za kasnije. Želja se nije gasila, embrioni su ih čekali, međutim, sudbina je imala drugačiji scenario. Željko je preminuo od posledica koronavirusa. 

Problem s kojim se Ana tada suočila u već izuzetno teškom periodu za celu porodicu s vremenom je postao njen košmar, razlog čestih odlazaka advokatima, na sudove i susreta sa ljudima koji nemaju odgovor ni na jedno njeno pitanje. Naime, iako su embrioni sada samo njeni, po svojini, njoj nije dozvoljeno da ih preuzme i premesti u drugu ustanovu na čuvanje. 

Ova majka se najpre šokirala neprijatnim načinom na koji joj je rečeno da ne može da ih uzme i da nikako nije mogla ni da ih nasledi (na sudu). Embrion se, inače, može koristiti isključivo uz saglasnost davalaca, ali zakon ne kaže šta se dešava kada jedan od supružnika u međuvremenu umre.

Kada smo je upitali kako je do svega ovoga došlo, uzdahnula je pa drhtavim glasom rekla:

- Najpre nisam htela ni kod koga ovde (u zemlji) da uradim vantelesnu oplodnju. Međutim, doktorka koja me je porodila i kojoj beskrajno verujem, jedna divna žena, rekla mi je da ima poverenja u koleginicu koja radi u toj privatnoj klinici (ime poznato redakciji). To nije poverenje u ustanovu, već u ginekologa. Rekla sam: „Naravno, poslušaću Vas, kako Vi kažete, tako ću uraditi." Onda je došla korona, ne bih mogla ni da putujem, da stignem do mojih embriona... I, stvarno, ta doktorka je vrlo fina žena. Dan-danas mislim da je dobar čovek, ginekolog, ali je o ustanovi trebalo malo više da se raspitam. Jer, ta doktorka ipak nije vlasnik, pravnik, jednostavno ne odlučuje ni o čemu - počela je svoju ispovest Ana koja sa ćerkom živi u Zemunu, pa se zatim dotakla procesa vantelesne oplodnje.

Ana Marković, 24sedam/Katarina Mihajlović
 

- Niko ne prolazi kroz to kroz šta smo mi prošli, osim ako nije siguran da želi decu. Ni finansijski, ni kroz tu hormonsku terapiju koja je jedna velika neprijatnost za organizam, stres. Zatim, niko ne ostavlja nekome embrione da bi ih on spalio, nego da bi ih čuvao, da možete danas-sutra da ih uzmete. Vi nekome najpre date novac, koji kod nas nije mali. Onda, te njihove terapije... Nisu mi dali ništa što nisu dali i drugim ženama, ali vi tada svesno rizikujete i svoje zdravlje kako biste došli do potomstva - istakla je. 

Prema njenim rečima, od pet embriona koje je isprva uspela da dobije, ostala su joj na kraju samo dva. 

- Imala sam ih prvo pet, pa su ostala četiri. Dogovorili smo da dođemo na vantelesnu oplodnju, koja na kraju nije uspela. Tada su rekli da će ostale pratiti i onda su ostala dva embriona. Spakovani su kao blizanci, tako sam razumela. Ostavljeni su na čuvanje ne bismo li probali ponovo kroz neko vreme - objašnjava nam ova majka, koju sada najviše brine to što sa gotovo svih strana sluša kako je došlo vreme za spaljivanje embriona.  

Zatim, kazala je kako je u postupku biomedicinski potpomognute oplodnje (BMPO) moguće čuvanje embriona do pet godina. 

- Samo potpišete da pristajete da ih čuvate, platite koliko treba i to je to. Te stvari za potpisivanje nam je dala glavna sestra i mi smo to uradili. Bez čitanja nekih sitnih slova, samo smo potpisali - ispričala je gotovo u jednom dahu, prisećajući se dana koji su ostali obeleženi željom za što više dece. 

Ana Marković, 24sedam/Katarina Mihajlović
 

Posle porodične tragedije zbog koje je teško i samo zbog ćerke stala na noge, usledio je novi pakao. Ana je, između ostalog, embrione prijavila na ostavinskoj raspravi po preporuci advokata, pravosnažnim rešenjem ih je zatim i nasledila, međutim, od predaje i dan-danas nema ništa.

Nema mogućnost čak ni da ih čuva u nekoj drugoj ustanovi. 

Kako bismo na najbolji način razumeli ovaj problem sa strane zakona, kontaktirali smo sa advokaticom Tamarom Nemčev Džinić. Pošto smo joj objasnili situaciju u kojoj se tužilja našla, predočili izrečenu prvostepenu presudu Prvog osnovnog suda u Beogradu, a zatim i žalbu na nju, rekla je sledeće:

- Zakonom o nasleđivanju, zaostavštinu čine sva nasleđivanju podobna prava koja su ostaviocu pripadala u trenutku smrti. Pravnosnažnim rešenjem o nasleđivanju, koje, suprotno navodima iz presude, jeste osnov sticanja prava svojine i drugih prava koja se nasleđuju, tužilja je iza pokojnog supruga stekla prava iz postupka BMPO. Odredba Zakona o biomedicinski potpomognutoj oplodnji za izvođenje BMPO propisuje obavezan pismeni pristanak svih lica koja se podvrgavaju postupku BMPO, pre započinjanja postupka BMPO. Pristanak se daje posebno za svako izvođenje BMPO. U postupku BMPO dozvoljeno je upotrebljavati reproduktivne ćelije, odnosno embrione davalaca koji su živi.

Dodaje da zakon propisuje da lica od kojih potiču skladištene reproduktivne ćelije, tkiva ili embrioni mogu iz opravdanih razloga tražiti njihov premeštaj u drugi centar na teritoriji Republike Srbije ili van države.

- U primeni citirane odredbe nailazi se na dva potencijalna problema koja su od suštinskog značaja za stranke u sporu: ko je nosilac diskrecionog prava da proceni „opravdane razloge" za premeštaj embriona u drugu ustanovu? Ukoliko o tome odlučuje ustanova, postoji mogućnost da će postupiti na lakši način i odbiti zahtev za premeštaj. Ukoliko o tome odlučuje sud, na njemu je diskreciono pravo da oceni „opravdane razloge“ za premeštaj embriona. Poslednje, sama odredba sužava premeštaj opredeljujući njegovu svrhu, a to je radi korišćenja u postupku BMPO za sopstvenu potpomognutu oplodnju. U ovom slučaju sama svrha, korišćenja embriona u postupku BMPO, ne može da se ostvari, jer zakon propisuje da se mogu upotrebiti samo embrioni davalaca koji su živi - kaže advokatica.

- Imajući u vidu činjenično stanje, u slučaju da ustanova koja čuva reproduktivne ćelije ili sud nađu da postoje opravdani razlozi za premeštaj, embrion može da se upotrebi samo uz saglasnost lica koja su učestvovala u postupku BPMO, što je u konkretnom slučaju neizvodljivo, a što bi svaka ustanova koja primi premeštene embrione morala i bila bi dužna da zna, posebno iz razloga što lica koja postupe suprotno odredbama zakona podležu krivičnoj i prekršajnoj odgovornosti - naglasila je ona.

Embrioni joj pripadaju - na papiru

Svesna da embrioni sada pripadaju samo njoj, Ana se i te kako muči sa činjenicom da je tako samo na papiru. Posebno se plaši epiloga, pretnje koja visi u vazduhu - spaljivanja embriona. 

- Ne mogu da mi ih daju jer to nije regulisano zakonom. „Mi ako ih damo, mogu da nas zatvore." A sa suda, evo, ostavina, dobila je žena embrione, dajte joj, ima pravo da ih čuva gde god hoće... Mene zakon sprečava da ih iskoristim (embrione) u Srbiji jer nisu neki akti usvojeni. A ja njima kad kažem da neću da ih koristim nego da ih čuvam, da imam mogućnost da ih čuvam na drugom mestu, to je moje, dajte mi da ih čuvam, oni opet kažu da ne može, mora da se spali. Nije regulisano zakonom i gotovo - sumira ova majka, koja je situaciju očito dobro razumela, osim stavke spaljivanja. 

Ana Marković, 24sedam/Katarina Mihajlović
 

- Pričala sam i sa sutkinjom iz drugog suda, sastavila mi je zahtev za izvršenje i rekla mi je: „Napravite ovo i idite sa izvršiocima, uzmite svoje stvari." Kaže: „To je sve presudio neki sudija", ne manje vredan od ovog koji mi sudi. Prosto je sudija! Ljudi odu nevini u zatvor, nažalost, ali tako je presuđeno. Kad sam joj rekla da oni meni ne daju embrione, da nisam mogla da ih dobijem, pitala me je ko su oni, da li su neki sud. Ko kaže da oni smeju da spore pravosnažnu odluku? Imam pečat pravosnažnosti da je to moje - govorila nam je Ana.

- Moj pokojni suprug je hteo da imamo još dece. Da devojčica dobije brata ili sestru. Imam i prepisku s njim o tome, čuvam je da joj je pokažem jednog dana. Bukvalno, pretposlednji dan pred smrt, iz bolesničke sobe, on meni kaže da će doći kući, hoće da se vrati, da ozdravi i da ona dobije i brata i sestru - teška srca nam je priznala, pa dodala kako se zbog svega obratila i na adresu zvaničnih institucija. 

- Znam da nije u njihovoj nadležnosti da se bave pitanjem potomstva jedne udovice, ali ja sam im se pismom obratila jer mi nije preostalo baš ništa drugo. S Ministarstvom zdravlja sam predhodno kontaktirala, a oni su me uputili na Upravu za biomedicinu. Bila sam i na razgovoru, ali pomoć niti jedne vrste nisam dobila. Odgovor na svako moje pitanje je bio da zakon to nije predvideo. Da ironija bude veća, mogu da odem u neku od susednih zemalja i uzmem semenu ćeliju od nekog nepoznatog donora, vratim se i rodim dete u Srbiji, ali nikako ne mogu da uzmem gotov embrion mog pokojnog muža i moj i rodim naše dete. A još i ne tražim da ih iskoristim, samo da ih preuzmem i čuvam na drugom mestu. Međutim, eto, ništa - čudi se i dalje ona, pa nastavlja: 

- U poverenju mi je rečeno da je možda rešenje da se odreknem embriona, da ih poklonim u banku siročića u EU, da nađem način da ih ispratim do tamo, potom otkupim i pronađem surogat majku da ih rodi. Neka nepoznata žena tamo može da uzme i rodi moje embrione, ali ja kao majka u svojoj zemlji moje da nosim i rodim ne mogu, jer to zakon nije predvideo. I obratite pažnju, tad im ne treba potpis mog supruga.

Ana Marković, 24sedam/Katarina Mihajlović
 

U suprotnom, dakle - za korišćenje i, po svemu sudeći, čuvanje, potrebna su joj oba potpisa, jer zakon tako nalaže. Iz kabineta je još i dobila podršku, ali pomaka nije bilo. 

- Sve je to posle odbijeno. Neverovatno, ali ljudi od kojih se pre svega očekuje saosećanje, lekari, uopšte tu osobinu ne poseduju, zapazila sam. Pravnici, sudije, ljudi od kojih empatiju i nisam očekivala, pokazuju je u velikoj meri i trude se da nađu način da mi pomognu, shvatajući da sam u pravu. Podnela sam tužbu, i to po savetu istih onih koje sam molila da mi pomognu. Sutkinja je, međutim, presudila kako je presudila. Žalba Višem sudu je napisana, ali je vremena malo - prokomentarisala je naša sagovornica. 

Šta sad? - nametnulo se pitanje, na koje je Ana takođe imala odgovor. 

„Ne mogu da verujem šta mi se dešava"

- Ja se zbog deteta borim, ali preselila bih se sada iz zemlje jer me za nju vezuju samo grobovi i ništa više. Povela bih i svoje roditelje... Ne mogu da verujem šta mi se dešava. Čovek od ovoga ne može tek tako da se oporavi i da izađe zdrav. Psihički. Ili bez nekog organskog oboljenja. Ako se sud negde saglasi, odluči, pokaže trunku humanosti, kaže da je to moje... Iznela bih to u inostranstvo i onda bih, kao i sve žene koje odlaze u Prag, Solun, Skoplje da urade VTO i vrate se ovde da žive, to isto mogla da uradim ako poželim. Ali za početak moram da budem psihički mirna i pod manjim stresom nego što sam sad. Sada imam problema i sa šećerom, pritiskom, nesanicom, time na dojci... Ima prgršt problema koji me dave - zaključila je ona svoju ispovest, s tračkom nade da će ipak, možda, doći neko bolje sutra i da njeni embrioni neće biti spaljeni. 

Ana MArković, 24sedam/Katarina Mihajlović
 

Iz privatne klinike gde se trenutno čuvaju embrioni uveravaju je da do spaljivanja sigurno neće doći dok sudski proces traje. Kod nje se, zbog spleta okolnosti u kojima se našla, pojavila sumnja u njihovo poreklo, kao i na njihovo postojanje. Pokušali smo da stupimo u kontakt s ovom klinikom, ali ni nakon nekoliko dana oni se nisu oglasili.

Ana se za sve to vreme bojala novog „ne", oduzimanja, spaljivanja... Usred velike porodične tragedije, prema njenim rečima, nema koga nije i molila da je ne čini još većom, ali je na svom teškom putu nailazila samo na one bez sluha. 

- Našoj zemlji trebaju deca. Moja, vaša, svačija - prokomentarisala je tiho za kraj, ne skrivajući koliko ju je strah jer je vremena ostalo veoma malo. 

Posle vesti da će od 10. decembra ženama do 45. godine koje nemaju partnera, a žele da se ostvare kao majke, biti omogućeno da obave vantelesnu oplodnju (VTO) sa doniranim reproduktivnim ćelijama uvezenim iz inostranstva, Ana ostaje čak i malo zbunjena. 

Podsetimo, početkom avgusta potpisan je ugovor sa bankom iz Španije, a istovremeno su vođeni razgovori i sa još jednom bankom iz te zemlje, kao i iz Danske. Naš portal se i sam bavio temom - šta je prepreka da naši muškarci budu donori, o čemu više možete čitati na OVOM linku. 

Ona nema partnera, ali embrioni su njeni

Ekipa 24sedam je zbog slučaja sagovornice kontaktirala i sa „Šansom za roditeljstvo". Iz udruženja smo saznali da su građani u sličnim situacijama maltene nevidljivi od strane zakona, dok je Anin krajnje jedinstven: 

- Takvu situaciju nikada nismo imali. Mislim da je moja saradnica imala jednu sličnu, kada su zvali roditelji preminulog sina koji je sa suprugom imao zamrznute embrione. Naš zakon to ne prepoznaje. Da bi neka žena iskoristila embrione, neophodan je potpis oba partnera. Ovo je situacija u kojoj bismo podržali tu ženu koja želi da ide u proceduru sa svojim embrionima. Ona nema partnera, ali embrioni su njeni. Međutim, zakon to ne odobrava. Po pitanju transfera - ista je priča, „ona zakonski ne bi smela da radi taj transfer i, ako bi neko to uradio u drugoj klinici, to se sa zakonom ne bi baš slagalo".

Bonus video:

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Možda vas zanima

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike