Nataša 27 godina radi u rudniku i rešava probleme: "Nekim ženama je lakše da uđu u jamu nego da skuvaju ručak" (FOTO/VIDEO)

19.03.2022

07:30

0

Rudarke priskaču u pomoć kad je najteže

Nataša 27 godina radi u rudniku i rešava probleme: "Nekim ženama je lakše da uđu u jamu nego da skuvaju ručak" (FOTO/VIDEO)
IMG_4455 - Copyright Nataša Bailović

Radno mesto rudara, ali i rudarki, jeste 300 metara ispod zemlje. Ali njima je to svakodnevica i ne plaše se teškog zanata. Nataša Bailović je jedna od nekolicine žena koje, po potrebi, silaze u jamu u rudniku "Rembas" Resavica već 27 godina.

Ona je rukovodilac službe vetrenja i dispečerskog centra, a inače je diplomirani rudarski inženjer i brine o bezbednosti svojih kolega rudara.

U razgovoru za 24sedam Nataša kaže da je u ovaj posao ušla po nagovoru drugih, ali da se nikada nije pokajala.

- Došla sam kao mlad inženjer, inače sam dete iz ravnice, a na rudarstvo sam otišla po nagovoru drugih. Kad sam došla ovde upoznala sam divne ljude. Rudari su uvek bili ljudi velikog srca, a naselje Resavica je bilo kao Jugoslavija u malom, i svi se drže zajedno i svi pomažu jedni drugima. Što se tiče posla, nikada nisam imala problema, niti mi je nešto bilo teško. U proizvodnji sam 27 godina, a od 2003. sam u službi vetrenja i dispečerskom centru, gde pratimo gasno-ventilacione parametre za jame - kaže nam Nataša.

Njena primarna uloga je da brine o bezbednosti rudara i prati da li je u jami sve u redu da bi oni nesmetano obavljali svoj posao.

- Imamo posebnu službu bezbednosti što se tiče inženjera, ali mi vodimo računa o tome da ništa ne krene po zlu kada su u pitanju ventilacioni parametri i gasno stanje. A najpotrebniji smo onda kad do problema dođe - ističe ona, i objašnjava da se s godinama navikla na silazak u jamu sa rudarima.

- Silazak u jamu je sad već rutinski, kao svakodnevni posao. U početku, kad sam tek počinjala da radim, to je bio problem, jer nisam poznavala ljude, nisam poznavala prostorije i puteve. Nije isto kad vidiš kartu i kad siđeš dole. Taj prvi silazak prolazi tako što se samo uhvatiš za nekoga koga poznaješ i ne puštaš ga da se ne bi izgubio. Međutim, s vremenom naučiš i shvatiš da ne možeš da se izgubiš, jer je potrebno samo da pratiš transportere, pošto oni idu u smeru izlaza uglja. Tako da i ako ostaneš sam, znaš kako ćeš da izađeš. Sada, kad su mnoge godine prošle, kao kad dođem kući i spremam ručak, isto tako siđem i u jamu. Nekim ženama je lakše da siđu u jamu nego da spremaju ručak - priča nam kroz smeh Nataša.

Nataša Bailović
 

Iako nije jedina žena kojoj je obaveza da se s vremena na vreme spusti u jami, Nataša je jedina u svom sektoru koji je zadužena za rešavanje problema tamo gde je najčešći uzrok požar.

- Što se tiče koleginica, u mom sektoru sam sama kad su u pitanju rudarski inženjeri. Imamo geološkog inženjera, imamo rukovodioca, i ona je žena, a imamo još dve mlade koleginice koje su isto geološki inženjeri - kaže ona, i ističe da nikada ne bi menjala posao kojim se bavi.

- Nikad ne bih menjala ovaj posao i nisam se nikada pokajala, pogotovo zato što su sve kolege korektne prema meni. Što se rudara tiče, ne mogu ni da pomislim da kažem da sam imala bilo kakvu neprijatnost. Oni su, inače, poznati po humanosti, ali i po humoru, i paze šta pričaju kad vide da smo mi žene sišle u jamu. Izuzetno su pažljivi prema nama i nikada nisam bila u neprijatnoj situaciji, da me je neko uvredio ili da je neko nešto opsovao i rekao ružnu reč. Čim vide da je žena u jami, pritrče i pomognu, jako paze na nas - priča nam rudarka Nataša.

Kako kaže, njen posao ne zahteva da je po ceo dan u jami, ali ima situacija kad se to dešava i kada je tamo neophodna.

- Ako imamo nekih problema, svakodnevno silazimo u jamu, zavisi od toga šta se desilo. Međutim, kad je sve u redu, jednom mesečno obilazimo svaku jamu u rudniku da bi se iskontrolisali ventilacioni objekti. Kad je problem, svi smo aktivni, nema veze ni koliko je sati ni koja je smena. Moj sektor je uglavnom najaktivniji u slučaju požara - kaže Nataša, i dodaje da se nesreće u jamama, nažalost, dešavaju i da su zbog toga neophodni svi sektori bezbednosti kako bi se sprečile eventualne nezgode.

- Imali smo nesreća, poslednji put je to bilo pre tri godine, kad je stradao Mile Škorić. Imali smo zatrpavanje, koleginica je bila dežurna, ali smo svi tada dotrčali. Nažalost, nismo mogli ništa da uradimo. Bilo je i ranije takvih slučajeva, ne često, ali bilo je nekoliko nesreća. Ovo je rizičan posao - ističe ona.

Život u rudarskom mestu

Nataša kaže da nije zadovoljna samo poslom, već i mestom u kom živi. Ne samo ljudima sa kojima radi, već i ljudima koji je okružuju u naselju Resavica.

- Ovo je prelepo mesto, ali nažalost, poslednjih godina narod odlazi. Uglavnom ostaju rudari. Moj muž je isto u ovom poslu, mi smo ovde već 27 godina i nikada nismo zažalili. Resavica je 1995. godine, kad smo mi došli, bila puna naroda i dece. Moje dete ima 24 godine, i kad je pošlo u školu 30 ih je bilo u generaciji, a sad ih je 10. Nije mi jasno zašto, jer ovde imate sve, a i Despotovac je blizu, Ćuprija isto tako, ako bilo šta treba što u tom trenutku nemate u naselju. Samo nema više ljudi kao nekada - priča nam Nataša.

U razgovoru sa rukovodećim kadrom u preduzeću rekli su nam da je problem dovesti ljude, ali ih i zadržati. Nataša akcenat stavlja na to da je ipak glavni problem kako zadržati ljude.

- Muž i ja smo ovde ostali jer smo imali smeštaj i solidnu platu. U Resavici, u rudniku, plate su korektne i redovne, a za ljude koji rade kod privatnika već je problem. Ipak, kod nas su redovna primanja i svi uslovi postoje za jedan mladi bračni par. Imamo školu, imamo vrtić, ambulantu... Teško je biti rudar, ali za onog ko to voli nije. Rudarstvo je jedno od najtežih zanimanja i ne kaže se džabe da je to hleb sa sedam kora. Teško je samo sići u jamu, a kamoli raditi u onim uslovima. Videli ste i sami. Ovde su svi vredni i hoće da rade. Poruka mladima je da ostanu, da vide da su sve kolege korektne. Ja nisam zažalila, ne verujem ni da bi oni - poručuje ona.

Nataša ističe i da je jedan od najvećih problema to što u opštini Despotovac i okolini još od 1973. godine nema škole koja obrazuje mlade za smer rudarstva.

- Smer rudarski tehničar je postojao, ali sada ga ima u Boru, ne i u Despotovcu. Problem je jer je ovo rudarski kraj i trebalo bi da postoji, da bi se mladi školovali za ovaj posao. To nije samo proizvodnja, neophodni su i tehničari, palioci, inženjeri... - zaključuje Nataša Bailović.

BONUS VIDEO:

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike