Koju simboliku u narodu ima hrast – drvo boga Peruna od kog se seče badnjak

06.01.2021

12:55 >> 12:41

0

Autor: Z. A.

U mnogim drevnim religijama hrast je posvećen bogovima gromovnicima

Koju simboliku u narodu ima hrast – drvo boga Peruna od kog se seče badnjak
Copyright Pixabay

Srpska pravoslana crkva i veći deo pravoslavnog sveta 6. januara slavi Badnji dan, radujući se Božiću, najradosnijem hrišćanskom prazniku rođenja Sina Božjeg Isusa Hrista. Na Badnji dan vernici praktikuju mnogo verskih običaja, a uveče – na Badnje veče – u kuću se unosi i potpaljuje badnjak i taj čin je osnovni obred božićnog ciklusa kod Južnih Slovena.

Badnji dan nosi ime po badnjaku – koji se seče od drvat hrasta, sakralnog drveta velike važnosti i izuzetne pozitivne simbolike, prema kome Srbi i danas gaje veliko poštovanje.

Običaj je da se badnjak seče na Badnji dan, rano ujutru pre izlaska sunca ili pred veče pre zalaska sunca, a sam čin seče badnjaka prate različite obredne radnje – od toga da domaćin mora da ćuti i odseče ga jednim zamahom sekire a najviše iz tri zamaha (nikako iz dva) do toga da se i prvi iver koji od njega otpadne čuvao u kući i na Božić se nosio do košnica, mlekara, kokošinjca i čuvao se za lečenje ukućana.
Kada se potpali, badnjak gori cele noći, a ljudi ga čuvaju ne spavajući. U božićno jutro položajnik pomera badnjak kroz vatru i žar kako bi krenuli poslovi i blagostanje u kući, a granom badnjaka izaziva varnice na ognjištu i izgovara blagoslov: „Koliko varnica, toliko parica, teladi, jagnjića, prasića…“.
Drvo kao simbol plodnosti, prema tumačenju etnologa, ima pojedine prethrišćanske elemente. Poznato je da su od Božića dani duži i postojao je stari običaj da se pale velike vatre kako bi pomogli suncu da što pre izađe i da nas ogreje.

možda će vas i ovo zanimati

Pepeo i ugarci badnjaka su takođe korišćeni za razne magijske i isceliteljske ciljeve: odnošeni su u njivu, ambar, pčelinjak ili su pepelom posipani usevi, korenje voćki, mešan je u hranu kokoškama ili se mešao u vodu kao lek protiv glavobolje.

Sve su to moći koje je badnjak nasledio od hrasta, sakralnog drveta mnogih evropskih naroda.

Pixabay

Sveto drvo boga Peruna

Hrast je oduvek i svuda sinonim snage (u latinskom jeziku hrast i snaga označeni su istom rečju: robur). On pokazuje čvrstinu, moć, dugovečnost i visinu – i u duhovnom i u materijalnom svetu. Hrast je sveto drvo starih Slovena, što je kod Srba dobrim delom sačuvano i nakon što su primili hrišćanstvo. Osim što se koristi za badnjak, stari običaj je da se pod hrastom održavaju zborovi i u vezi je sa verskim uvažavanjem tog drveta. Tokom ropstva pod Turcima Srbi su se zarad molitve, jer nisu imali dovoljno crkava, okupljali ispod osveštanih hrastova – zapisa.

I u starim indoevropskim religijama hrast je poznat kao drvo boga gromovnika. Svi stari narodi – Sloveni, Gali, Kelti, Rimljani i Grci – veoma su cenili šume i stabla. Verovali su da drveće ima čarobne moći, a posebno su poštovali hrast i povezivali ga s jednim od njihovih najviših božanstva.
Kod Grka on je Zevsovo drvo, kod Rimljana Jupiterovo, kod Germana Donarovo, kod Skandinavaca Torovo, a kod Slovena Perunovo (ili Perkunovo) – bez sumnje zato što privlači grom, kišu i simbolizuje uzvišenost. Kod staroslovenskih naroda to je bio bog Perun, gromovnik, pa ne čudi da grom prema verovanju najčešće udara baš u hrast.

Dolaskom na Balkan, stari Sloveni doneli su i svoje razvijeno poštovanje određenih vrsta drveća. Narod je smatrao svetim pre svega ono drveće koje se izdvajalo svojim izgledom, veličinom ili položajem. Seljaci su verovali da takvo drvo nije samo dom neke duše već mesto oko koga se okupljaju natprirodna bića. Smatralo se da u njegovoj blizini borave vile.
Za mnoge narode, pa i za Srbe, drvo je bilo stan božanstva. Prema starim narodnim verovanjima, drvo ima dušu ili je neka duša u njemu nastanjena. Ta verovanja prenošena sa predaka na potomke.
Drvo sa svojim večitim ili obnavljajućim zelenilom kao osa sveta predstavlja sam život. Njegov vrh predstavlja prostor neba, a koren drveta – donji svet. Smatra se da nas koren stabla vezuje za pretke, stablo je dato da u njega upisujemo krst i ljubimo ga, a grane i zelenilo, koje se obnavlja, pripadaju Bogu i budućim generacijama.
Drvo je bilo stan božanstva, prvi i najprimitivniji hram, a njegova lekovita snaga ogleda se u snazi božanstva ili demona koji u drvetu živi.

Hrast je bio je zaštićeno drvo, a jedna od najčešćih zabrana odnosila se na sečenje stabla i grana. Po narodnom verovanju, to drveće bilo je prožeto nekom opasnom silom. To su uglavnom bila usamljena velika stabla nepravilnog oblika i skoro zastrašujućeg izgleda. Verovalo se da će onaj ko ih poseče umreti ili će mu se desiti neko zlo.

Pexels

Drvo zapis preteča hrama

Hrastovi su sačuvali obeležje svetinje među Slovenima: pod njima su obavljani razni paganski, ali i hrišćanski obredi, kao i žrtvovanja, pa se može smatrati i pretečom hrama. Kod Rusa su mladi posle venčanja odlazili do starog hrasta i tri puta obilazili oko njega. Kod Srba je hrast veoma često imao ulogu zapisa.

Zapisi su kultna mesta sa svetim drvetom ili kamenim stubom (ili krstom) kod kojeg se obavljaju molitve za vreme praznika. Hrast na kome je „zapisan“ (izrezan ili isklesan) krst, koji je zamenio idola, imalo je skoro svako naselje, a pojedine velike porodice imale su svoje zapise na imanjima.
Urezani krst stajao na zapadnoj strani zapisa, tako da onaj koji stoji ispred njega može da gleda prema istoku, kao prema oltarskom prostoru u crkvi.

Prema verovanju, zapis je stanište božanstva polja i šuma, koje štiti selo od bolesti i groma, a njive sa usevima od oluje i grada. Zato ne čudi izbor gorostasnih hrastova za zapis.
Svuda je bilo zabranjeno seći svete hrastove, ložiti suve grane ili opalo lišće, ljuštiti koru sa stabla ili na bilo koji drugi način oštetiti stablo jer to, po verovanju, donosi nesreću i smrt ne samo onome ko to čini nego i svima oko njega.

Kod svih Slovena postoji verovanje da se na hrast može preneti bolest, pa su obavljane različite simboličke radnje prenošenja bolesti.

Ukrajinci, Poljaci, Česi, Moravci na hrastu su ostavljali odeću bolesnika; Bugari, Srbi, Makedonci i Hrvati na hrastove grane vezivali trake i konce iz odeće. Voda kojom su kupani bolesnici ili deca prosipala se oko hrasta. Često se u probušenu rupu u hrastu stavljala odsečena kosa ili nokti bolesnog deteta ili konac kojim je dete pre toga premereno, a zatim bi se taj otvor zatvarao kočićem.

Oduvek je važilo nepisano pravilo da se sa ovih stabala zapisa ne sme skinuti nijedna grančica, plod, kora… Pogotovu se ne sme zapis odseći i uništiti, već on mora sam od sebe da izumre kao čovek. Ko povredi ili uništi zapis, ne može izbeći Božju kaznu. Kazna može da se odrazi na njega i na celu porodicu.

Pexels

U jednom selu kod Zaječara zabeležen je slučaj da drvo koje se srušilo i palo na put nije pomerano zato što je zapis. Seljaci iz tog mesta su čak izgradili novi put da sveto drvo ne bi pomerali.

Mnogo je zanimljivih narodnih predanja vezanih za hrast. Zato je možda dobro završiti jednim citatom: „Što je orao među ticama, a lav među četvoronošcima, to je dub (hrast) u jevropskom biljnome svetu“, pisao je svojevremeno Pavle Sofrić Niševljanin. I zaista, teško da se može naći biljka koja je više poštovana i više cenjena od hrasta u brojnim evropskim predanjima.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike