Da li će ruski mirovnjaci zaista otići u Karabah i šta ih tamo čeka?

17.10.2020

14:42

0

Ministar spoljnih poslova Rusije Sergej Lavrov je izjavio da u Nagorno-Karabah treba poslati vojne posmatrače, ali konačnu odluku o tome će doneti suprotstav

Da li će ruski mirovnjaci zaista otići u Karabah i šta ih tamo čeka?
Copyright Profimedia

Ministar spoljnih poslova Rusije Sergej Lavrov je izjavio da u Nagorno-Karabah treba poslati vojne posmatrače, ali konačnu odluku o tome će doneti suprotstavljene strane. Sa kojim poteškoćama se može suočiti mirovna misija i kako su izgledali pokušaji da se spreči sukob početkom devedesetih – istražuje Sputnjik

O „plavim šlemovima“ pre svega treba da se dogovore Azerbejdžan i Jermenija. Pres-sekretar ruskog predsednika Dmitrij Peskov je istakao je: „Svako raspoređivanje bilo kakvih mirovnjaka, posmatrača, ma ko to bio, moguće je samo uz saglasnost obe strane“. I dodao je: „Do sada nismo čuli odgovor na ovo“.

Nema ozbiljnih pomaka

Dan ranije, 14. oktobra, predsednik Azerbejdžana Ilham Alijev u intervjuu za turski TV kanal Haber Turk rekao je sledeće: „Ako jedna od strana stavi veto, to će biti nemoguće. Druga stvar je da svi treba da shvate da se radi o suverenoj azerbejdžanskoj teritoriji. Bez naše saglasnosti niko ne može nikoga poslati. To je kršenje međunarodnog prava“.

Azerbejdžanski lider je podsetio da je uvođenje posmatrača predviđeno osnovnim principima mirnog rešavanja. „Ali ovo je poslednja tačka. Pitanje je još uvek u fazi pregovora, tako da ozbiljnih pomaka nema“, precizirao je Alijev.

On smatra da je neophodno uključiti Tursku u pregovore i sumnja u efikasnost takozvane Minske grupe OEBS-a koja se bavi sukobom u Karabahu od 1992. godine. Njeni kopredsedavajući su Rusija, Francuska i SAD, a članovi su, osim Jermenije i Azerbejdžana, Belorusija, Nemačka, Italija, Švedska, Finska i Turska.

„U ovoj grupi postoje zemlje koje nemaju pristup regionu, niti bilo kakav uticaj“, objasnio je Alijev. „Ako želimo rešenje sukoba, potrebne su nam države koje mogu da doprinesu stvarnom pomirenju. Naravno, u oboj ulozi vidimo i Tursku“.

Premijer Jermenije Nikol Pašinjan je istakao da treba razmotriti opciju sa ruskim mirovnjacima. „Ali o takvim pitanjima treba razgovarati u širem kontekstu, u okviru Minske grupe OEBS-a“, saopštio je jermenski lider za kanal „Al Džazira“.

Tanjug/AP Photo/Karen Mirzoyan)

Generalni sekretar Organizacije Ugovora o kolektivnoj bezbednosti Stanislav Zas obavestio je da je stalno veće organizacije primilo apele premijera Jermenije Nikola Pašinjana i ministra spoljnih poslova Jermenije Zograba Mnacakanjana o situaciji u Nagorno-Karabahu. „U regionu se aktivno razgovara o očuvanju mira“, istakao je Zas. I pojasnio je: „Pozdravljamo učešće zemalja koje su članice Minske grupe OEBS-a, i to samo u okviru njihovih ovlašćenja“.

Ministri spoljnih poslova Jermenije i Azerbejdžana Zograb Mnacakanjan i Džejhun Bajramov, uz posredovanje Sergeja Lavrova, dogovorili su se devetog oktobra u Moskvi o primirju. Vatra je trebalo da bude obustavljena sutradan posle podne. Međutim, borbene akcije su nastavljene.

Provalija između stavova

Politikolog Artur Atajev govorio je o poteškoćama koje očekuju mirovnjake. „Geografski region nije jednostavan. Za sada nije jasno gde da se odredi dodirna tačka. Jedna strana veruje da Nagorno-Karabah i sedam obližnjih regiona pripadaju NKR (nepriznatoj Republici Nagorno-Karabah). Za druge sam Karabah i zemlja oko njega pripada teritoriji Azerbejdžana. Među ovim stavovima je provalija“, rekao je on.

Prema rečima politikologa, dok su borbene akcije u toku, ne postoje objektivni preduslovi za mirovnu misiju. „A do nove eskalacije može doći. Očigledno je da u zoni sukoba postoje pripadnici paravojnih formacija koji su spremni da poremete bilo kakve dogovore. Direktor Spoljnoobaveštajne službe Rusije Sergej Nariškin je rekao da su borci sa Bliskog istoka raspoređeni na Kavkazu. Ovakve izjave se ne daju bez razloga“, ističe Atajev.

Selo Martuni/Foto: Profimedia

Sa jedne strane, Rusija ima iskustvo u razmeštanju mirovnih snaga na Kavkazu — u Južnoj Osetiji i Abhaziji. Tamo je pomoglo to što su strane u sukobu uspostavile barem neku vrstu dijaloga. Ali napad gruzijske vojske na ruske posmatrače u Chinvaliju u velikoj meri je diskreditovao ideju podele protivnika trećom silom. „Vojna lica koja obavljaju takve zadatke osposobljena su za pregovore bez obzira na to kako se situacija razvija. U Južnoj Osetiji i Abhaziji su postojali sporazumi o liniji vatre, zoni bez kontakta i tako dalje. Ali 68 ruskih vojnika i oficira je poginulo zbog udarca u leđa. Tako da će u Moskvi vrlo temeljno izvagati prednosti i mane prilikom odgovora na pitanje da li treba dovesti kontigent u još jedno u nizu žarište“, rekao je stručnjak.

Moguće rešenje je ODKB

Mogući izlaz iz situacije je učešće snaga Organizacije Ugovora o kolektivnoj bezbednosti u podeli strana. „Ovde bi organizacija osetila svoj rast“, smatra Atajev.

Osamdesetih i početkom devedesetih sukobljene strane u regionu su raspoređivale delove sovjetske armije i unutrašnjih trupa Ministarstva spoljnih poslova SSSR. Ali nisu ih svi doživljavali kao mirovnjake: i Jermeni i Azerbejdžanci su zamerali vojsci što pomažu neprijatelju.

Profimedia

Sergej Šatko je obavljao zadatke u autonomnoj oblasti Nagorno-Karabah kao deo jedinice vladinog puka za komunikacije. On ne naziva sebe veteranom ratnih akcija (vojna lica koja su prošla Karabah nemaju takav status). On povlači paralelu između nerazumljivog pravnog položaja „mirovnjaka“ tih godina i nejasne političke situacije s početka 1990-ih.

„Tretirali smo sukobljene ljude kao sunarodnike koje treba pomiriti i zaštiti od nasilja“, priseća se Šatko. „Oficir kombinovanog bataljona kadeta škole Ministarstva spoljnih poslova SSSR je rekao jednom prilikom: „Dolazi do pogroma, ljudi se ubijaju, a naš zadatak je da pokažemo da je sovjetska vlast ovde bila, da je sada tu i da će ubuduće biti“. Ali od toga ništa nije bilo. Tada centar očigledno nije razumeo kako da reši situaciju. Sretali smo razne ljude, bilo je onih sa zdravim razmišljanjem, ali i onih koji su nam pljuvali u leđa, optužujući nas da se dodvoravamo drugoj strani. Njima nije bio potreban mir, već naši mitraljezi da bi pucali jedni na druge“.

Poslednje jedinice su napustile Stepanakert u proleće 1992. godine, strane su zapravo sprovodile borbene akcije, pa je organizovana vojna operacija za povlačenje vojnih jedinica nepostojeće zemlje.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike