Šampionski geni: Sandra Kolaković za 24sedam o sinu koji je sa drugovima očarao Srbiju

06.01.2021

13:05 >> 15:22

0

Majka Alekse Kolakovića, slavna rukometašica Jugoslavije i Srbije priča o pobedi nad Francuzima i igračkom putu koji je prošao naslednik

Šampionski geni: Sandra Kolaković za 24sedam o sinu koji je sa drugovima očarao Srbiju
Copyright MN Press

Koliko je porodična istorija 23-godišnjeg rukometnog reprezentativca Srbije Alekse Kolakovića nametala teških životnih dilema da bi došao do cilja, pa to je previše i za nekoliko osoba i života. Nije ni moglo drugačije. Majka Sandra, vrhunska rukometašica! Evropska prvakinja sa slovenačkim Krimom, treća na svetu 2001. godine sa selekcijom SR Jugoslavije na Mundijalu u Italiji. Otac Igor, prvo odbojkaš, “tehničar” Budućnosti i Partizana, pa vrhunski odbojkaški trener koji je vodio selekcije Srbije i Irana do zlatnih medalja na kontinentalnim šampionatima Evrope i Azije i brojnih drugih odličja na svetskim ligama, azijskim igrama … Deda Petar Fajfrić, zlatna medalja na OI u Minhenu 1972. godine, trener Metaloplastike, jedan od ideologa čuvene jugoslovenske rukometne škole. Pa, ujak Zoran, rukometaš …

Taman kad dete u svojoj glavi prelomi da mu se više dopada mamin rukomet, od tatine odbojke, od fudbala i košarke gde su mu svi drugovi otišli, dve države, dva oka u glavi Srbija i Crna Gora odlučuju da će svako na svoju stranu. I onda, život talentovanom detetu nametnu novu dilemu: za maminu Srbiju ili za tatinu Crnu Goru?
Istini za volju, kod Kolakovića Srbija i Crna Gora su ostala dva oka u glavi, nikad se nije pravila razlika, ali sada to više nije ni mnogo važno. Odluke su donete odavno, bile su samo Aleksine koliko god to nekome čudno zvučalo, a njegova majka priča za 24sedam kako se kod Kolakovića u kući razvijao treći šampion.

MN Press

Valjda je pobeda (27:24) u Zrenjaninu nad Francuskom u kvalifikacijama za EP 2022, dobar nagoveštaj da je na scenu izašla jedna generacija igrača koja bi mogla da povrati slavu i popularnost koju je rukomet imao u našoj zemlji:

– Uh, nisam verovala da ćemo pobediti. Eto, ako ćemo iskreno da pričamo, ne mogu reći “znala sam”. I mene su iznenadili igrom, borbom… Da me sad neko ne shvati pogrešno. Svaki naš prethodni selektor davao je sve od sebe za uspeh reprezentacije, ali nekako nam se nisu slagale te kockice kako treba. Nešto je tu malo nedostajalo da bismo bili bolji kao reprezentacija, ali ovo sinoć protiv Francuza bilo je složeno tako da je svaki igrač tačno znao svoju ulogu. Posle dugo vremena video se učinak svakog igrača, a imali su svega šest zajedničkih treninga pre utakmice. Očigledno da je ranije napravljen koncept igre i da su naši rukometaši shvatili šta su im zadaci, pa su ih izvršavali na najbolji mogući način i u fazi napada, a pogotovu u odbrani. Samo četiri primljena gola iz kontranapada!? To je moguće jedino kada Francuska igra protiv najboljih timova sveta, protiv ostalih obavezno deset golova postižu – priča za 24sedam Sandra Kolaković, nekada velika rukometašica Jugoslavije, Srbije i Crne Gore, danas trener šabačkog Medicinara i majka Alekse Kolakovića.

Privatna arhiva

Kako ste kao trener gledali partiju svog sina?

– Zadovoljna sam, generalno! Dobro, bilo je malih detalja, gde se moglo nešto više i bolje uraditi. Recimo, u jednoj situaciji kada su sudije bile na ivici da presude sedmerac u našu korist, ali sada to nije ni mnogo važno kada se dobije protivnik kakva je Francuska, svetska rukometna velesila. Aleksa je sinoć bio deo jednog dobrog kolektiva i ja sam posle te utakmice bila jedna ponosna navijačica Srbije i ponosna majka. Međutim, ništa neće vredeti ako ne nastavimo dalje sa istom željom i ritmom igre. Ova pobeda je vredna, ali se mora potvrditi protiv Belgije i Grčke.

Kakvi su Aleksini zadaci u igri bili, šta ste primetili tokom meča?

– Aleksa je, inače, bek, ali pred utakmicu se čujemo i on mi kaže “Mama, izgleda ću morati da idem na desno krilo”. Znate, mi smo jedna sportska porodica, moj otac Petar Fajfrić bio je rukometaš one velike zemlje, trener Metaloplastike. Moj brat se bavio rukometom, suprug Igor je odbojkaški trener, ja radim kao trener u RK Medicinar u Šapcu, mi smo vaspitavani tako da se trenerova reč sluša. Pomisliš ti u sebi često “ovo je nepravda, zaslužujem bolje” ili “moje dete zaslužuje nešto drugo kod tog i tog trenera”, ali o tome se ne raspravlja na glas. Igrač mora da ispunjava zamisli trenera, a oni su uvek prolazni u njihovim životima. Dođu i odu, neke zapamtimo po dobrom, neke po manje dobrom. E, sad da se vratim na pitanje. Kada smo čuli da će možda na krilo, prva reakcija je bila “igraš tamo za svoju zemlju, izvodi samo aute ako se to bude tražilo od tebe”.

To ste znali da kažete iz svog iskustva igranja za reprezentaciju?

– Kod nas se taj kult reprezentacije gaji i prenosi iz generacije na generaciju. Tako je moj otac Pera preneo na brata i mene, pa smo tako moj suprug i ja preneli na našu decu. Uvek se pričalo o tom osećaju kad himna svira, kad predstavljaš svoju zemlju dok te gleda cela nacija i navija za tebe. Pa da li postoji lepši osećaj za jednog sportistu? Vidim da i kod Alekse skače adrenalin kad mu se spomene reprezentacija, jer seća se i on, mada je bio dete, kako smo Igora čekali kod Gradske skupštine kada je sa Srbijom postao prvak Evrope. Seća se balkona, hiljada navijača ispod u parku, kako se pevala himna. Tako se “hranio” njegov patriotizam i verovatno se detetu tad u glavi javilo ono “hoću i ja ovako”. Baš primećujem da mu mnogo znači reprezentacija, bio je nestrpljiv da dođe na okupljanje…

Da li ste mu tada rekli da ste i vi jednom bili primljeni i Gradsku skupštinu posle bronze na SP u Italiji 2001. godine?

– Jesam, naravno, ispričala sam mu to kao jednu od mojih najlepših igračkih uspomena. Istini za volju, nije tad bilo dočeka sa navijačima ispod balkona, ali mi smo zemlja koja voli sport, nismo baš ni veliki, pa treba svaku medalju nekako obeležiti, proslaviti zbog navijača i dece koja će sutra poželeti da se bave sportom. Ja, recimo, gledam Francuze, oni kao nacija prosto bujaju, njihov ponos ide do neba, dok prate svoje fudbalere, ali i rukometaše, košarkaše, pa čak i kajakaše, nema veze koji je sport. Igra njihova reprezentacija, oni su uz nju. Tako moramo i mi. Uvek uz naše, šta god da igraju!

Kako je Aleksa odlučio da zaigra za Srbiju, a realno, kao rođenom Podgoričanu, bio je bliži Crnoj Gori?

Privatna arhiva

– Pa i on to uvek ističe da je Podgorica njegov grad, Crnu Goru nosi u srcu, ali isto tako i Srbiju. To se u našoj porodici nikad nije potenciralo, niti se prednost dala jednoj zemlji u odnosu na drugu. Obe su naše. Igor je iz Crne Gore, a bio je selektor Srbije. Ja sam iz Srbije, a jedno vreme sam bila selektor mlađih kategorija ženskih reprezentacija Crne Gore. Prava istina je da muški rukomet u Crnoj Gori nije bio na nivou organizacije ženskog rukometa, baš tada kada se Aleksa igrački razvijao. Jednom je pozvan, čini mi se čak naknadno, pa kasnije nije ni bio pozivan, da bi se onda u 16. godini preselio u Sloveniju. Tamo je naš stariji sin već studirao, a Aleksa, kome ambicija nikad nije falila, odluči da nastavi školovanje i da zaigra u Slovanu!

Da li je bilo otpora sa vaše strane?

– Ne! Bilo nam je jasno da je on tada izabrao svoj put, da je poželeo karijeru sportiste i morali smo da ga podržimo. Sa druge strane, imao je nadzor i pomoć četiri godine starijeg brata tako da je taj njegov razvoj besprekorno funkcionisao.

Kako mu je bilo u školi?

– Uglavnom je brat vršio kontrolu, ja sam se trudila da ih što češće obilazim, ali imao je i pomoć profesora. U prvoj godini mnogi su mu tolerisali to što je pola pričao na slovenačkom, pola na srpskom. Posebno matematičar, divan čovek! On je, kada bih ja dolazila na roditeljski govorio “Gospođo, to što ja predajem, njemu, kad postane vrhunski sportista, ništa neće značiti. Neka nauči najosnovnije, a kad postane jednom veliki igrač neka se seti da je od svog profesora matematike imao samo razumevanje.” E, sad kod slovenačkog jezika, nije moglo da se prođe sa pola srpskim, pola slovenačkim, ali i ta žena je bila više nego fer. Dala mu je mogućnost da uči tokom godine i da na kraju odgovara samo na slovenačkom.

Pročitajte još

A u Slovanu?

– Sjajni treneri, odlični uslovi za rad, jednostavno rečeno, bio je to pravi potez! Nastavio je da napreduje i baš 2013, negde pred kraj godine, došao je sa Slovanom u Beograd na jedan novogodišnji turnir. Tu su ga zapazili naši ljudi, dopao im se, obavili su razgovor, pitali ga da li bi igrao za Srbiju i …

Rekao im je “moram da porazgovaram sa porodicom, pa vam javljam šta smo odlučili”?

– Hahaha, ne! On je odmah pristao! Mi smo obavešteni o tome da je on postao reprezentativac i da će ubuduće igrati za Srbiju kad je on već pružio ruku. Posle nekoliko meseci, javila se i Crna Gora. Rešili su organizacione probleme, potpuno se stabilozovali, počeli sa okupljanjem talentovanih dečaka i pozvali su Aleksu. Međutim, tada im je rekao da je reč dao Srbiji i da je neće pogaziti! Niko mu se nije mešao u izbor, jer, zaista, moja deca, naša cela porodica, te dve zemlje ne odvajaju. One su kod nas voljene na isti način. Aleksa je rastao u Podgorici, ali je svaki raspust provodio kod babe i dede u Srbiji. Naučio je da voli jednako i Srbiju i Crnu Goru.

A zašto je mamin sport odabrao, a nije tatin?

– Gledajte, rukomet i odbojka su sportovi, ali to su potpuno dva različita načina razmišljanja, pa, ako hoćete, i pogleda na sport. Sve kreće od tog kontakta! U odbojci ga nema, u rukometu postoji. Aleksa ima taj gen, koji je došao sa moje strane, pa čak i građu ima kao moj otac, iako je deda niži od unuka. Visok je 190 centimetara, veliki raspon ruku, snažna ramena i ne plaši ga kontakt, već ga traži i to se najbolje vidi dok igra odbranu. Postojala je ta šala u kojoj je on za odbojku govorio da je ženski sport, ali kao dete je i to trenirao. Bio je na fudbalu, košarci, igrao je šah i na kraju se odlučio za rukomet. Opet mu se niko od nas nije mešao u izbor. I drugi sin se, takođe, bavio rukometom, ali on se kasnije posvetio fakultetu, nije želeo da proba nešto više i u tome je, naravno, dobio našu podršku.

Privatna arhiva

Da li ste posle Aleksinih utakmica više majka ili rukometni trener?

– Uh, to je ta stalna moja borba kako da se postavim u takvim situacijama. Na početku sam, dok je rastao i trajao proces vaspitavanja, često sebe hvatala da mu posle utakmica govorim kao trener, pa onda on kaže “mama, zašto nisi takva prema svojim igračicama”. Onda zastanem malo, kažem mu “one su devojčice, potrebno je malo više pažnje prema njima”, što i jeste tako.

Šta biste rekli o sebi kao treneru?

– Možda bi bilo bolje da neko drugi o tome priča. Pokušavam u mom klubu da napravimo jednu lepu sportsku priču i mislim da smo na dobrom putu da uspemo. Imali smo oko 100 devojčica, sada nam se zbog pandemije taj broj sveo na 70, veoma su talentovane i želele bi da napreduju. Kad ste trener srednjoškolkama, koje su u prvom timu, to znači da treba otići i kod njihovih profesora. Porazgovarati, objasniti da to što je dete zakasnilo ili nešto nije naučilo nije zbog toga što je bilo mrzovoljno, već nije stiglo. Molim ih za razumevanje i zasad to daje rezultate. Naravno, sve bi bilo uzalud da iza nas ne stoji predsednik kluba, privrednik i sportski zaljubljenik Bojan Radukić.

Da se vratimo Aleksi. Otkud u Francuskoj?

– Igor je u to vreme bio trener Kana, pa je logično prijatelje, koje je tamo stekao, pitao da li postoji neki vrhunski klub u blizini, gde bi sin mogao probati da se nametne. Francuska je stvarno velesila! Kao nekada Jugoslavija. Svaki gradić ima salu i rukometni klub. Pa, tamo postoji šest rangova takmičenja. Predložili su mu San Rafael, jer bio je tu i naš bivši reprezentativac Nikola Vojinović koji je živeo sa porodicom. Ispalo je sve super. Proba je prošla, od tada je tamo i značajno je napredovao. Francuzi vrhunski rade, posebno individualno, tako da je sada samo na njemu da se trudi.

A Igor?

– Igor je izuzetno zadovoljan klubom u Poljskoj. Vodi ekipu Zaverčje, trenutno su u vrhu, ali koronavirus je i tamo pomerala raspored kako je ona htela. Prava slika će se dobiti kada se odigraju otkazane utakmice, ali, generalno, utisak mu je više nego dobar o klubu, igračima i ligi.

Vas četvoro Kolakovića na četiri različite strane sveta?

– Da, pamtimo svi datum kada smo bili na okupu. Sad smo 26. decembra bili zajedno, pa smo onda Aleksu sutradan odvezli u Staru Pazovu na okupljanje reprezentacije. Sledeće okupljanje nam je na leto. Imaćemo više dana za uživanje i svi ih jedva čekamo – ispričala je za 24sedam Sandra Kolaković.

MN Press

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike