Ponavlja se istorija srpskog kriminala: Mrtvi Bojović skliznuo niz kolac! Umesto u medijima, građani smaknuće gledali uživo

02.01.2023

07:00

1

Ako bi među hajducima tražili vitezove ili one dostojanstvenog držanja, izbor bi sigurno pao na Dragoljuba Bojovića

Ponavlja se istorija srpskog kriminala: Mrtvi Bojović skliznuo niz kolac! Umesto u medijima, građani smaknuće gledali uživo
Hajduk Bojović pogubljen ali nije hteo da oda saradnike - Copyright dr Šimon A.Đarmati/Ustupljene fotografije/Profimedia

U svojoj knjizi “Hajdučka vremena u Srbiji” profesor u penziji Šimon A. Đermati uspeo je da povuče paralelu između nekadašnjih hajduka i današnjih pripadnika raznih kriminalnih grupa, i da nam kroz neverovatno uzbudljivu građu pokaže da nema nikakve razlike među njima, da su drugačiji samo akteri i vreme.

Ako bismo među hajducima tražili vitezove ili one dostojanstvenog držanja, izbor bi sigurno pao na Dragoljuba Bojovića. Ali ne onakvog kakav je bio za vreme hajdukovanja, jer tada nije bio nimalo nežan, nego na Dragoljuba Bojovića koji je nakon hapšenja ispoljio poštenje vredno divljenja.

Hajduk Bojović je bio jedan od najopasnijih razbojnika rudničkog, valjevskog i čačanskog okruga

Kao šestomesečna beba je ostao bez majke i živeo je sa ocem koji se kasnije nije vratio iz Prvog svetskog rata, pa je tako sa četrnaest godina postao siroče. Iako mlad – svega 22 godine, specifično niskog rasta – bio je visok oko metar i po, Bojović je u toku 1923. i 1924. godine izvršio 96 krivičnih dela – oko 80 razbojništva, nekoliko ubistava, silovanja i krađa, prevazilazeći tako svoje prethodnike hajduke Brkića i Kalabića, kao i svog savremenika Čarugu.

Bojović se odmetnuo u hajduke 1923. godine nakon bekstva iz sudskog pritvora, kada je zbog razbojništava osuđen na 15 godina robije.

Zajedno sa razbojnicima Bajom Omerovićem, Ivanom Maksimovićem i Vlastimirom Lučićem, posle nekoliko meseci je uhvaćen i vraćen u zatvor.

Razbojnici su dugo smišljali kako da pobegnu, pa su u noći između 19. i 20. novembra 1923. godine, kako bi privukli pažnju dežurnog narednika, inscenirali svađu u ćeliji. Kad je žandarmerijski narednik Živojin Rakić otključao vrata ćelije, oni su ga uvukli unutra i udavili. Kako jedini nije bio okovan, Dragoljub Bojović je oslobodio redom sve zatvorenike.

dr Šimon A.Đarmati/Ustupljene fotografije
Dragoljub Bojović uslikan pred streljanje

Od tada, ređala su se razbojništva za razbojništvima, ne samo u valjevskom nego i u rudničkom i užičkom okrugu. Za vreme dvogodišnjeg odmetništva, Bojović je sa svojim drugovima opljačkao oko 180.000 dinara, a stvari koje su pokrali vredele su približno isto toliko.

Blagodareći jatacima i sopstvenoj domišljatosti i drskosti, Bojović je nizao pljačkaške uspehe, a još uspešniji je bio u skrivanju. Bio je surov: ako ljudi koje bi presreo nisu imali novca, pretukao bi ih ili bi ih odveo u šumu tražeći da mu navedu one koji su imućni da bi mogao da ih opljačka.

Krajem septembra 1924. godine, jataci su mu skrenuli pažnju na imućne Sandiće iz sela Donji Banjani. Bojoviću je novac najpre bio potreban da bi isplatio jatake iz valjevskog okruga koji su počeli da mu prete zbog dugovanog novca.

U utorak 30. septembra 1924. godine, u prvi sumrak – oko 19 časova, uputio se prema kući braće Sandić. Na putu je sreo dvojicu od tri brata  – Dragića i Mihajla, vezao ih je, pa su ga, hodajući ispred njega, odveli svojoj kući. Kad su stigli, izašao je treći brat, Radojica. Bojović mu je rekao da priđe, a on je, osetivši opasnost, potrčao u kuću dok je Bojović pucao za njim.  Dragić je uspeo da se odveže, pa je snažno udario hajduka po glavi oborivši ga na zemlju, a braća su mu pritrčala u pomoć.

Osuđen za 80 krivičnih dela

Kada je Bojović onesvešćen pao, Dragić ga je vezao i pozvao žandarme.

U prostranoj, svetloj i uređenoj sali valjevskog Okružnog suda, u ponedeljak 18. maja 1925. godine, otpočelo je suđenje hajduku Bojoviću. Porotnici su odlučili da je kriv za 80 krivičnih dela. Osuđen je na smrt streljanjem koje je trebalo da bude izvršeno u petak 23. oktobra 1925. godine. Kad je predsednik pročitao presudu, Bojović je zadrhtao: "Dođe i meni crni petak", jetko je prokomentarisao.

U valjevsku Poštu je u četvrtak uveče, 22. oktobra 1925. godine, stigao telegram neobičnog sadržaja. Na velikom tabaku hartije neukom rukom krupnim slovima bilo je  ispisano:

"Vaše Kraljevsko Veličanstvo. Molim da mi život poklone, jer mi Vi Vaše Veličanstvo samo možete život dati. Najpokornije i najponiznije moli na kolenima Dragoljub Bojović osuđeni na smrt."

Molba je odbijena.

Doterao se pred pogubljenje, stavio brkomaz

U četvrtak su ga, u 10 časova i 30 minuta, u fijakeru, pratnji dva žandarma, iz sudskog zatvora prevezli u pritvor valjevskog sreza gde je ostao do petka ujutru. Obukao je odelo koje je brižljivo iščistio, bio je začešljan i izbrijan, a na brkove je stavio brkomaz i zavio ih. Okružni prota gospodin Milošević ga je ispovedio i pričestio. Poljubio je krst, Jevanđelje i nadlanicu sveštenika. Kasnije se poslužio vinom i hranom koju su mu doneli. Pio je i pevušio...

Uveče ga je posetio sreski poglavar gospodin Lazić:

"Što sad ne kažeš gde su tvoji drugovi u hajdučiji Bajo Omerović i Ivan Maksimović?"

"Ne mogu da ih odam! Siroti su i decu imaju. Ne bi bilo lepo da ta deca bez roditelja ostanu! Nadam se da su napustili svoj rđavi nesrećni zanat..."

Oko 4 časa i 30 minuta doveden je kovač da mu skine okove.

Kolima su ga, lagano se probijajući kroz jutarnju maglu, odvezli putem za Beograd, do sedmog kilometra od Valjeva gde ga je čekala iskopana raka. Okupilo se nekoliko stotina ljudi, Valjevaca i seljaka iz okoline koji su bili nestrpljivi da vide pogubljenje Dragoljuba Bojovića.

Pre čitanja presude, spustili su ga u raku i zavezali za kolac. Do tog trenutka, sve vreme je pevušio. Iznenadni muk bio je strašniji nego pesma koja se do tada čula.

Molio da im ruka ne zadrhti

Kada je gospodin Lazić pročitao presudu, a sveštenik molitvu, Dragoljub Bojović je zadrhtao i oči su mu se napunile suzama

Okrenuo se ka prisutnima i rekao:

"Nemojte poći ovim putem kao ja! Zao je to, vidite, i nesrećan put! Bolje je da čovek pošten ostane, pa makar umro od gladi nego ovako...", izdao ga je glas.

Obratio se streljačkom vodu:“Gađajte sigurno i ne dajte da se mnogo mučim!"

Na dati znak, odjeknuo je plotun. Iako su ga sva četiri metka pogodila pravo u grudi, i dalje je stajao uspravno. Ispalili su još jedan plotun i tek onda je mrtvi hajduk skliznuo niz kolac.

Vozikali se od Beograda do Ostružnice

Sve do sudnjega dana, Milisav Sušić i Miloš Mitrović su se slobodno kretali. Prkosili su vlastima na sve moguće načine. Tako je, 31. oktobra 1933. godine, na Svetog Luku, oko 6 časova ujutru, drumom koji iz Beograda vodi do Ostružnice, kroz Umku prošao automobil u kom su se kočoperili hajduci: do šofera je sedeo Milisav, dok se Miloš, sa crnim šeširom natučenim na oči, baškario na zadnjem sedištu.

Dva meseca nakon upada na imanje Velimira Stojićevića, predsednika Opštine Veliki Borak, potera za ozloglašenim razbojnicima je uspešno završena: u utorak 28. novembra 1933. godine u osvit zore, kod sela Draževac udaljenog 40 kilometara od Beograda, okončani su životi Miloša Mitrovića i Milisava Sušića, zločinaca koji su opljačkali nebrojeno mnogo ljudi od kojih su mnoge i ubili, hajduka čija su imena u beogradskom okrugu i velikom delu Srema predugo izgovarana sa strahom.

dr Šimon A.Đarmati/Ustupljene fotografije
Hajduci Milisav Sušić i Miloš Mitrović

Mitrović i Sušić su se udružili avgusta 1933. godine. U toku samo jednog meseca izvršili su nekoliko razbojništava: opljačkali su trgovca u Beljivi, kod Lisovića su ubili žandarma, u Velikom Borku su predsedniku opštine ukrali 100.000 dinara i 30 napoleona.

Potera za hajducima je intenzivirana, iz Beograda su u posavski srez stizali specijalni vodovi. Cela Lipovička šuma, Barajevo i okolna sela vrveli su od žandarma.

Postalo je očigledno da postavljanje zaseda nije efikasno i taktika je promenjena: povišen je novčani iznos kojim su ucenjeni hajduci. Motivisani, mnogi su se javljali policiji želeći da daju podatke o razbojnicima. Naravno, većinom se radilo o lažnim dojavama. Ipak, neke su bile upravo ono za čim su vlasti bezuspešno tragale.

dr Šimon A.Đarmati/Ustupljene fotografije
Žandarmi opkolili kuću u Draževcu u potrazi za razbojnicima

Informacija da Mitrovića i Sušića u Draževcu krije porodica Ranković proverena je preko poverenika koji su potvrdili vest. Kako hajduci ne bi primetili da su im vlasti ušle u trag, u Draževac su povremeno upućivane manje grupe žandarma koje su neprestano održavale međusobne veze.

Opkoljena kuća Rankovića

Svim poternim odeljenjima je saopšteno gde su locirani hajduci – naređeno im je da opkole vis Jugović na kome su se nalazile dve kuće porodice Ranković.

U ledenoj noći, preko uzoranih njiva, pripadnici žandarmerije napredovali su ka visu. Iznenada, oglasili su se psi, a u jednoj od dveju jatačkih kuća upalilo se svetlo i zaškripala su ulazna vrata. Iz kuće je izašla žena i lavež je utihnuo. Zašuštalo je lišće i odronila se zemlja pod laktovima nekog od žandarma. Vraćajući se u kuću, žena je zastala. Pogledala je ka šumi koja je skrivala poteru, pa je pojurila ka vratima vičući na sav glas:

"Bežite, bežite!"

Kroz prozor su iskočila dva čoveka, a meci su zaprštali sa svih strana. Begunci su se sjurili nizbrdo nadajući se da će stići do potoka i uteći. Nastavili su da beže pucajući u mrak, iza i ispred sebe. Obojicu ih je vodila misao da je na suprotnoj strani potoka sloboda. Međutim, nisu ni slutili da ih baš kod potoka očekuje zaseda.

dr Šimon A.Đarmati/Ustupljene fotografije
Žandarmi pored tela ubijenih hajduka Sušića i Mitrovića

Četiri žandarma su otvorila paljbu. Milisav Sušić se zateturao. Krkljajući, levom rukom je dograbio revolver i upucao u jednog od žandarma. Poslednjim snagama je uspeo da se podigne i... srušio se u potok. Miloš Mitrović je bio ranjen, ali nije prestao da trči. Preskočio je telo svog prijatelja i nastavio da beži, ali je pogođen posred čela, srušio se.

U smrt otišao sa Zolinom "Nanom"

Kroz tmurno i ledeno jutro razlegao se zvižduk pištaljke kojim je obustavljena paljba. Potera je uspešno okončana i promrzli, premoreni, ali zadovoljni žandarmi su se okupili oko leševa zločinaca. Žandarmerijski narednik Franc Šerjun, komandir žandarmerijske stanice u Vraniću, prvi je prišao ubijenima: u vezenim koporanima i plavim čakširama i sa crnim šubarama na glavama, iako su bili mrtvi, hajduci su delovali dostojanstveno. Na grudima Miloša Mitrovića bio je karabin, a iz džepa čakšira se otkotrljala bomba na kojoj su bili upisani njegovo ime i brojevi 28, 29, 30, 31, 32 i 33 predstavljajući godine hajdukovanja. U hajdučkim šarenicama pronađene su "Nana" Emila Zole – novo izdanje koje je izgledalo kao tek kupljeno, "Svet pod morem" Žila Verna i pesmarica "S groba Ljube Didića i Božinovića". Izdvojene, u kutiji, držali su i isečke iz novina u kojima su opisana njihova razbojništva.

SUTRA: Ko su bile srpske hajdučice

BONUS VIDEO:

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike