Zastani. Pročitaj ovo: Ne dozvolite da vam život uređuju ljudi iz publike
Najlakše je stajati sa strane i objašnjavati drugome gde je pogrešio.
Najlakše je ostati izvan arene i objašnjavati onome ko pokušava gde je pogrešio. Mnogo je teže preuzeti odgovornost, izložiti se proceni i prihvatiti mogućnost poraza.
„Zasluga pripada čoveku koji je zaista u areni, čije je lice umrljano prašinom, znojem i krvlju.“
— Teodor Ruzvelt, govor „Građanstvo u republici“, Sorbona, 23. april 1910.
Govor o čoveku koji se usudio da pokuša
Kada je Teodor Ruzvelt izgovorio ovu rečenicu, više nije bio predsednik Sjedinjenih Američkih Država. Posle odlaska iz Bele kuće i višemesečne ekspedicije po Africi krenuo je na evropsku turneju.
Na Sorboni je 23. aprila 1910. održao govor „Građanstvo u republici“, posvećen odgovornosti pojedinca u demokratskom društvu. Istorija ga danas poznaje kao govor o „čoveku u areni“.
Datum, mesto i celovit tekst govora čuvaju Američki predsednički projekat i Centar Teodora Ruzvelta.
Ruzvelt je upozorio na ljude koji lako pronalaze greške u poslu koji sami nikada nisu pokušali da urade. Oni vide svaki pogrešan korak, ali ne prihvataju rizik nijednog sopstvenog koraka.
Zasluga, prema njegovim rečima, ne pripada čoveku samo zato što je pobedio. Pripada mu zato što je ušao u arenu, trudio se, grešio i bio spreman da podnese posledice svog pokušaja.
To ne znači da je svaka odluka dobra samo zato što je hrabra niti da kritiku treba odbaciti. I čovek u areni može biti nepravedan, nepromišljen ili nesposoban.
Razlika je u nameri i odgovornosti.
Korisna kritika ukazuje na problem kako bi nešto bilo popravljeno. Prazna kritika čeka tuđu grešku samo da bi kritičar dokazao sopstvenu nadmoć.
Prva može da popravi delo. Druga samo uživa u tuđem padu.
Ogledalo za današnjeg čitaoca
Nikada nije bilo toliko publike.
Dovoljno je objaviti tekst, ideju, fotografiju ili deo privatnog života i za nekoliko minuta pojaviće se ljudi koji će objasniti šta je trebalo uraditi drugačije.
Neko ko nikada nije napisao ozbiljan tekst znaće kakav je naslov trebalo staviti. Neko ko nikada nije vodio tim lako će presuditi svakoj odluci rukovodioca. Ljudi koji ne poznaju tuđ odnos ili okolnosti samouvereno će odlučiti ko je kriv i ko je morao biti pametniji.
Publika ima veliku prednost: posledice njenih saveta uglavnom snosi neko drugi.
Čovek u areni nema tu udobnost. On mora da donese odluku pre nego što zna sve. Mora da predloži ideju koja može biti odbijena, pošalje rukopis koji možda neće biti prihvaćen ili započne posao koji možda neće uspeti.
Najgore je kada zbog straha od tuđe procene u arenu uopšte ne uđemo.
Ne kažemo šta mislimo jer će neko pronaći manu. Ne započinjemo projekat jer možda neće biti dovoljno dobar. Ne donosimo odluku jer bi neuspeh mogao da potvrdi tuđe sumnje.
Tako kritičar ne mora ništa ni da nam zabrani. Dovoljno je da njegov glas ponesemo sa sobom.
Ruzveltova misao ipak nije poziv da zatvorimo uši. Ako više ljudi ukaže na isti problem, možda on zaista postoji. Ako činjenice ruše našu zamisao, upornost neće pretvoriti grešku u istinu.
Zato se ne treba pitati samo ko nas kritikuje, već i šta ta kritika donosi.
Da li sadrži činjenicu koju smo prevideli? Pokazuje li kako nešto može biti bolje? Dolazi li od nekoga ko razume posao i njegove posledice? Ili je njen jedini cilj da nas ponizi?
Saslušajte kritiku koja vam pomaže da napredujete. Ostalu nemojte pretvarati u presudu o sopstvenoj vrednosti.
Postoji još jedna neprijatna istina: svi smo ponekad publika.
Lakše je primetiti grešku u tuđem tekstu nego suočiti se sa praznom stranicom pred sobom. Lakše je analizirati tuđu vezu nego započeti razgovor koji sami odlažemo.
Zato Ruzveltova arena nije samo mesto u koje treba hrabro ući. Ona je i pitanje koje sebi treba da postavimo dok stojimo sa strane:
Da li zaista pomažem — ili samo ocenjujem?
Završna misao
Ako pokušate, verovatno ćete nekada pogrešiti.
Saslušajte kritiku koja ima smisla. Ispravite ono što možete. Promenite pravac kada činjenice pokažu da treba.
Ali ne predajte svoje odluke ljudima čija je jedina hrabrost u tome što bezbedno stoje sa strane.
Vaš život neće biti sastavljen od komentara publike. Biće sastavljen od koraka koje ste napravili — i onih koje niste jer ste se plašili šta će neko reći.
Nije sramota izaći iz arene prašnjav i bez pobede. Mnogo je tužnije nikada ne ući, a čitav život drugima objašnjavati kako je trebalo da se bore.
Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi
Komentari