Trideset godina bez Taška Načića: Tajna broja 192

26.03.2023

19:30

0

Autor: Dejan Ćirić

Svojim radom i talentom postao je legenda, a uloge poput one u filmu “Davitelj protiv davitelja” upisale su ga u istoriju

Trideset godina bez Taška Načića: Tajna broja 192
Copyright Printscreen/imdb

Pre tačno 30 godina, na današnji dan, preminuo je jedan od najvećih jugoslovenskih i srpskih glumaca svih vremena Taško Načić. Bio je „dobroćudni div domaće filmske scene“, potekao iz Kruševca, grada u kome su rođeni velikani poput Čkalje, Rade Savićević, Ljubinke Bobić, Đuze Stojiljkovića i mnogih drugih.

Rođen je 7. aprila 1934. godine i često je sa ponosom isticao svoje cincarsko poreklo. Jedini je od maturanata kruševačke Gimnazije 1952. godine otišao u glumce. Zapravo, već je tokom srednje škole bio glumac, kažu nezaboravan kao Mitke u “Koštani”. Sa ovom ulogom je kasnije i primljen na Pozorišnu akademiju u Beogradu, mada je nastupao i u drugim gimnazijskim predstavama.

Wikimedia/Stevan Kragujević
 

U Kruševačkom pozorištu nije igrao, ali je u njemu, zapisano je u gimnazijskoj hronici Radmile Mišić, “proveo i sve časove sa kojih je bežao iz škole, ali u sali, ne na bini”, maštajući da se nađe baš na tim “daskama koje život znače” i koje su zatim postale njegov konačni izbor, uz televiziju i film.

Nikada neću biti Hamlet

Zbog 192 centimetara visine uloge ljubavnika i heroja, kako je i sam govorio, uvek su ga zaobilazile, ali ga je zato publika zauvek zapamtila po maestralnim rolama poput smotanog lovca sa “zakočenom puškom” iz “Ko to tamo peva”, anti-heroja Pere Mitića iz „Davitelja“ i lenjog Božidara Majkovića, činovnika u propalom socijalističkom preduzeću iz “Boljeg života”.

Printscreen/Youtube
 

Retko je davao intervjue, ali je jednom prilikom, kada su ga pitali kako se oseća kada shvati da reditelj u nekoj ulozi potencira njegov fizički izgled, i da ga zbog toga ne angažuju za određene uloge, odgovorio:

- Svestan sam da, zbog svoje spoljašnjosti, ne mogu da igram ljubavnike niti heroje. Potpuno sam siguran da nikada neću biti Hamlet. Ali smatram da vezivanje za nečiji izgled ide na prvu loptu. Važnije je šta čovek iznutra može da uradi.

Svojim radom i talentom postao je legenda, a uloge poput one u filmu “Davitelj protiv davitelja” upisale su ga u istoriju.

Printscreen/Youtube
 

Bard Ateljea 212

Izrazito visok, krupan, tamnih obrva i spuštenih očnih kapaka, lako se uklapao u komične likove. Na početku karijere bio je član pozorišta “Boško Buha”, a kasnije je prešao u Atelje 212 i tu ostao trideset godina. Igrao je u više od šezdeset pozorišnih predstava, a čitavih deset godina briljirao je u monodrami “Ne pucaj, bre”. U matičnom pozorištu ostavio je neizbrisiv trag ulogama u kultnim predstavama “Kralj Ibi” i “Radovan III”, “Maratonci”, “Čudo u Šarganu”…

Printscreen/imdb
 

Snimio je dvadesetak filmova, a na velikom platnu debitovao je 1960. godine u “Bolje je umeti”. Tokom 60-tih i 70-tih usledile su mahom epizodne uloge u melodrami “Bokseri idu u raj” igrao je upadljivog bolničara, u “Majstoru i Margariti” Saše Petrovića tumačio je licemernog upravnika pozorišta Rimskog, bio je i nemački vojnik u drami “Filip na konju“.

Nezaboravni davitelj

Godine 1984. najzad je stigla i glavna uloga koja je bila napisana za njega. Scenario filma “Davitelj protiv davitelja” napisan je sa idejom da Taško igra glavnog (anti)heroja, infantilnog prodavca karanfila koji se noću pretvara u davitelja, ubicu svih koji ne vole karanfile. Lik Pere Mitića maestralno je izneo. I danas mnogi citiraju njegovu repliku iz ovog kultnog filma: “Ko ne voli karanfile, ne treba da živi”.

Printscreen/Youtube
 

Upečatijive uloge ostvario je i u filmovima “Ko to tamo peva”, “Čudo neviđeno”, “Nije lako s muškarcima” i “Tajna manastirske rakije“. Publika ga pamti i po seriji “Bolji život” u kojoj je igrao Božidara Majkovića,  činovnika u ubogom socijalističkom preduzeću, kolegu Seke Sablić i Jelice Sretenović.

Načića su smatrali “dobroćudnim džinom” srpskog glumišta i zato što su ga deca posebno volela, najviše zbog uloga u serijama “Hajde da rastemo” i “Vaga za tačno merenje”.

Tih i skroman

Kolege su govorile da je privatno bio tih, jednostavan i skroman čovek koji se nije preterano eksponirao u javnosti. U čuvenoj Srpskoj kafani, odmah do Ateljea, često je boravio u društvu svojih prijatelja i kolega Zorana Radmilovića, Seke Sablić, Cece Bojković…  Smatrao je da je najvažnije da nijedan njegov gledalac ne ostane ravnodušan posle njegove uloge.

Printscreen/Youtube
 

Poznata je njegova čuvena rečenica:

- Uvek volim da radim ono što mislim da ne umem.

Preminuo je u Beogradu, 26. marta 1993. godine, u 58. godini. Rodni grad mu je podigao bistu na Trgu glumaca.

Bonus video:

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike