Marko Vasiljević za 24sedam: Nosim u sebi mnogo tajni

06.03.2021

19:33 >> 06:58

0

Autor: Dejan Ćirić

Verujem da svaka osoba na ovom svetu ima nešto što niko ne zna, ali postoji jedna divna stvar - stanete pred ogledalo i pitate sebe: Ko si ti? Jako je teška

Marko Vasiljević za 24sedam: Nosim u sebi mnogo tajni
Copyright Screenshot /Met Ro Productions

Kada je reč o velikim životnim ispovestima poznatih ličnosti, retke su one lišene teatralnosti i patetike, ispričane iskrenim i jednostavnim govorom srca, bez kalkulacija i „priča za medije“. Intervju Marka Vasiljevića je upravo takav, pa imate utisak da zaista razgovarate sa likom iz trenutno najpopularnije domaće serije, u kojoj je ovaj glumac odigrao jednu od najboljih uloga, i u određenim momentima odigrao sebe. Neposrednost, skromnost, emotivnost, hrabrost i vera u sebe i svoj talenat krase ovog mladog čoveka poreklom iz Vrbasa, koji želi da postane veliki, a ne popularan glumac. Takav stav predstavlja suštinu njegovog bavljenja glumom i ove priče koja otkriva mnogo o Markovom životu. Film „Zaspanka za vojnike“ je bio njegova velika šansa koju je iskoristio na najbolji mogući način, serija „Ubice mog oca“ nastavak, a „Tajne vinove loze“ trijumf, posle kog zasigurno imamo još jedno značajno ime među novom generacijom glumaca. Ime od kog se može puno očekivati.

Koliko vas vojvođanski mentalitet i sva ta ravnica određuju kao čoveka, karakterno i po senzibilitetu, i šta je u tome za vas najvrednije?

Da budem iskren, ravnica ne prija mom senzibilitetu. Poreklom sam Crnogorac, i kad god odlazim u Crnu Goru i vidim planine, osećam se kao svoj na svome. S druge strane, Vrbas nije tipično vojvođansko mesto, više je kolonizovano i mentalitet je drugačiji u odnosu na ostatak Vojvodine, koja je prilično usporena, a ja sam tip čoveka koji voli planinu, kamen i more. Sećam se, kad sam bio mlađi, putovao sam vozom na more, i čim se uđe u Crnu Goru, ja otvorim prozor, osetim miris i bude mi puno srce. Voleo bih da jednog dana tamo živim. Planine su pejzaž kome težim.

U kom momentu ste glumu prepoznali kao najintenzivniji unutrašnji impuls, šta je uslovilo da mu verujete i u tom pravcu počnete da gradite svoju budućnost?

Odmalena sam sebe video u glumi. Prvi put sam osetio tu fascinantnu moć scene i motivaciju koju ona daje na pokrajinskom takmičenju u recitovanju. Takmičio sam u kategoriji za srednji uzrast, a moj rođeni brat Nikola, koji je takođe učestvovao, bio je u grupi mlađeg uzrasta. Pobednici su išli na republičko takmičenje. On nije prošao, i sećam se da je toliko plakao da nisam znao kako da ga smirim. Baš mi je bilo teško. Onda sam mu obećao da ću pobediti ako prođem na republičko. Tako je i bilo. Zbog čega ovo pričam – u trenutku kada sam se penjao na scenu da odrecitujem svoju pesmu, sebi sam rekao: „Nidžo, ovo je za tebe!“ I nekako sam sebe motivisao i napunio se nekom snažnom emocijom koja mi je pomogla da iznesem tu pesmu kako treba. Bio sam prvak Srbije te godine u srednjem uzrastu. Drugi put sam isti osećaj imao kada sam igrao u diplomskoj predstavi moje klase „Sakati Bili“. Ta uloga je u stvari bila prelomna i ja sam shvatio da je gluma mnogo više od onoga što sam znao i mislio da jeste. Spoznao sam da kroz glumu i umetnost možeš da menjaš svest ljudi. Taj dečko, Sakati Bili, koga igram, ima fizički hendikep zbog čega ga društvo i okolina smatraju drugačijim i postoji jedna divna replika u tom komadu koja glasi: “Ovde na sve strane ima sakatih, baš kao što sam ja, samo se to ne vidi spolja.“ Kad god igramo tu predstavu dođu ljudi koji imaju neki hendikep i kažu nam da ih niko više neće gledati drugačijim očima, već kao sebi ravnima. Lepo je kad shvatiš da nije bitna ni slava, ni popularnost, nego da kroz glumu i umetnost činiš nešto za nekoga.

Screenshot /Met Ro Production

Ako kroz glumu, kako kažete, može da se menja svest ljudi, šta se u vama promenilo od kada ste krenuli tim putem do danas, kada je vaš talenat i te kako prepoznat? Koja prilagođavanja su bila najteža, i zbog čega?

Meni je Akademija definitivno bila najteži period zato što je studiranje glume na mojoj klasi, kod profesorke Jasne Đuričić, bilo nešto drugačije od ostalih klasa. Mi smo provodili bukvalno po dvadeset sati na fakultetu. Znali smo da izađemo u dva ujutru, a u sedam ustajemo. Jasna nam je prvog dana rekla: “Zaboravite na privatni život.“ Nije realno, ali bilo je tako. Nas desetoro smo bili zatvoreni u učionici, tu prolaziš kroz razna iskustva i odnose, i tako u stvari dolazi do preispitivanja da li smo za taj posao ili ne. Sve to mi nije bilo lako i, da budem iskren, nisam bio siguran da je gluma moj put. Onda mi je profesorka na kraju treće godine rekla: „Svi kažu: Marko može ovo, Marko može ono,  Marka boli uvo.“ Na kraju te godine sam sebi rekao da ću probati, da vidim da li sam za to ili ne. I desilo se! U tom trenutku se u Srpskom narodnom pozorištu igrala predstava „Galeb“ koja traje šest-sedam sati. Nikada nisam mogao da odvojim vreme da je pogledam, a svi moji klasići su je gledali po nekoliko puta. Moja profesorka je igrala u toj predstavi i posle dva dana, na času, ona mi kaže: „To što si došao na predstavu, meni govori da hoćeš da radiš, da hoćeš da se menjaš, i samo napred.“ Ona je i insistirala na tome da ja igram Sakatog Bilija, jer je prepoznala da to mogu, samo je bilo potrebno da se oslobodim i otvorim. Kada sam stvarno hteo da odustanem, ukazala mi je poverenje, i tako je sve krenulo.

Diplomirali ste 2014. godine i igrali u filmu „Staze“. Šta ste do sada stekli na svojim stazama umetnosti, a da donosi zadovoljstvo i veru u sebe?

Pre svega, jedno divno iskustvo. Imam privilegiju da radim sa vrhunskim glumcima i velikim rediteljima kao što je, recimo, Gaga Antonijević. To je za nekog ko ima 29 godina i ko je samo mogao da sanja takve šanse velika stvar. Trenutno mi se ostvaruju svi snovi vezani za glumu. Smatram da sam na dobrom putu, spreman sam na nove izazove i trudim se da ostanem na tom koloseku, da nadograđujem iskustvo i sebe kao čoveka i umetnika, i da ne krenem stranputicama.

Ističete rad sa velikim rediteljima i glumcima. U čemu su vam, kao mladom glumcu, bila najdragocenija ta iskustva?

To su ljudi uz koje sam odrastao i divio im se gledajući ih. Dara Džokić, Sloboda Mićalović i Vojin Ćetković, Anita Mančić su umetnici koji mogu da budu uzori. Imao sam prilike da igram i sa Nebojšom Glogovcem, Natašom Ninković i Ljubom Bandovićem, i to su trenuci i iskustva koji se nikada ne zaboravljaju i koji mladom glumcu daju veliki podstrek. Svaki put sam osećao duboko strahopoštovanje i mnogo sam od njih naučio. Oni igraju sa tolikom lakoćom i uverljivošću, čemu i ja težim, i zato smatram da su veliki glumci i veliki ljudi. Verujem da jedno bez drugog ne ide.

Screenshot /Met Ro Productions

Teški periodi i prepreke su sastavni deo svakog životnog i profesionalnog puta. Sigurno je da niste izuzetak. Šta vas je u tom smislu obeležilo, nakon Akademije, a šta vam pomoglo da ne odustanete?  

Bilo je momenata kada mi ništa nije išlo, kada me niko nigde nije zvao, i to su jako teški periodi. Ti znaš da se radi neki projekat, a nikako da dođeš do kastinga, jer je mnogo toga unapred određeno. Nemam ništa protiv toga da se tako dobijaju uloge, zato što svet danas tako funkcioniše, ali uvek kažem tim ljudima: „Ako si dobio tu šansu, iskoristi je.“ Ima na hiljade glumaca koji čekaju svoju šansu i dali bi sve da je dobiju. Tako da, kad god radim nešto novo, sebe resetujem i kažem: „Uvek budi zahvalan.“ Imam mnogo prijatelja, divnih glumaca, a niko ne zna za njih. Teško je, ali verujem da se upornost uvek isplati. Svako ima svoj put, ja sam svoj odabrao, nije bio lak, ali sam uvek verovao u sebe, čak i u momentima kada bi neko drugi odustao. To mi je pomoglo da se oslobodim sujete, da iskoristim svaku priliku koju dobijem i da ostanem skroman u svemu tome. To me definiše i određuje.

Serija „Tajne vinove loze“ je od prve epizode postigla veliki uspeh, ali ni kritike nisu izostale. Koliko ste, inače, realni u pogledu uspeha, ali i njegove manje blistave strane? 

Što se tiče kritika, još nisam upoznao nekoga ko mi je rekao nešto što nisam znao. Sebi sam najrigorozniji kritičar i vrlo dobro vidim šta je dobro a šta nije. Umem to da prepoznam i ne poričem greške. Serija se dopada ljudima zato što su one koje gledamo u poslednje vreme, iako vrlo kvalitetne, u suštini slične, teške i mračne, dok je ova pitka i životna, a ujedno vrlo uzbudljiva i neizvesna. Gledaoci se poistovećuju sa likovima i situacijama, i to jeste dokaz uspeha.

Kada vam je ponuđeno da igrate Marka, da li ste prepoznali jednu od najvažnijih uloga u dosadašnjoj karijeri?

To je zanimljiva priča. Kada sam došao kod producenta Dejana Karaklajića na razgovor rekao mi je mnogo toga o liku Marka Smiljanića, i sve je tokom tog susreta ukazivalo na to da mi je već dao ulogu, da hoće baš mene. Međutim, kada sam ga pitao: “Pa dobro, jesam li dobio ulogu?“, rekao je: “Nisi još.“ U tom trenutku sam se zbunio, a onda me je on pitao da li imam nešto da mu kažem. Tada sam uradio nešto što možda ranije nisam smeo, ali sam naučio da verujem u sebe i rekao mu: „Ako mi date šansu nećete zažaliti.“ On me je pogledao i rekao: „Da, da, upravo tako.“ Tokom snimanja bio mi je izazov da održim datu reč, jer volim da ispunim ono što obećam. Bili su prezadovoljni, jer sam pružio mnogo više nego što su očekivali. Radio sam ovu seriju kao da ništa do sada nisam igrao, kao da je najbitnija stvar u mom životu.

Screenshot /Met Ro Productions

Koliko u Marku Smiljaniću ima Marka Vasiljevića, i u čemu najviše?

Uvek gledam da u likove koje igram, koliko god oni meni bili ili ne bili bliski, ugradim deo sebe. Sa Markom imam dosta sličnosti. Neke stvari koje ja možda ne moram u životu da radim, mada nije da nisam osetio takve emocije, ovde sam imao priliku da pojačam. Zato volim glumu, jer mi daje mogućnost da radim nešto što u privatnom životu nije dozvoljeno, dok u ulogama jeste. Taj dečko je vrlo sličan meni. Pošten je, vredan, učiniće sve za drage ljude, voli da stavi druge ispred sebe. Veoma držim do tih stvari. Kao i on, vrlo sam temperamentan i volim odmah da kažem sve što imam. Nisam tip koji ćuti, ali sam s godinama i sazrevanjem shvatio da je često pametnije istrpeti neke stvari i prećutati, iako to zna da bude teško. Iskrenost bez kontrole je surovost. Želja da budeš iskren, da ne budeš lažan i dvoličan, uslovljava da ponekad budeš surov. Ako nekome stvarno želiš dobro i hoćeš da mu pomogneš, onda ćeš naći način kako da to uradiš. Sada se učim tome, a ranije sam bio mnogo drugačiji.

Marko je jedan od najekspresivnijih likova u seriji. Uz svu odsečnost, hrabrost, energičnost, dobrotu i iskrenost, emotivnost je, čini se, njegova najizraženija osobina, ima u njemu neke tuge. Koliko ste i u tome slični?

Dva aspekta su, što se toga tiče, vrlo bitna u mojoj priči. Prvi je svakako život. Veoma sam srećan čovek, ali kada se okrenem iza sebe i pogledam na prethodne godine provedene s porodicom i prijateljima, na životna i profesionalna iskustva, ne mogu da kažem da je bilo lako. Svašta se prošlo. Bilo je i trenutaka nemaštine, bilo je i borbe, najviše sa samim sobom da kada pogrešiš naučiš da to priznaš, do momenata preispitivanja u svakom smislu. Nama je profesorka na Akademiji rekla: „Poenta je da budete beli list hartije, da jednostavno izbrišete sve što imate i da od sada gradimo ponovo.“ Zato, kada ljudima objašnjavam šta je gluma, mnogo više osećam empatiju prema njima. Emociju koju ja imam u priči trudim se da prenesem sagovorniku, i znam da on to oseća. U jednom trenutku sam postao psihoterapeut svojim prijateljima, vodim teške razgovore i sve to ostaje u meni. Nosiš u sebi mnogo problema i tajni, što je veliki teret, ali mene je to gradilo i nije mi teško da u glumi ispoljim sve te emocije. Rukovodim se izrekom: “Ono što te ne ubije, ojača te“, i zato uspem, kao što sam rekao, da neke emocije koje još nisam doživeo u životu, ali sam susreo ljude koji jesu, u potpunosti izrazim kroz uloge.

Uspevate li sami sebi da budete psihoterapeut, i na koji način?

Nikada ne potiskujem ono što osećam! To je prvo i najvažnije. Nosim se sa svime što doživim, ma koliko teško bilo. Trudim se da rešavam probleme, da odbolujem tuge. Kažu: „Moraš da dotakneš dno da bi stvarao.“ Verujem da moraš dotaći dno da bi imao nešto iz čega možeš da kreneš, ali ne smatram da je najbolje stvarati na dnu. Ne moram ja trenutno da budem alkoholičar i u nekim svojim najgorim stanjima da bih dotakao viziju umetnosti koja mi je potrebna. Dovoljno je da sam to osetio i da onda to mogu da projektujem. Mislim da je to mnogo bolji način i da ne mora da se siđe do najdubljih mračnih sfera života i sopstvenog bića. Volim da, kao glumac, idem do krajnjih granica, da ispitujem koliko mogu da ih pomerim, ali, ipak, gluma nije moj život, već moja profesija, i zato uvek mora da se nađe adekvatna mera, kako te to kao čoveka ne bi oštetilo, pre svega u emocionalnom smislu.

Screenshot /Met Ro Production

Mislite li da se u životu sve tajne otkriju, i koliko vam sopstvene predstavljaju teret? Ili su istine mnogo teže?

Verujem da svaka osoba na ovom svetu ima nešto što niko ne zna, ali postoji jedna divna stvar – stanete pred ogledalo i pitate sebe: „Ko si ti?“ Jako je teška vežba, zato što malo ko uspe iz prvog puta da sebi kaže istinu. Vrlo često se desi da se pogledaš u ogledalo i sam sebe slažeš. Mene je to mnogo intrigiralo. Kada pomislim na nešto gde sam pogrešio, na situacije u kojima me je bilo sramota, na nešto neprijatno, ili na neki osećaj koji sam potisnuo u sebi, jedini način da se suočim sa tim je to ogledalo, posle čega mi bude mnogo lakše. Za mene je to krucijalno da bih bio svoj, da bih bio najproduktivniji, kako u životu, tako i u glumi. To je konstantna borba sa samim sobom, stalno preispitivanje. I to nije samo prihvatanje grešaka, nego i svojih dobrih strana i kvaliteta koje treba negovati. To je veoma važno, ali nije lako doći do tog stadijuma.

Pomenuli ste na početku razgovora da vam popularnost nije bitna. Ipak, neizbežna je. Na koji način je doživljavate?

Kada sam bio klinac, hteo sam da postanem popularan i da snimam filmove. To je bio onaj nesvesni impuls da bih, nakon završetka studija, shvatio da želim sve, samo ne to. I dalje smatram da je pretenciozno da za sebe kažem da sam glumac. Ja sam neko ko radi i uči da se bavi glumom. Ne želim da budem popularan glumac, želim da budem veliki glumac, a do tog cilja to dvoje ne idu zajedno, posebno ako se hraniš popularnošću. To onda kratko traje. Dovoljno dugo sam u ovom poslu da bi me to pomerilo i imam dovoljno godina i životnog iskustva da vrlo dobro znam šta hoću a šta neću.

Pročitajte još

Rekli ste da vam se trenutno ostvaruju svi snovi vezani za glumu. Šta vam u privatnom životu donosi sreću?

Porodica i prijatelji. Nedavno sam imao nešto slobodnog vremena pa sam   otišao u Vrbas kod jedne babe, druge babe, dede, oca, tetke, braće, stričeva… Kod svih odem pomalo i vratim se da bih krenuo u nove pobede. U trenucima kad mi je bilo jako teško porodica mi je najviše pomogla i to je nešto što me je i navelo na pravi put, da shvatim da mi gluma nije sve u životu, već nešto drugo. Imam divnu porodicu i prave prijatelje i smatram da je to najveće bogatstvo.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike