Ljubomir Dimitrijević iz ansambla "Renesans" za 24sedam: Svaki dan je Uskrs dokle god nam je suđeno

16.04.2023

10:00

1

Ovaj profesor koji je od detinjstva opčinjen flautom, koja je, između ostalog, i njegov zaštitni znak, svira dvadesetak instrumenata

Ljubomir Dimitrijević iz ansambla "Renesans" za 24sedam: Svaki dan je Uskrs dokle god nam je suđeno
Ansambl "Renesans" na Kolarcu - Copyright Promo/El Gvojos

Ansambl Renesans, koji izvodi ranu muziku srednjeg veka, renesanse i baroka, postoji pola veka, a jedan od njegovih osnivača je i Ljubomir Dimitrijević, profesor i muzički pedagog, čija muzička biografija podrazumeva mnogo više od ovog ansambla, ali je po njemu najviše prepoznatljiv.

Ovaj profesor, koji je od detinjstva opčinjen flautom, koja je, između ostalog, i njegov zaštitni znak, svira dvadesetak instrumenata. Na muzičke nastupe nosi dva kofera, samo da bi mogao da ih sve ponese sa sobom.

Zorica Belić
 

Svira muziku koja pripada vremenskom rasponu od 12. do 19. veka, a za njega su živi nastupi svetinja koju nijedno moderno čudo savremene tehnologije ne može da zameni.

Muzika je danas postala mnogo bučna

Ljubomir Dimitrijević za 24sedam otkriva da tradicija ne mora biti u sukobu sa modernim, objašnjava da li danas slušamo samo muziku ili buku, i zašto bi svaki dan trebalo da bude Uskrs.

Da li smo svesni moći i snage muzike u našim životima i da li uopšte danas znamo da slušamo muziku? 

Ogromna većina ljudi, iako vole muziku i ona ih najčešće pokreće, u dubini svoje duše nije svesna koliko ona može da učini svakom čoveku i kolika je njena snaga. Ako napravim određenu paralelu sa prethodnim vekovima, onda možemo reći da je muzika izgubila na svom značaju koji je imala u ranijim vekovima. Po meni, dva su razloga dovela do toga.

Previše je muzike svuda. Svuda je prisutna, u svakoj sekundi našeg života. Danas slušamo muziku koja je snimljena, a ako pogledamo koji vek ranije, muzika se mogla čuti samo uživo, što je bilo veliko bogatstvo i dragocenost.

Aleksandra Dimitrijević
 

Toliko smo danas razmaženi da nam muzika više nije ni potrebna. Često nam služi kao neki paravan, dok nešto radimo ili dok se vozimo automobilom, dok kupujemo u supermarketu, dok smo u liftu, u WC-u...  

Muzika je danas postala mnogo bučna. Herman Hese u svom velikom romanu „Igra staklenih perli“ piše da jedan od znakova da država propada jeste kada muzika postane bučna. Ovde se na radi o jednoj državi, ovde se radi o celom svetu.

Nekada je najveća buka bila udar groma i zvona sa crkve. To je jedina buka koja se mogla čuti, a onda kada bi neko došao i zapevao, to je postajao praznik, praznik za sve.

Ako nam muzika danas služi kao paravan, čemu je služila u nekim ranijim vekovima, vremenima one muzike koju vi danas izvodite?

Muzika je pre svega bila umetnički doživljaj onoga koji to sluša, a kod onih kod kojih je to postala potreba, ona je bila stvar ukusa i kriterijuma. Taj način života slušanja i doživljaja muzike, i posle razmene iskustava i osećanja koje je ta muzika izazivala, to je nekada bilo na prvom mestu.

Ljudi su uživali u tom izvođenju. Danas, nažalost, muzika se više gleda nego što se sluša.

Zatvorite oči, nemojte gledati u izvođače

A kako se zaista sluša muzika?

Muzika se sluša samo tako što se sluša. Vi možete da zatvorite oči, da se potpuno prepustite i da zaboravite sve ono što vas muči, sve ono što vas raduje, sve ono što vas brine...

Sve ono što vam usmerava pažnju u nekom drugom pravcu, i da potpuno uronite u taj zvuk. Zatvorite oči, nemojte gledati u izvođače.

Jovan Đorđević
 

Muzika se sluša zatvorenih očiju u svom miru, čovek mora da bude sam, miran u tom trenutku, a to je veliki izazov za današnjeg čoveka.

Vi izvodite tradicionalnu muziku danas, ne u vreme od pre 300 godina, već u 21. veku. Često se tradicionalnost i savremenost stavljaju na dve različite strane. Da li možemo istovremeno biti tradicionalni i savremeni?

Svakako nesuglasje između tradicije i modernosti postoji. To je neminovno. Međutim, ako nešto postoji 500 godina, onda će i posle 600 godina to na neki način biti aktuelno.

Za mene je uvek bio zanimljiv taj spoj između tradicionalnog i modernog. Mi se trudimo da što više uronimo u tu tradiciju da je ne oštetimo i da je što autentičnije prikažemo, ali sa druge strane i da dodamo ono što je potrebno da dovede slušaoca do toga da on to prihvati kao da je danas nastalo.

Spoj autentičnosti, tradicije, duha našeg vremena koju izvođač mora da donese ne narušavajući tradiciju je ono čemu težimo.

Kod nas publiku moramo uveriti da muzika zaista vredi

U deo vašeg repertoara spada srednjovekovna srpska muzika i stara vizantijska muzika. Koliko smo danas upoznati sa ovom vrstom nasleđa?

Nažalost, mnoge stvari danas ne znamo iz opravdanih razloga. Mnogo toga nije zapisano, a mnogo toga je i uništeno. Ipak, neki tragovi iz tih davnih vremena su ostali i mi na osnovu njih možemo da rekonstruišemo neke stvari.

Dosta je ostalo sačuvanih zapisa duhovne muzike, pa tako kroz današnje grčko tradicionalno pevanje možemo sagledati Vizantiju. Kada je u pitanju svetovna muzika, tu smo mnogo uskraćeni. Ne znamo kakva je bila muzika na dvoru Nemanjića, u ta dva veka tog našeg plemstva. Mi samo možemo to da rekonstruišemo na osnovu princeza koje su dolazile sa različitih strana.

Srđan Stanić
 

Ja se ipak nadam, možda će se negde nešto pronaći, ali to je još uvek samo nada.

Svirate tradicionalnu muziku, kako kod nas, tako i u inostranstvu. Kakve su reakcije publike na muziku koju ne može da čuje svaki dan?

Reakcije publike su uvek dobre kada im priđete iskreno i posvećeno. Sviramo svuda, od Kolarca do najmanjih mesta u Srbiji, i svuda nas publika veoma lepo prihvata. 

U inostranstvu, publika je prilično profilisana i zna tačno po šta je došla, a mi ih onda porazimo tako što jako dobro odsviramo njihovu muziku, a onda u drugom delu koncerta našu muziku, na primer pesme sa Kosova koje su na nivou njihovih pesama iz 13. veka.

U inostranstvu na koncerte dolaze znalci koje ne morate da ubeđujete u vrednost te muzike, dok kod nas publiku morate prvo da ubedite da ta muzika zaista vredi.

Ansambl Renesans Promo/Miki Veličković
 

Sve je počelo od flaute

Svirate mnogo instrumenata, teško ih je sve izbrojati, a čini se da je flauta vaša najveća ljubav?

Flauta je najveća ljubav, od nje je sve i počelo. Čudna je priča kako je došla flauta u moj život, ali jednostavno, flauta je našla mene, a ne ja nju. Prvo sam slušao zvuk flaute kroz zid, jer je moj komšija, koji je bio nešto stariji od mene, svirao flautu, a ja sam u svojoj sobi čuo taj zvuk.

Kada me je otac sa 11 godina pitao čime želim da se bavim u životu, ja sam rekao muzikom, a onda me je odveo u muzičku školu, gde sam izabrao flautu.

Oni su mi tada rekli da sam mnogo mali i da dođem za godinu dana. Bio sam toliko tužan da mi je tata kupio flautu, a ja sam godinu dana kasnije otišao u muzičku školu "Josip Slavenski", gde sam kasnije proveo 40 godina kao profesor. Tako je sve krenulo.

U početku je bilo teško, nisam mogao da držim flautu, bio sam mali, ruke kratke a flauta dugačka. To je bilo nešto što me je toliko privuklo da ništa više u životu kasnije nije bilo toliko značajno i vredno moje pažnje.

Aleksandra Dimitrijević
 

Danas je trenutno moja najveća ljubav flauta iz 18.veka i ne mogu da zamisilim nijedan dan bez nje. Flauta je instrument koji povezuje sve ljude ove planete. Svaki narod u istoriji civilizacije ima svoju sviralu koja se svrstava u flaute.

I za kraj, poruka za naše čitaoce povodom najvećeg hrišćanskog praznika Uskrsa.

Nas u životu drži ljubav, ništa drugo. U ovom svetu, kada mržnja nadvlada snagu ljubavi, nastaje pakao. U našem mikrosvetu trudimo se upravo da radimo drugačije, uostalom, naša vera nas tome uči. A muzika je samo tu da nam da mogućnost da uradimo ono što želimo.

Kao što se monasi svakog dana oslovaljaju "Hristos voskrese", tako bi trebalo i mi svakog dana. Jer za onog čoveka koji na pravi način oseća i voli život i ceni onaj dar koji svi imamo, da smo zdravi i da možemo svaki dan nešto učiniti, svaki dan je Vaskrs.

Pokušajmo da posle ova tri praznična dana ne zaboravimo ta osećanja i da i dalje budemo praznično raspoloženi. I dalje da budemo ti koji daruju. Ti koji nesebično praštaju i idu dalje.

Oni koji ne pamte loše. Ne zaboravljaju, ali ne vraćaju. Idemo uvek dalje, jer svaki dan je Vaskrs dokle god nam je suđeno. Želim svima da pre svega u miru sa samim sobom, a onda i sa drugima, provedu vaskršnje praznike i sve dane koji dolaze posle toga.

Bonus video:

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike