"Prihvatiće vas ako ste uradili estetski zahvat i pobeći kad čuju da idete kod psihijatra: Kako smo doktore zamenili lajf koučima?

05.06.2023

07:25

0

Tek posle dva masovna ubistva u Srbiji pogled nam je na mentalnom zdravlju, dok smo ga sklanjali na epidemiju suicida

"Prihvatiće vas ako ste uradili estetski zahvat i pobeći kad čuju da idete kod psihijatra: Kako smo doktore zamenili lajf koučima?
Psiholog - Copyright Profimedia

Psihijatar, najskuplja je reč ovih dana. Strašno je što smo je doživljavali jeftino. Doktore smo zamenili „lajf koučima“. Tek posle dva masovna ubistva u Srbiji pogled nam je na mentalnom zdravlju, dok smo ga sklanjali na epidemiju suicida. Ko je onda kriv za nelečene psihičke smetnje i zašto su i dalje tabu tema? Je l' i dalje smatrate da je reč o zapadnom trendu?

Posle prvog objavljenog teksta o borbi sa anoreksijom, bila sam zasuta porukama kolega i poznanika u kojima su čestitke na hrabrosti, ali i priznanja da imaju poremećaje ishrane ili druge psihičke probleme. Na pitanje da li odlaze psihijatru, dobila sam iste odgovore – ne.

„Šetala sam se danas po mostu, ispod kojeg je na pruzi prolazio voz. Stala sam, zagledala se i postavila sebi pitanje šta bi se desilo da skočim – da li bi sve nestalo. Ne brini, nemam samoubilačke misli“, piše drugarica iz dijaspore.

„Prošla sam kroz bulimiju u jednom trenutku života... Trebalo je vremena da prebrodim i shvatim zašto i kako dalje. I ne znam jesam li se potpuno oslobodila toga što me je tada gonilo da uništavam sebe. Samo da znaš da nisi sama“, priča koleginica s posla.

Posle ovih reči od obrazovanih devojaka, proizlazi da izgovor „nisam ti ja za psihijatra“, ne važi za generacije koje su decenijama izložene predrasudi da jedino „ludi“ traže takvu pomoć, već i za mlađe koje bi, prema mom rezonu, morale da ruše tabue.

Vršnjakinja iz Banjaluke nije ni želela da otvori bolovanje kako bi ostala na odeljenju u „Dr Dragiša Mišović“, jer njeni privatni podaci, kako kaže, ne bi bili zaštićeni. Kolege bi znale da boluje od bulimije, a to bi onda u čaršiji bila velika sramota. Dakle, veći je strah od stigme od poriva za lečenjem.

Profimedia
 

U zemlji vlada i stereotip da je „sve to u glavi“ osobe, kao i da nema veze sa spoljašnjim faktorima, poput pretrpljene traume. Radiji bi se obratili „lajf koučima“ (takozvanim životnim trenerima), prigrlili meditacije, „tapkali“ po delovima tela za privlačenje novca, posla, ljubavi, kleli se u zakon privlačenja, nego otišli lekaru.

Ide se još dalje sa propagiranjem da smo psihoterapiju kulturološki preuzeli sa Zapada, poput „Mekdonaldsa“. Ne znam kako ljudi zamišljaju terapiju kod takvog specijaliste, ali mi iz priča zvuči komično, poput ležanja na kauču, otvaranja duše, dok vas doktor podvrgava elektrošokovima ili, ne daj bože, daje lekove.

„Šefica na poslu me savetuje kako da prevaziđem životne probleme. To je isto kao i da idem kod psihijatra“, u neverici slušam jednu tridesetogodišnjakinju, piše RTS.

Mi u traumi, deca se ubijaju

Nakon što smo kolektivno istraumirani posle dva masovna ubistva u Srbiji, deo nas se zamislio gde su na mapi mentalnog zdravlja, posebno tinejdžeri. Nadam se da će deca i roditelji prigrliti ponuđenu stručnu pomoć. Ne treba se stideti, niti je doživljavati kao znak slabosti.

Vesti o samoubistvima mladih toliko su česte da stičem utisak da smo dozvolili da se na njih naviknemo. Medijski izveštaji analiziraće slučaj iz više uglova, pozvaće i stručnjake, ali postavite sebi iskreno pitanje da li ste nakon toga pitali svog tinejdžera da li bi mu značio razgovor makar sa pedagogom.

Profimedia/Tanjug
 

Tokom osnovnog obrazovanja nismo imali ni psihologa, niti pedagoga, ali se sećam nasilja, prozivki i izolacije vršnjaka zbog meni nalepljenog epiteta „štreberka“. Srednja škola donosi nešto bolju sliku gde, doduše samopozvana, odlazim na razgovore kod tih stručnjaka.

Tabu tema

Kada sam rešila javno da priznam da se borim sa anoreksijom, plašile su me reakcije kolega i bliskih osoba jer sam napisala da sam bila na psihijatrijskom odeljenju, kao i koliko ću štete, ako bude osuda, naneti porodici. 

Oslobađajuće je bilo kada sam umesto stigme, dobila empatiju, razumevanje i pokoji zagrljaj. No, teže od toga da priznate drugima da imate mentalnu bolest je reći sebi: Da, imam anoreksiju (ili drugu mentalnu bolest) i potrebna mi je pomoć. 

Terapija lekovima psihičkih smetnji takođe je veliki tabu u Srbiji, te ćete radije videti da se za smirenje piju bensedini na svoju ruku, pre nego propisane terapije lekara.

Žena će načuljiti uši za plastične operacije, ali ne i za psihijatra

Fer je reći da se u medijima i na društvenim mrežama više nego ikada pre priča o mentalnom zdravlju, ali skoro da čujem zevanje dok lekari objašnjavaju zašto su pregledi bitni. Žene će, međutim, načuljiti uši i iskolačiti oči kada se govori o plastičnim operacijama i novim modnim trendovima.

Profimedia
 

Društvu će pak biti prihvatljivo ako kažete da ste uradili estetski zahvat usana ili grudi, dok će se odaljiti tri koraka ako spomenete da ste bili kod psihijatara. Poruka je jasna – ako ste otišli pod nož zbog zaobljenije zadnjice znači da brinete o lepoti i da imate brdo novca, a na psihoterapiju da vam se u glavi nešto „otkačilo“.

Procenite gde je novac bolje uložen – na odraz u ogledalu kojim verovatno nikada nećete biti zadovoljni ili na razgovor zbog kojeg vam taj prikaz neće biti ni važan. Mogli bismo da odemo korak dalje – da li zaista smatrate da je drugima bitnije kako izgledate ili kako se pored vas oseća. I da, kao i kod fizičkih bolesti i mentalni problemi su rešivi...

 

Bonus video:

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike