Božićni intervju! Otac Ljuba za 24sedam: Nije poenta Božić dočekati bez duga na računu, nego da ne ostanete nekom dužni ljubav! (VIDEO)

07.01.2023

18:15

0

"Gledam mladi ljudi kada idu na neki događaj, kažu idem da se olešim, da se ubijem ili uradim... to nije radost, to su promenjene vrednosti. E to sada treba promeniti u idem da se pričestim!"

Božićni intervju! Otac Ljuba za 24sedam: Nije poenta Božić dočekati bez duga na računu, nego da ne ostanete nekom dužni ljubav! (VIDEO)
Otac Ljuba Stojanović - Copyright 24sedam/Nenad Vujanović

 

Svaki pravoslavni hrišćanin bi danas trebalo da otvori svoje srce toliko da čitav svet stane, a da njegovo srce bude jedno svepraštajuće mesto za sve ljude ovoga sveta, poručio je u božićnom intervjuu za 24sedam protojerej prof dr Ljubivoje Ljuba Stojanović.

Koja je duhovna veličina Božića i šta mi još obeležavamo sem rođena Hrista?

- Ovaj divan događaj se neprestano u našim životima zanavlja. Mi ne govorimo o nečemu iz prošlosti, već o nečemu što neprestano osmišljava naš život. Krenuo bih od reči apostola Pavla: "Velika je tajna pobožnosti, Bog se javio telom". Ove reči govore o tome da hrišćanstvo donosi jednu novu, lepu vest svetu. Za razliku od mnogih religijskih sistema koji su Boga smestili u neke nedodirive visine - on je nedodoriv, nejasan, nejavan... hrišćanstvo kaže da je Bog postao čovek, neprestajući biti Bog. Da bi čovek postao Bog po blagodati, neprestajući biti čovek. I onda te religijske stereotipe Starog veka da je Bog mera svega i suprotno tome da je čovek mera svega, dolazimo do hrišćanskog stava bogočovek je mera svega.... ovde vidimo Boga koji ulazi u tokove istorije i ne samo to, nego ulazi u okove smrti i raskiva ih silom svoga vaskrsenja i daruje nam život večni. I rađa se kao Bogomladenac, kao dete - Božić, Bogić... mali Bog se rodio i zato je Božić. I na taj način vidimo da se Bog ne pojavljuje odjednom i niotkud nego se rađa i to u pećini, među pastirima, među stadom. Ali ko mu se klanja? Mudraci. Ko peva pesmu? Anđeli - Slava Bogu na visini, na zemlji mir, među ljudima dobra volja.

I u ovoj našoj godini 2023. kao i mnoge ratne godine pre toga, kada su hrišćani jedni drugima kroz vekove zla nanosili, krajnje je vreme da se pitamo da li razumemo poruku ove pesme:"Slava Bogu na visini, na zemlji mir, među ljudima dobra volja". Da li razumemo mudrost mudraca sa Istoka, koji su pratili zvezdu koja ih je dovela do Isusa Hrista. I kada im je Irod, kao predstavnik zapadne imperije, ponudio da budu njegovi saradnici i špijuni i da kažu gde je Hristos. Jer je simulirao da hoće da mu se pokloni a hteo je da ga ubije da bi sačuvao vlast. A oni su otišli svojim putem.

Tako i mi hrišćani treba da idemo svojim putem vere, pobožnosti, preumljenja, pokajanja, praštanja i pomirenja. I tada ćemo razumeti logiku Božića i da se Bog rađa kao čovek, ne da bi zaprepastio čovečanstvo, već da bi nas probudio da prestanemo da živimo svoje bezumlje i počnemo da živimo radost vere. 

Šta jedan pravoslavni hrišćanin treba da ispuni za Božić?

- Pa upravo da ima tu mudrost mudraca. Da se pita kako ja sebe prinosim Hristu? Ne od sebe, nego sebe. Da li u čistoti srca, lepoti razuma, lepoti praštanja, lepoti pokajanja... kako prinosi sebe bližnjima i onima koji nisu bližnji po krvi i veri, nego su sa drugačijim opredeljenjima. Da li slušam Hrista koji kaže da volim one koji mene ne vole. Da stvorimo tu vitlejemsku atmosferu u svome srcu. Tu čistotu pastira vitlejemskih, koji su ugostili Hrista. Jer kada je car raspisao popis stanovništva, odjednom je Vitlejem bio napunjen mnogim gostima. I za Bogomajku nije bilo mesta u gostionicama. Morala je da se skloni sa Josipom u štalu, a pastiri nisu rekli da nema mesta. Stado se nije uznemirilo, nego se obradovalo. I anđelska pesma se nije čula u Irodovom dvoru, ni u jednoj gostionici. Čula se u toj pećini.

24sedam/Nenad Vujanović
Otac Ljuba

Moramo da naučimo da je stvarnost bitnija od spektakularnosti. Imamo mnogo potrebe za spektakularnošću, pravimo spektakle raznih vrsta, ali stvarnost vere je nešto što treba izgraditi u sebi. To ne isključuje naše badnjake, mirbožjenja, ni sve običaje za Božić. Ali je bitno da to bude svedeno na jednu praksu ljubavi, praštanja i raširenih ruku, da ne mrzimo nikoga. Da ne budemo dužni nikome ljubav, da sve volimo. Nije poenta dočekati Božić sa pozitivnom nulom na kontu. Pa ko danas nije dužan, ko nema kredit?... To nije poenta, već da ne budem dužan nikome praštanje. Da li se neko od nas setio čoveka koji je tebe uvredio i da kažeš: "Izvini molim te ako sam te izazvao, oprosti mi". Naravno postoje ljudi koji neće to da poštuju i treba da procenimo, budemo trezveni, da ne činimo nerazumne korake. Ali je važno da mi prevaziđemo zluradost i zlopamtilo, da se oslobodimo svih opačina. I onda ćemo učiniti ovaj svet boljim.

Mi očekujemo da neko zaustavi neki rat u svetu, a mi ga imamo oko sebe. Koliko nas je u sukobu sa rodbinom ili u kolektivu zbog nekih nebitnih stvari... da li si sa nekim sa kim si došao u sukob razgovarao u četiri oka? Ili si sukob napravio tako što si pričao iza leđa. A on je pričao tebi iza leđa i onda ste obojica dali šansu drugim ljudima da pričaju šta im padne na pamet. I odjednom se stvorila jedna velika prepreka koju je teško prevazići, jer svako gleda sebe. Dakle, važno je da budemo trezveni i promislimo koliko smo mogli da učinimo a nismo, i koliko smo lošeg učinili a nije trebalo da učinimo. 

24sedam/Nenad Vujanović
 

Dani pred Božić su dani velike pripreme. Živimo u vremenu kada imamo jedno mešanje kalendara i različita slavlja. Ali ne treba da kažemo ljudima koji imaju različiti kalendar da nisu dobri, nego da poštujemo uverenja drugih. Ali da li se pitamo kakvi smo mi ljudi? A ne samo da osuđujemo. Neko je bacao petarde, pravio lom za Novu godinu a šta si ti uradio? Osuđivao njih? Pa, nisi ništa bolje uradio od njih nego si samo bio hroničar događaja onoga što su oni radili. Ne treba biti hroničar onoga što je neko drugi uradio, već kreativac i da se pitam šta ja sad radim? Kako ja sad dočekujem Božić? Da me ne ometa ta gužva oko mene, nego da ja ne stvaram gužvu u svome srcu... da u svom srcu razgorimo to ognjište simboličko i kažemo Bože daj mi da se pomirim sa sobom, daj mi snage da oprostim, da zatražim oproštaj. 

Šta je najveći problem savremenog čovečanstva? Pa, što više veruje oružju i nasilju, nego što veruje lepoj reči. Ko još veruje da lepa reč gvozdena vrata otvara? A trebalo bi, jer lepa reč je lekovita. Čovek čoveku je lek, a ne vuk. 

I danas kada slavimo Svetog Petra Čudotvorca, da se pomolimo Bogu da učini još jedno čudo da urazumi hrišćane u Rusiji, Ukrajini i čitavom svetu. Da shvatimo svi zajedno da zlo dobra doneti ne može. I da nije pobeda u broju pobijenih ljudi sa druge strane, već u broju koliko smo života spasli. 

Često ljudi doživljavaju verske praznike kao jedan niz običaja koje treba sa ispune. A koliki je stvarno njihov značaj u praznovanju?

- To daje podršku veri, ali ako je to sve formalizovano a nije osmišljeno sa jedinstvom u Hristu u radosti pričešća, onda je to folklor. Vrlo je bitno da mi hrišćani ne zaboravimo svoj liturgijski i hristoliki identitet. Kada to imamo onda će i naš nacionalni, kulturološki i svi naši identiteti imati svoju punoću u Hristu... I zato mislim da nije dobro da to prate petarde, pucanje... jer Božiću prethodni Badnji dan. Dan bdenja, a ne najluđa noć! Nema najluđe noći u hrišćanstvu, već bdenje i kreativno čekanje. 

24sedam/Nenad Vujanović
 

Gledam mladi ljudi kada idu na neki događaj, kažu idem da se olešim, da se ubijem ili uradim... to nije radost, to su promenjene vrednosti. E to sada treba promeniti u idem da se pričestim. Idem na bdenje, a posle bdenja pričešće. To nije neka nasilna promena i negacija radosti. Ali moramo razlikovati radost od veselja. Radost je nešto što je neprolazno, a veselje je nešto što je posle radosti. Veselje je nešto što dolazi u dom, a radost je nešto što nas vodi u liturgiju. Moramo radost i veselje staviti u pravi kontekst i onda će sve dobiti svoju punoću.

Ljudi često kažu da su nesrećni i pod stresom. Da li je Božić pravo vreme da uz pomoć duhovnika probamo da pronađemo spas od stvari koje nas pritiskaju?

- Najbitnije je naći mir i meru. Jer, uglavnom, ljudi nemaju meru. Imaju prevelike želje, ambicije a premalo truda. Život u veri podrazumeva jednu stvarnu trudoljubivost i ne neka prevelika očekivanja. Jer molitva nije spisak želja. Bože, to su moje želje pa ti ako hoćeš da budem tvoj ti mi ispuni, a ako nećeš ispuniće mi neko drugi. Ne! Nego suočenje sa samim sobom - ja želim mnogo, ali mogu li i šta sam uložio? 

Mi nismo sa Bogom na pijaci pa da se pogađamo. Ali kada kažem da ja želim, postoji možda drugi čovek koga moja želja ugrožava. Sutradan kada se probudim, možda neću ni sam to želeti. Vrlo je važno da čovek promisli svoje želje, ali da ne svede svoj živog na spisak želja, već na promišljanje mogućnosti... Čovek jedino treba da bude nezadovoljan svojim podvigom i da uvek kaže mogu još, a nikada da bude neko ko očekuje...

24sedam/Nenad Vujanović
 

Pomenuli ste da neke stvari postaju folklor, a tu spada i bacanje petardi. Da li pravoslavni vernici u Srbiji, zapravo, dovoljno poznaju svoju veru?

- Pa, niko ne poznaje dovoljno. To ne govorim da bilo koga omalovažim, već da bi pokrenuo druge na razmišljanje. Meni je jedan čovek koji je bacao petarde na Božić, na pitanje što to radi, rekao pa mi smo radnička klasa... rekao sam, pa najbolji predstavnici radničke klase su pastiri u Vitlejemu a oni nisu bacali petarde. Nigde ne piše da treba bacati petarde. Sigurno da su pastiri bacali petarde da bi se dete u kolevci uznemirilo. I sigurno ne bi slavili Bogomladenca Hrista, nego bi ga dočekali sa jednom lošom porukom. Tako da ti koji bacaju petarde dočekuju Hrista sa jednom lošom porukom. Mislim da pojedinci ne znaju da razlikuju radost i veselje. Hristos se ne dočekuje sa petardama... Neki misle ako ne bacim petardu nisam proslavio Božić. A ne kažu ako se nisam pričestio ili postio nisam proslavio Božić. 

Da li ima još nekih pojava koje nisu prikladne, a da se dešavaju za praznike? Neki koriste Božić da puno jedu, piju, imaju čak i muziku...

- Neumerenost je, ustvari, ono čega se treba čuvati. Kada je u pitanju post, imamo dva interesantna fenomena. Na početku posta, imamo Poklade kada se opraštamo od mrsne hrane. Ljudi se na Poklade prejedu, a onda dolazi Božić kada opet izgube meru. I onda hoće da časte sebe jer su izdržali post, proglašavaju sebe za heroje. I onda pojedinci od te potrebe da proglase sebe za heroje i ne razumeju šta se dogodilo na Božić i poruku ljubavi Božje. Ponašamo se kao da smo na nekom takmičenju i ko je više uradio. I onda se sve svede na jelovnike, a ima nešto vrednije od jelovnika. 

Pa i pitanje poklona. Sećam se, ranije, starijih bakica koje su došle sa tri kocke šećera i jabukom i bez imalo stida i srama što ne mogu više. To što je Bog dao, toliko sam doneo. Pazite koliko je to bilo veličanstveno jer su bile umerene, umesne. Mi se sada takmičimo ko će više dati... i pravimo poremećene porodične odnose. Najbolji nam je onaj rođak koji donosi najviše poklona, a pitanje je da li je najbolji. Sada su pokloni postali razdor, umesto da budu čast... nije pitanje koliko poklon vredi, nego koliko si u njega uložio ljubavi, truda, radosti. Mnogo toga treba izmeniti i ne bi trebalo preterivati da ne dođemo u situaciju kada prođu praznici da su nam prazni džepovi i novčanici, da smo se istrošili. Suština praznika nije da se istrošimo, nego da se obogatimo ljubavlju. 

Da li vam se čini da ljudi ljubav koju dobijaju od drugih mere kroz materijalno, a ne kroz duhovno?

- Nažalost, kada je čovek nesiguran on kao da ne veruje ni sebi ni drugima. I onda postaje merilo da je čovek vredan onoliko koliko ima, a ne kakav je. To je ono suštinsko pitanje da li je važnije biti ili imati. Važnije je biti čovek... 

Kako onda treba da izgleda božićni dan jednog hrišćanina i šta on treba da uradi tog dana?

- Najbitnije je da on tog dana oseti vitlejemsku radost, da oseti Bogočoveka Hrista i poput onih mudraca sa Istoka krene ka Bogomladencu Hristu u svoj hram na liturgiju. Da se pokloni Bogomladencu. Dakle, oni mudraci ide svojim putem, da prevaziđe sve zlobe ovoga sveta, da prestane da misli o bilo kakvoj osvetoljubivosti, o bilo kakvom zlopamćenu, ko ga je uvredio i kome treba da se osveti... Da oprosti u svom srcu svim ljudima, da se pričesti, dođe kući i upita se da li treba da se nekom izvini, iskreno izljubi sa svima. Da govori: "Mir Božiji, Hristos se rodi" svakom koga sretne. I da otvori svoje srce toliko da čitav svet stane, a da njegovo srce bude jedno svepraštajuće mesto za sve ljude ovoga sveta. I da loše vesti iz ovoga sveta koje će čuti na dnevniku negde prevaziđe, i snagom preumljenja i samoprevazilaženja dođe do te radosti koju su imali anđeli koji su pevali:"Slava Bogu na visini, na zemlji mir, među ljudima dobra volja". I pastiri koji su se obradovali što se rodio spasitelj sveta. I da izgradimo mir u svome srcu, u svome domu, da bismo mogli sutra već da širimo taj mir u čitavom svetu. Da Božić ne prestane da pokreće nas kroz čitav život. Narod kaže nije Božić svaki dan, ali svaki dan bi trebalo da bude osmišljen u našem životu radošću Božića.

BONUS VIDEO

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike