Istorija sukoba Izraela i Palestine: Sve je počelo pre 75 godina, a višedecenijske borbe samo su dolivale ulje na vatru i jačale mržnju

07.10.2023

21:08

0

Neprijateljstva traju već sedam i po decenija bez naznaka da bi ikad mogla da se okončaju mirnim putem

Istorija sukoba Izraela i Palestine: Sve je počelo pre 75 godina, a višedecenijske borbe samo su dolivale ulje na vatru i jačale mržnju
Copyright Tanjug/AP Photo/Hatem Moussa/Wikimedia/un.org

Nove borbe u Izraelu i Pojasu Gaze buknule su u subotu ujurtu, kada je Hamas pokrenuo opsežne napade na izraelske teritorije, sa kopna, mora i iz vazduha, prilikom čega je stradalo nekoliko destina Izraelaca.

Ubrzo zatim Izrael je pokrenuo napad velikih razmera na Pojas Haze, u kom je stradalo skoro 200 ljudi, a borbe su nastavljene na nekoliko lokacija.

Nemiri u Izraelu i palestinskim oblastima, Zapadnoj Obali i Pojasu Gaze, traju već sedam i po decenija, tokom kojih je stradao veliki broj ljudi sa obe strane, s tim što zapadni mediji jasno favorizuju Izrael jer njihove akcije u kojima stradaju Palestinci nazivaju racijama, dok palestinske odgovore označavaju kao terorističke napade.

Sve je počelo pre nešto više od 75 godina, kada je 14. maja 1948. proglašena Država Izrael. U okviru “Balfurove deklaracije” Jevreji su još 1917. dobili obećanje da će imati podršku pri formiranju sopstvene države, a 30 godina kasnije Ujedinjene nacije donele su odluku o podeli Palestine, dok su Sjedinjene Američke Države svojim akcijama doprinele stvaranju izraelske države, a Vašington je prvi koji ju je priznao. Samo dan kasnije započet je rat kad su okolne države udarile na Izrael zbog narušavanja teritorijalnog integriteta Palestine.

Izraelci su uvideli da je ispunjenje njihovog sna prelazak iz jednog košmara u drugi. Od progona po Evropi i pokušaja bega od nacista, upali su u vrtlog drugog rata sa arapskim zemljama, koje već decenijama ne mogu da se pomire s postojanjem izraelske države. Zbog toga je 14. maj do danas za Palestince “Nagba” – dan kada je nastupila katastrofa. Klicanje izraelskoj državi preraslo je za 24 sata u grmljavinu bombi i granata i Izrael je morao da vodi svoj prvi rat.

Proterivanje Jevreja

Na teritoriji “svete zemlje”, koja je sveta za sve tri velike avramske religije (hrišćanstvo, judaizam i islam), Jevreji su živeli od početka drugog milenijuma pre nove ere do početka prvog milenijuma nove ere. Za to vreme imali su brojna kraljevstva na njoj, koja su gubili, pa ponovo obnavljali. Raseljavani su, ali su se stalno vraćali zemlji svojih predaka.

Tanjug/AP Photo/Ariel Schalit

Događaji od pre dve hiljade godina nalaze se u srcu problema Bliskog istoka, konkretno problema Izraela i Palestine. Kada su Hebreji 66. godine podigli ustanak, ovom teritorijom vladalo je Rimsko carstvo. On je završen 73, a prelomni trenutak bio je 70. godine, kada je Jerusalim bio pod opsadom koja se završila rušenjem Drugog hrama ili Irodovog hrama od kog je danas ostao samo Zid plača, najsvetije mesto judaizma.

Ovaj rat i ustanak koji je usledio pedesetak godina kasnije očistio je Judeju od Jevreja. Oni koji nisu prognani pobijeni su, a neki izvori govore da je bilo i pola miliona mrtvih. U narednih dve hiljade godina ovom teritorijom vladalo je Rimsko carstvo, pa Vizantija, Arapi i Turci, da bi Britanska imperija stigla 1917.

Postepeni povratak Jevreja

Ponovno naseljavanje Jevereja u Palestinu počinje u 15. i 16. veku, kada se pozicioniraju u “četiri sveta grada”, Jerusalimu, Tiberijadu, Herbonu i Afedu. Ipak, prvi veliki talas naseljavanja počinje tek razvojem cionizma kao političkog pokreta, u 19. veku. Cionisti su zagovarali povratak naroda Izraela u “obećanu zemlju” i uspostavljanje jevrejske države, a ovaj pokret dobio je ime po Sionu, sinonimu za Jerusalim.

Pixabay

Britanski ministar spoljnih poslova Artur Balfor obećao je tokom Prvog svetskog rata Svetskom jevrejskom kongresu državu u Palestini, koja je tada bila pod upravom Otomanskog carstva i u kojoj su tada ogromna većina bili palestinski Arapi. Pogromi nad Jevrejima u Evropi ubrzali su proces njihovog naseljavanja u Palestinu, pa je između 1904. i 1914. stiglo 40.000 ljudi, pretežno ortodoksnih. Sa njima su došli i socijalisti, koji su osnovali pokret kibuca, poljoprivrednih zadruga u okviru kojih je sve u kolektivnom vlasništvu.

Uspon nacizma i antisemitizma podstakao je novi talas Jevereja da se doseli u Palestinu, što je počelo da zabrinjava Arape i dovelo do ustanka Palestinaca protiv britanske uprave 1936, koji je trajao do 1939. Sukob je okončan ubijanjem vođa Palestinaca, a Britanci su, u nameri da ostanu u dobrim odnosima sa muslimanima na Bliskom istoku, doneli takozvani Beli papir, kojim je ograničen upliv Jevreja u Palestinu. Bez obzira na sve pokušaje zabrana, Jevreji su tada činili 33 odsto od ukupnog broja stanovnika na kraju Drugog svetskog rata, iako su zauzimali samo malo deo teritorije.

Tenzije i eskalacija sukoba pred uspostavljanje države

Jevrejske paravojne formacije, pre svega Hagana (“Odbrana”), koja je delovala pod ingerencijom Jevrejske agencije, zvaničnog tela ovog naroda u Palestini, i koja je prevashodno služila za odbranu od arapskih ataka, i ekstremističke organizacije poput Irguna (koja se odvojila od Hagane) i Lehija (koja se odvojila od Irguna), počele su svoju aktivnu borbu za nezavisnost, a protiv engleske okupacije.

Pixabay

Irgun i Lehi su se okrenuli i terorizmu, pa su tako 22. jula 1946. godine digli u vazduh hotel “Kralj David” u Jerusalimu, u kome se nalazio glavni štab britanske okupacione sile, pri čemu je stradala 91 osoba, dok je 46 ljudi ranjeno. Uskoro nakon toga Britanci su najavili svoje povlačenje iz Palestine, ne rešivši problem u kom se zemlja nalazila.

Zbog toga je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 15. maja 1947. godine formirala komitet čiji je cilj bio iznalaženje rešenja budućnosti Palestine. Iste godine, 3. septembra, predstavili su svoj izveštaj koji je podrazumevao formiranje jevrejske države, palestinske države i Jerusalima kao slobodnog grada pod međunarodnom upravom, a 29. novembra izveštaj je usvojen kao zvanični predlog UN.

Jevreji su prihvatili predlog i slavili su na ulicama svojih gradova, dok su ga Arapi odbili. Istog dana počeo je građanski rat, a narednog dana on se pretvorio u međunarodni sukob između Izraela i arapskih zemalja, koji je eskalirao napadom arapske bande na jevrejski autobus na obalskom putu u blizini Kfar Sirkina, 30. novembra, u kome je stradalo pet civila. Pola sata kasnije presreli su još jedan autobus i ubili dvoje. U trećem autobusu stradala je jedna osoba. Irgun i Lehi su odgovorili bombom na pijaci u Jerusalimu u kojoj je stradalo šestoro ljudi, a 42 ranjeno. Besna gomila Arapa je potom masakrirala 39 Jevreja. Vrtlog nasilja posle toga se nastavio i do kraja marta 1948. godine bilo je ukupno 2000 mrtvih i 4000 ranjenih.

U sukob se uključila i Arapska oslobodilačka vojska, sastavljena od dobrovoljaca iz drugih muslimanskih zemalja, kao i Vojska džihada, što je dovelo do blokade 100.000 Jevreja u Jerusalimu koji su ostali bez hrane i vode, ali i opsade izolovanih kibuca i jevrejskih naseobina širom zemlje.

U isto vreme počela je i transformacija Hagane u pravu armiju i snažna diplomatska aktivnost koju je pre svega predvodila Golda Meir, koja je skupljala novac u Americi, ali i izdejstvovala podršku Staljina, zahvaljujući kojoj je Izrael u toku druge faze bitke za državu kupovao oružje iz Čehoslovačke.

Profimedia

David Ben Gurion, predsedavajući Jevrejske agencije i defakto lider palestinskih Jevreja od kraja Drugog svetskog rata, naložio je Hagani da osmisli plan koji će konsolidovati iscepkanu teritoriju buduće države kako bi se što bolje spremili za nadolazeću invaziju arapskih zemalja. “Plan D” bio je uspešan i na samom kraju britanske uprave – koja je u tokom trajanja građanskog rata bila više zainteresovana za povlačenje nego za smirivanje strasti – Jevreji su povezali gotovo sve svoje teritorije.

Jedna od posledica ovog građanskog rata bilo je i “čišćenje” područja pod jevrejskom upravom od Palestinaca koji su ili proterani ili pobegli. Istoričari se i dalje spore oko glavnih razloga ovog prvog talasa egzodusa. Tada je više od 250.000 Arapa izbeglo iz svojih domova.

Jedan od presudnih momenata bio je pokolj nad Arapima u selu Deir Jasin zapadno od Jerusalima 9. aprila 1948. godine, kada je oko 120 boraca Irguna i Lehija na svoju ruku masakriralo preko 100 Palestinaca, a ostatak proteralo. Iako je Jevrejska agencija sa Haganom osudila ovaj zločin, Arapi su bili prestravljeni, pa su mnogi bežali čim bi čuli da se približava izraelska armija.

Proglašenje Države Izrael

Dan pre nego što je britanski mandat istekao, 14. maja 1948, David Ben Gurion proglasio je “uspostavljanje jevrejske države u zemlji Izraela, koja će se zvati Država Izrael”. Tada je rat u Palestini ušao u drugu fazu.

Pixabay

Iako su arapske države iz okruženja razmatrale od početka građanskog rata da li da se umešaju, tek kada je postalo jasno da Palestinci ne mogu sami protiv dobro organizovanih Izraelaca, odlučili su da reaguju.

Nakon propasti plana UN o podeli Palestine, Britanci su podržali nameru jordanskog kralja Abdulaha da anektira područja koja je trebalo da budu u sklopu palestinske države.

Svaka članica Arapske lige (koju je formirala Velika Britanija) koja je napala Izrael (Egipat, Sirija, Transjordanija, Irak, Libija, zajedno sa dobrovoljcima u sklopu Vojske džihada i Arapske oslobodilačke armije, kao i volonterima Muslimanskog bratstva, Saudijske Arabije, Jemena, Pakistana i Sudana) imala je svoje motive, tako da nije postojala jedinstvena komanda na terenu, što je u startu oslabilo njihov front koji je bio sukobljen sa jedinstvenom jevrejskom populacijom.

Izrael je bio sam protiv svih. U početku je ofanziva arapskih sila bila veoma uspešna, pa je postojanje mlade jevrejske države dovedeno u pitanje. UN 11. juna 1948. proglašavaju primirje, koje obe strane koriste za regrupisanje, naoružavanje i nabavljanje opreme za narednu fazu rata.

Profimedia

David Ben Gurion za to vreme konsolidovao je izraelsko vojno zapovedništvo i od Hagane napravio Izraelske odbrambene snage (IDF), zvaničnu vojsku koja i danas postoji. Sve milicije, uključujući i Irgun i Lehi, stavljene su pod njenu kontrolu.

Međunarodni pokušaj pregovora o budućnosti Palestine je propao, pa su 9. jula borbe nastavljene.

Izrael je nizom manjih operacija pokušavao da vrati pod svoju kontrolu teritoriju koju je izgubio u prethodnim mesecima, ali i da se proširi van područja koje mu je bilo namenjeno planom UN. Ofanzivom “Dekel” na severu Palestine Izraelci su uspeli da osvoje grad Nazaret i donju Galileju, dok je ratno vazduhoplovstvo napalo glavne arapske gradove, Kairo, Damask i Aman.

Na pritisak UN 18. jula sklopljeno je novo primirje s namerom oživljavanja pregovora, ali je konačni udarac mirnom rešenju sukoba zadalo ubistvo švedskog grofa Bernadotea, koji je bio glavni pregovarač, a koga su ubili jevrejski ekstremisti iz Lehija.

Wikimedia/un.org

Izraelske pobede stvorile su nesuglasice između arapskih saveznika u pogledu daljeg vođenja rata – Jordan i Irak su bili spremni na pregovore s Izraelcima, dok je egipatski kralj Faruk I podržavao nastavak borbi.

Završna faza rata počela je početkom oktobra izraelskom ofanzivom na južnom bojištu. U njoj su nakon deset dana borbi Egipćani odbačeni u pojas Gaze. Krajem decembra 1948. godine Izraelci su krenuli u novu ofanzivu na području pustinje Negev. Nakon što je izraelska vojska odsekla egipatske snage u Gazi, egipatski kralj Faruk pristao je na primirje.

Prekid vatre između Izraela i Egipta potpisan je na ostrvu Rodos 24. februara 1949. i time je okončan rat.

Izraelska teritorija je nakon rata bila veća za otprilike 3400 kvadratnih kilometara od one koja je bila planirana UN-ovim planom podele. Od delova Palestine koje su nadzirale arapske vojske prostor zapadne obale reke Jordan anektirala je Transjordanija, koja je 1949. promenila ime u Jordan, dok je područje Gaze bilo pripojeno Egiptu.

 

Tragedija Palestinaca

Tokom građanskog i Arapsko-izraelskog rata između 711.000 i 725.000 Arapa napustilo je, izbeglo ili bilo proterano iz svojih domova.

Iako je Izrael 1949. predlagao da se 100.000 Palestinaca vrati, do njihovog masovnog povratka nije došlo. Veliki broj njih ostao je u izbegličkim kampovima u Libanu, Jordanu, Egiptu, ali i u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, koje je Izrael okupirao tokom Šestodnevnog rata 1967. godine.

Arapi nisu mogli da se pomire sa porazom 1948, pa su se zakleli na osvetu i za sve su okrivili Zapad.

Iako je završen, rat nikad nije prestao, pa se povremeni sukobi Izraela sa susedima mogu posmatrati i kao različite faze jednog sukoba koji i dalje bukti. Godine 1956. bio je to rat na Sinaju, šezdesetih rat zbog vode, 1967. godine gorepomenuti Šestodnevni rat, 1973. godine Jom Kipurski rat, 1982. rat u Libanu, kao i 2006, a zatim i rat u Gazi dve godine kasnije, dok su poslednji put intenzivne borbe vođene 12 dana u maju 2021.

 

Bonus video

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Možda vas zanima

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike