Priča o Milutinu Mići Sredojeviću: "Srpski vuk" koji pliva u afričkoj bari punoj krokodila

02.01.2021

15:03 >> 16:08

0

Selektor Zambije priča o 20 godina rada u Africi, optužbama za seksualno uznemiravanje ...

Priča o Milutinu Mići Sredojeviću: "Srpski vuk" koji pliva u afričkoj bari punoj krokodila
Copyright Profimedia

Mesecima unazad ustajem i ležem samo sa jednim snom – da moj tim odvedem na Mundijal u Katar 2022. godine, priča za 24sedam Milutin Mićo Sredojević, srpski stručnjak na klupi reprezentacije Zambije, fudbalski trener i prosvetitelj, koji poslednje dve decenije radi na afričkom kontinentu.

Za 20 godina fudbalskog misionarstva vodeći najpopularnije klubove Ugande, Tanzanije, Etiopije, Južne Afrike, Egipta, pa selekcije Ruande, Ugande i Zambije, osvojio je 17 trofeja. Iskusio je i najbolje i najopasnije od Afrike, jer ga je trenerski posao vodio i kroz ratne zone u Ugandi i u mesta, poput brazilskih favela, gde vladaju drugi zakoni i pravila ponašanja od onih na koje je običan svet navikao. Sve je to video i razumeo kao specifičnost prostora, bez gađenja i snebivanja. Tako je postao u Ugandi za navijače “Beli vrač”, dok on za sebe kaže da je belac sa dušom crnog čoveka.

Mićo Sredojević je zaljubljen u Afriku i za nju u rečniku nema lošu reč, čak i kada mu se smeštaju afere za seksualno uznemiravanje. Stoički posmatra, verujući da je i to deo taktike protivnika, ali dok priča o problemu koji ga je vratio na stranice svetskih medija, sagovorniku se čini da ga najviše boli taj odnos sedme sile iz Srbije.

– Moje ime je postalo brend na afričkom kontnentu. Te negativne priče su pomalo i smešne, ali srpski mediji, koji me imaju na raspolaganju 24 sata, prenose ih bez provere i razgovora sa mnom. Navikao sam se već na takav odnos, jer i 2015. godine su me “sahranili” u Ugandi, a već sledeće godine sam se podigao kao ptica Feniks i posle 39 godina odveo reprezentaciju na Afrički kup nacija. Ova najnovija stvar je u rukama mojih advokata. Bio sam u misiji sa selekcijom U20 Zambije, a kada si popularan i veliki onda mnogi pokušavaju da te skinu, ne birajući sredstva. Jedini način da im se suprotstaviš su rad i rezultat i to će biti moja odbrana. Vidim da je zavladao neki trend u srpskim medijima da se brže bolje objavljuju negativne vesti o našim ljudima “preko”, ali to ostavljam njima na savest kao i informaciju da sam smenjen sa pozicije selektora Zambije. Nije tačno! Upravo suprotno. U Zambiji se u delo sprovodi moj master plan koji reprezentaciju treba da odvede na SP u Kataru 2022. To je moj san sa kojim svako jutro ustajem i uveče odlazim u krevet, želeći da mi se ostvari na javi!

Pročitajte još

Dugo ste u Africi, kako je sve počelo?

– Moj afrički put je počeo još 2000. kada sam osvojio sa omladincima subotičkog Spartaka Kup ondašnje SR Jugoslavije. Obratio mi se tada novinar “Radio Frans Internešnl”, koji je bio iz Ugande. Njegovo jedino pitanje je bilo da bih došao u Ugandu da vodim SK Vila. Od tada kreću moje putešestvije po Africi. Došao sam u Ugandu da bih probao, da bih se onda i nesvesno navikao na život u Africi. Od te 2001. godine, evo već 20 godina sam neprekidno u Africi.

Kako vam je izgledala Afrika na početku?

– U Srbiji su tada bila turbulentna vremena, prošli smo 90-tih godina svašta, pa stoga i nisam imao pravo da se čudim Africi. Morao sam da je prihvatim sa svim njenim sportskim i vansportskim zakonitostima. Učio sam usput njenu tradiciju, istoriju, stila života, jer jedini način da opstanem u tom surovom svetu fudbalskog prfesionalizma u Africi bio je da postanem veći Afrikanac od Afrikanca. To je bio uslov da bih naučio kako razmišljaju moji domaćini, zato što se ovde samo pobeda pamte, dok je sve ostalo neprihvatljivo. Čovek koji bi iz Evrope došao morao bi što pre to da shvati.

Gde vam je bilo najlepše da radite?

– Svuda mi je bilo lepo. Od Ugande i početnih uspeha u prve tri godine, pa onda dve godine u Etiopiji, pa godinu dan u Južnoj Africi, pa sezona u Tanzaniji i povratak u Etiopiju, gde sam se zadržao tri godine. Onda su sledile dve godine u Sudanu i dve u Ruandi, pa četiri prelepe četiri godine u Ugandi od 2013. do 2017, dve sezone u Orlando Pajratsima u Južnoj Africi. Kasnije sam bio šest meseci u Zamaleku… To su sve posebne priče i svaka je film za sebe, jer su nove sredine diktirala nova poznanstva, razumevanje drugačije kulture. Posao bih uporedio sa onim čime se susreće neurohirurg, budući da on mora obratiti pažnju na najsitnije detalje. Samo ako se na taj način pristupaš obavezama možeš postati uspešan.

Profimedia

Gde je bilo najteže?

– Nigde nije bilo lako, jer se samo pobeda pamti. Ostalo što se desi izaziva samo pitanja ili ti čak sledi otkaz, odlaziš sa pozicije. Međutim, uspeo sam da preživim u sportskom smislu. Prosek pobeda mi je preko 60 odsto, ali mislim da je od toga važnije da sam ostavio na svakom mestu, klubu ili reprezentaciji, dubok trag. Jedan sam od najuspešnijih belih trenera na afričkom kontinentu i kako sam bio u šest velikih klubova, teško mi je reći gde je bilo najteže. Pritisak je bio ogroman u svakom od njih, jer su milioni i milioni navijača pratili svaki korak mojih ekipa. Tako je bilo u Orladno Pajratsima u Južnoj Africi, tako je bilo i u Zamaleku, verovatno najvećem klubu severne Afrike i celog arapskog sveta. Recimo, od 50 miliona stanovnika Ugande, bar 20 miliona je navijalo za Vilu. Slično je bilo u Etiopiji, gde je od 120 miliona ljudi polovina bilo naklonjena Sent Džordž, pa Zamalek, Al Hilal u Sudanu, selekcija Ruande… Presija postane nesnošljiva ako počnete da razmišljate o značaju i tradiciji kluba, ali ja sam se trudio da mi odgovornost bude uvek na najvišem nivou i da iz svake situacije izvučem maksimum kako bih opravdao poverenje ljudi koji su u jednom momentu odlučili da mi daju posao.

Pročitajte još

Kad je bilo najopasnije?

– Nikad nisam osetio da sam ugrožen. Čak i onda kada sam došao u Ugadnu koja je bila opterećena unutrašnjim borbama, između južnog i severnog dela zemlje. Išao sam slobodno iz jednog u drugi deo zemlje, ulazio sam u naselja gde je, kako su mi rekli, bilo opasno ići zbog kriminala, ali nikad nisam imao ni najmanji problem. Ljudi su me tamo zavoleli i prepoznaju me gde god da se pojavim. Tako je bilo u Ugandi, tako u Sudanu, Ruandi, Tanzaniji… Uvek i jedino poštovanje. U Sudanu me masa nosila nekoliko kilometara na rukama kada se Al Hilal plasirao u Afričku ligu šampiona. To su uspomene koje čoveku ostaju za sva vremena urezana u pamćenje, jer u tim trenucima znaš da je to još samo Tito doživeo u vreme Nesvrstanih.

Da li je posao u Zambiji kruna karijeri?

– Ne mogu tako reći, bez obzira što je Zambija igrala tri puta finale Afričkog kupa nacija, jednom ga i osvojila 2012. godine. Zambija je u fazi naglog pada, postoji opasnost da postanu ono što Mađarska predstavlja u evropskom fudbalu. Slavna prošlost, ali sadašnjost te primorava da se zapitaš i da posle svega dođeš do zaključka da si na ovom poslu dobio ulogu “spasitelja”. Zemlja jake tradicije, ali imaju problem da duh nacionalnog tima dovedu na najveći mogući nivo. Upravo je to moj posao. Odigrali smo dosad osam mečeva, pobedili smo šest puta, dva puta smo poraženi. Idemo sad u Kamerun na Afrički kup nacija sa lokalnim igračima i velikim ambicijama. Imamo četiri pripremne utakmice koje će nam pomoći da spremni dočekamo mečeve sa Tanzanijom 19. januara, pa 23. protiv Gvineje i 27. januara na Svetog Savu protiv Namibije. U nekom smislu ovo je “grupa smrti”, ali očekujem da je prođemo. Videćemo koliko ćemo postići u nokaut fazi, ali verujem u naš posao u koji sam uložio poslednjih godinu dana radeći sa ekipom od lokalnih igrača. Tim je dobar, usvojili su model igre i ideju, očekujem da ćemo biti na visini onoga što od naš želi 20 miliona Zambijaca.

Da li ste imali pozive iz Evrope?

– Već sam jednom pričao zašto sam odbio te pozive, a mogao sam da radim u Belgiji, Portugalu i Turskoj. Moram biti iskren i reći da je afrički fudbal “mala bara, puna krokodila”, a ja sam srpski vuk koji, eto, 20 godina u toj bari punoj krokodila uspešno pliva.

Pročitajte još

Koje su specifičnosti rada u Africi?

– Specifičnost je u tome što je ovo jedan siromašan kontinent, gde je fudbal druga religija, način da se pobegne iz bede. Kada se to uzme u obzir, to je i jeste najveće gorivo afričkog fudbalera u želji da se dokaže i opstane. Ja sam to shvatio na vreme, prihvatio sam ih kao svoje, tako da se sada osećam kao beli čovek sa crnom dušom u sebi. Razumem moje Afrikance na najbolji način, osećam se presrećnim što sam deo misije u kojoj sa svim mojim kolegama dižemo afrički fudbal na mesto koje mu pripada. Jednog dana kada Afrika bude uspela da dovede uslove za rad na nivo koji postoji u drugim delovima sveta, onda će doći do izražaja ono što je priroda dala afričkim igračima. Tako ćemo doći u situaciju da vidimo pravo lice afričkog fudbala.

Šta mislite o srpskom fudbalu?

– Kada me neko to pita kao da me pita šta mislim o sebi. Izuzetno ga volim, zahvalan sam mnogim ljudima koji su me učili u naučili, usadili u meni pozitivne osobine koje mi danas pomažu da sportskim opstanem u Africi. Nemam reči koje bih upotrebio da bih opisao šta osećam o fudbalu i ljudima od mog rodnog Prokuplja, pa sve do Subotice gde sam radio. Svim dobrim fudbalskim ljudima, od kojih neki više nisu sa nama, mogu reći samo “hvala vam što ste me učili, mislim da danas to pokazujem na najbolji mogući način”. Osvojio sam 17 trofeja, igrao četiri puta u polufinalu Afričke lige šampiona, mnogo igrača sam napravio boljim nego što su bili pre nego što su radili sa mnom. Kada se tome doda i milioni onih koje sam usrećio mogu reći da sve što je meni usadio srpski fudbal koristi mi da danas budem pravi ambasador naše zemlje i fudbala na afričkom kontinetu.

Da li su vas kontaktirali srpski klubovi tražeći preporuke za igrače sa kojima ste radili?

–  Mnogi su postali i zvezde srpskog fudbala! Žao mi je što kontakata nije bilo i više! Žao mi je, jer smo mogli veći broj fudbalskih zvezdi Afrike preusmeriti u Srbiju da odatle krenu sa stvaranjem karijere. Uvek sam bio na raspolaganju, kako našim klubovima, tako diplomatiji našoj zemlji kada se postavilo pitanje statusa naše južne pokrajine. Tu sam uvek da pomognem. Od srca to činim kao dobri sin srpskog naroda.

Kako komentarišete neuspeh reprezentacije u baražu?

– Čoveka zaboli kad ne ode na veliko takmičenje, a posebno bolno bude kad ne prođe, a došao mu nadomak i izgubi na penale. Lepo nas je bilo videti u Rusiji 2018, ali pomalo i smešno da nas pogrešne taktičke odluke koštaju plasmana, kao onda protiv Švajcarske kod gola Šaćirija.  Da smo prošli do nokaut faze, mogli smo i mi ko Hrvatska… Nisam tamo i ne razumem sve naše probleme, želim samo da izađemo iz ćorsokaka u kojem se nalazimo. Verujte da mi koji radimo i živimo van zemlje najbolje osećamo koliko uspesi naših sportista mogu da nas inspirišu i učinu ponosnim. Nisam zaboravio Novi Zeland kada smo postali omladinski svetski prvaci. Ova sportska priča je meni bila velika motivacija u trenerskom radu i ja se samo nadam da će se pronaći mudrosti i znanja da nam takav fudbal postane ogledalo nacije – zaključio je “Srpski vuk”, Milutin Mićo Sredojević.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike