Kako je moguće da pobednički konj završi u kobasicama: Rediteljka Ivana Todorović za 24sedam o filmu sa puno suza i smeha
Dirljiv i potresan dokumentarac o ljudima koji brinu o umirućim konjima
Film "Na kraju puta" govori o azilu "Staro brdo" poslednjoj životnoj stanici napuštenih konja. Film je dirljiv i potresan dokumentarac o ljudima koji brinu o umirućim konjima. Do sada je prikazan na brojnim festivalima kako domaćim tako i stranim, gde je osvojio srca i publike i kritike.
Film prati Željka i Viki u požrtvovanoj nameri da obezbede sredstva za spokojan kraj života odbačenih konja na svom malom imanju u Lapovu.
Film nosi univerzalnu emociju ljubavi I brige
Sa rediteljkom ovog filma Ivanom Todorović smo porazgovarali o tome da li ovakvi filmovi mogu nešto da promene, zašto kažemo "glup kao konj", šta bi ljudi mogli da nauče od ovih plemenitih životinja i o još par zanimljivih tema.
Kako je ovaj film uspeo da ga jednako zavoli i domaća i strana publika?
Da, film je prikazan na festivalima u Americi, Novom Zelandu, Nepalu, Crnoj Gori, Norveškoj...I reakcija publike je uvek ista, ima smeha i puno suza. Film je iskren i prenosi publici univerzalnu emociju ljubavi i brige koju Željko i Viki pružaju konjima koji su na kraju puta.
Da bi film napravili tako intimnim, ja sam radila godinu dana istraživanje za film a onda smo sa ekipom živeli pored azila i beležili momente realnosti. Snimali smo ga u krupnim i intimnim kadrovima, i uz Željkovu i Vikinu pomoć, imali smo pristup najemotivnijm trenucima u azilu.
Priča o svima nama
Mogu li dokumentarni filmovi poput ovog nešto da menjaju, pomeraju, ili teraju da se zamislimo i pogledamo u svet izvan našeg dvorišta?
Da, mogu. Stoga i nastavljam da stvaram kratki socijalno angažovani film! Publika oseća emociju iIi poruku filma, neki ljudi doniraju azilu, od nekih sam čula da se pitaju ko će o njima brinuti kada budu na kraju puta, neki razmišljaju da pomognu njihovim bližnjima koji nisu u dobroj situaciji...
Zašto je ova priča morala biti ispričana kroz film?
Zato sto je to priča o svima nama i postavlja pitanje šta će biti jednog dana kada ne budemo više potrebni društvu i sistemu, kada smo stari i bolesni, i šta će biti sa nama ako nemamo nekoga poput Željka i Viki da brine o nama? Takođe, ako se društvo posmatra po odnosu prema životinjama, šta je sa našim društvom? Kako je moguće da bi pobednički konj završio u kobasicama da ga Željko nije spasio.
Da li bi je danas, posle ovog iskustva rada na ovom filmu, drugačije ispričali?
Naravno, nakon svakog filma i gledanja filma u bioskopu sa publikom, vidim šta je moglo bolje i drugačije ali mislim da smo izneli istinu i napravili dobar film.
Konji su kao ljudi
Čini se da su konji posebno emotivna bića, da li oni ponekad imaju više osećanja od čoveka koji je u stanju da ga napusti nakon što ga iskoristi?
Meni se čini nakon vremena provedenog u azilu, da su konji kao i ljudi, imaju tugu u očima kada su ostavljeni i sreću u očima kada su voljeni i zbrinuti. I ova promena se vidi u konju, koji dođe u azil tužan i bolestan i koji kada dobije ljubavi i brigu u stilu, ozdravi i ima sreću u očima!
Često se kaže "glup si kao konj", odakle dolazi ta glupa izreka?
Ne znam, jer su konji pametna i nežna stvorenja, prijateljski nastrojena prema ljudima.
Šta bi ljudi mogli da nauče od konja?
Da je ljubav istina postojanja.
Bonus video:
Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.
Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi
Komentari