Dejan Mijač o Radi Savićević: Sećam se scene koja mi je bukvalno oduzela dah jer nisam mogao da verujem da neko može tako da glumi

05.04.2022

15:00

0

Autor: Dejan Ćirić

"Ja, recimo, nikada nisam imao poverenja u televizijske i filmske glumce, ali kad sam sreo nju, shvatio sam da je to jedan izvorni, veliki talenat", govorio je istaknuti reditelj

Dejan Mijač o Radi Savićević: Sećam se scene koja mi je bukvalno oduzela dah jer nisam mogao da verujem da neko može tako da glumi
radmila savićević dejan mijač (1) - Copyright Tanjug/Dragan Kujundžić

Čuveni reditelj Dejan Mijač preminuo je danas u 87. godini života. Iza njega je ostao veličanstven trag koji nikada neće izbledeti, a njegovo ime će zauvek biti upisano u istoriju srpske kulturne scene kao jedno od najvećih.

U svojoj dugogodišnjoj karijeri Mijač je sarađivao sa mnogim velikim umetnicima. Jedna od njih bila je i Radmila Savićević o kojoj je 2006. godine govorio za knjigu o čuvenoj glumici „Prva i poslednja“. Kroz te reči otkrio je mnogo i o sebi, svom doživljaju glume, režije i umetnosti uopšte.

Tanjug/Dragan Kujundžić
 

"Šarm, energija i optimizam krasili su Radu Savićević do poslednjeg trenutka njenog života. Nisam poverovao kada sam čuo da je bolesna dok je jednog dana nisam sreo i video kako se polako, s mukom kreće. Međutim, i u tom trenutku kad je očigledno bila svesna da je bolest uzela maha nijednim svojim gestom to nije pokazala, već je sa istim šarmom i optimizmom kao u najbolje vreme razgovarala, šalila se i smejala. Tim osobinama je plenila i u svojim ulogama.

Bila je vrlo popularna, s obzirom na to da je igrala u najgledanijim serijama, ali publika koja je nju volela uglavnom nije ni znala da ona glumi u Beogradskom dramskom pozorištu. Rada je uvek više volela pozorište od televizije jer je u njemu pronalazila sebe u pravoj meri.

Ja, recimo, nikada nisam imao poverenja u televizijske i filmske glumce, ali kad sam sreo nju, shvatio sam da je to jedan izvorni, veliki talenat. I žao mi je što je iz nekih meni nepoznatih razloga u profesionalnim krugovima bila manje vrednovana nego što je zaslužila jer spada među glumce koje narod s pravom voli, kao što voli Paju Vuisića, Milenu Dravić ili Dragana Nikolića.

Predstava “Dorćolska posla”, Kruševačko pozorište, 1951.
 

Bila je jedno odgovorno i disciplinovano biće, predano svom poslu, koji je radila sa velikim entuzijazmom. Uživao sam radeći sa njom jer je svaki trenutak pretvarala u radostan doživljaj. Nije imala sreću da završi neku pozorišnu školu ili Akademiju, i mislim da je na neki način patila zbog toga.

U ono vreme nije postojalo mnogo akademija, kao što ih ima danas, pa ako ne uspeš na jednoj ideš na drugu, treću ili četvrtu. Ali s vremenom se kroz saradnju sa rediteljima u toku profesionalnog rada izniveliše glumački talenat, a ona je imala bogato scensko iskustvo i puno je igrala i na televiziji i u pozorištu. Svi su je hteli!

Kao što je imala prirodni talenat tako je imala i prirodnu dobrotu. Rada Savićević je jednostavno bila dobra osoba, što je veoma retko, ne samo u našoj profesiji nego uopšte u životu. Kod nje je to bilo povezano. Nikada ni za koga nije rekla nijednu ružnu reč i nisam primetio da se bavila nekim spletkama i intrigama. Ali patila je zbog odnosa nekih kolega i koleginica prema njoj. Ja sam to primećivao, iako je ona prelazila preko toga, praveći se da taj animozitet ne postoji, ne upuštajući se ni u kakve rasprave i sukobe.

Predstava “Poltron”, BDP, 1986.
 

Kod talentovanih a dobrih ljudi sve je to nekako regulisano. Rada je bila posebna i kao ličnost i kao glumica. Ljudi misle da je imala takozvani sirovi talenat i da nije umela intelektualno da opservira. Nije tačno! To može da govori samo neko ko je ne poznaje. Jer Bog kad dȃ, dȃ sve. Ona samo nije imala školu, a sve drugo je imala više od mnogih koji su te škole završili.

Mogla je da igra dijametralno različite uloge od onih u kojima smo navikli da je gledamo jer talenat je jedan, a ona je bila neverovatno inteligentna žena koja je umela da posmatra, izdvaja i zapaža. Da nije imala tu sposobnost, ne bi mogla na takav način da igra sve što je igrala, jer nijedan glumac ne može mimo sebe.

Postoje glumci koji su odlični tehničari i koji raznim sredstvima određenu ulogu dovode do savršenstva, pa nas opsenjuju tom tehnikom. A ta tehnika kod talentovanih ljudi zapravo nije ništa drugo do pomoć da se dođe do sebe. Ima mnogo glumaca, kao što je na primer čuveni Žan Gaben, koji nikada nisu igrali ništa drugo osim onoga što i treba da igraju - sebe. Tako i Rada. Rada je igrala sebe punim srcem!

Antonio Ahel/ATAImages
 

I kad je bila negativac u „Svinjskom ocu“, bila je negativac punim kapacitetom, istim kojim je bila dobra majka ili baba u nekim drugim ostvarenjima. Sa snažnim glumačkim opravdanjem ulazila je u sve svoje uloge. I ako je u pitanju zlo, uvek je igrala neku vrstu neupućenosti u to da je to zlo i sa vrlo velikim opravdanjem da zapravo čini dobro. Znala je zbog čega je to potrebno i tu je bila svoja. Nikada joj ništa ljudsko nije bilo strano. Sve je unosila u svoju kožu, svoj doživljaj. Publika je to prepoznavala.

I njena tajna je upravo u načinu na koji se ona svede i pronađe meru da to ne bude preterivanje i improvizacija. Jer nikada nije, što mi kažemo, izlazila van okvira. Uvek je sebe videla u datim okolnostima, govorila iz sebe i branila svoj stav. To je kod nje bilo prirodno regulisano, kao što imate ljude koji imaju prirodan sluh. Odakle njemu prirodan sluh? Odakle mu sluh da može da naštima klavir? To je ta neobjašnjiva misterija.

Rada je oduvek bila potpuno drugačija od svih. Gledao sam je u Niškom pozorištu dok još nije bila popularna i bio sam zapanjen kako je igrala Doku. Bila je i ostala jedina glumica koja je na taj način igrala tu ulogu. Ja sam kroz njenu glumu razumeo ne samo tu ženu nego ceo taj milje, sve što ona predstavlja. To je bilo jedno intuitivno ozarenje: vi tu vidite ceo taj Niš, taj patrijarhalni sklop, shvatite kakvo je to društvo, šta je zapravo ta zajednica i kakav je položaj žene u njoj. Sećam se scene koja mi je bukvalno oduzela dah jer nisam mogao da verujem da neko može tako da glumi.

Rada Savićević kao tetka Doka, predstava "Zona Zamfirova", Savremeno pozorište, 1970
 

Kad ona uđe da prosi Zonu, pa leđima zatvori vrata, skine nanule i krene prema hadžiji. Tih nekoliko sekundi nije lako opisati. To je onaj trenutak savršenstva glume i umetničke kreacije koji glumci retko dostignu, a neki nikada. Taj momenat kad je zatvorila vrata i udahnula ‒ to je neobjašnjivo. Jer ona je morala da pobedi sebe, morala je da pobedi tu klasnu razliku i da kroči suvereno sa svojim adutom ka sreći te devojke i tog momka.

Ta Doka je pre svega bila naivna u smislu da je imala poverenja u dobro kao princip, i nije imala nikakvih saznanja da osim dobra postoji bilo šta drugo. A kretala je u susret onome što bi moglo biti zlo ili suprotstavljeno dobrom bez ikakve odbrane, bez ikakve kalkulacije i nekih predradnji. Ona je srcem išla napred. To je bila karakteristika Radmiline glume!

Njene junakinje su otprilike uvek bile u nekom varijetetu, ili u nekom senčenju sa tom njenom primarnom osobinom. Kod Doke se u toj sceni sve namestilo da to bude „sto na sto“ ili, kako danas kažu, „jedan na jedan“ sa Radom Savićević. Ja mogu da zamislim bilo koju drugu glumicu u toj ulozi, ali niti ju je iko prevazišao niti može da se približi tome. Gledajući tu predstavu bilo mi je jasno da gledam jednu od najvećih glumica svih vremena na ovim prostorima.

Predstava “Gospođa ministarka”, BDP 1978.
 

I to nije slučajno jer je na tom domaćem terenu bila svoj na svome. Tu je lako i nepogrešivo pronalazila bogatstvo koje je utkala u svoje likove. Ona je to crpila iz svog života, iz svojih partaja, svojih dvorišta i predgrađa, svojih „Kruševaca“ i „Niševa“. Sa svih mogućih pijaca i vašara. Narod! Narod je razumela.

Ali snalazila se i u drugim kategorijama. Nesreća je što su moje kolege reditelji, znajući da je neprikosnovena u jednoj oblasti, imali tako malo poverenja da je uvedu u nešto drugo, recimo, u Šekspira. Po mom mišljenju, mogla je sve, samo da joj se malo objasni o čemu se radi. Danas televizijske serije kod nas imaju neku popularnost, ali vrlo kratkotrajnu. Sve je „instant“, sve je složeno na jedno u pokušaju da se izimitira nešto što je američko, tursko ili ne znam čije, a nije naše.

Najveća vrednost Radmile Savićević, ono što je ostalo iza nje i čega je bila simbol jeste zapravo to narodnosno vrelo koje je nosila u svom biću. Toga više nema. Ne zato što nema takvih glumica, nego zato što nema tog narodnosnog vrela. Presušilo je jer smo izgubili identitet. Mi smo svi i niko. U ono vreme smo ipak bili neki prepoznatljiv svet. Kakav-takav ali prepoznatljiv. Taj svet je Rada predstavljala.

Ma koliko ljudi mislili da je bila vezana za taj kruševački klan, jer je u Beogradu bilo dosta Kruševljana, a među njima i Novak Novak, koji je dosta kumovao tome da njegova zemljakinja, koju je poznavao još iz detinjstva, dobije priliku, ona nije bila klanovski čovek i nije umela, kako da kažem, da prigotovi svoju situaciju. U ondašnjem glumačkom svetu to je bila velika mana, a danas pogotovo.

Antonio Ahel/ATAImages
 

Rada u tom smislu nije bila socijalno inteligentna, jer ne da nije igrala takve igre nego nije shvatila da se takve igre igraju i da je mogla da se uključi u njih. Sa današnje tačke gledišta, kada je sve prošlo, meni se čini da je to velika greška. Možda se, pošto je bila tradicionalno i patrijarhalno vaspitana, prema tome odnosila sa izvesnim prezirom, ali ja sad objektivno kažem da joj je to bila mana i da je zbog toga propustila neke šanse koje bi u njenoj karijeri razvejale senku neodigranih uloga.

Ali nije važno biti najveći na listi i na papiru, već u publici, u narodu, u kvalitetu i delu. Najvažnije je biti srećan u tome što radiš, a Rada je bila srećna. U to sam siguran."

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike