Vaskršnji intervju oca Peđe za 24sedam: Da probamo da razmišljamo kao jedno stado koje ima jednog pastira, samo tako ćemo moći odoleti svemu

24.04.2022

10:00

1

"Naši preci su se kroz istoriju suočavali sa sličnim situacijama kao mi danas, i daleko gorim i daleko težim, ali su oni uvek bili vezani za Nebo"

Vaskršnji intervju oca Peđe za 24sedam: Da probamo da razmišljamo kao jedno stado koje ima jednog pastira, samo tako ćemo moći odoleti svemu
Otac Predrag Popović - Copyright Printscreen Youtube otac Predrag Popović

Otac Predrag Popović, sveštenik pri hramu Svetih apostola Vartolomeja i Varnave u Velikoj Plani, poručio je u vaskršnjem intervjuu za 24sedam da ne zaboravimo kakav je Vaskrs bio prethodne dve godine, kada smo bili zaključani u svojim kućama i „kukali“ što su nam crkve zatvorene, i da sada kada su otvorene verujući narod dođe, pričesti se i pomoli Gospodu Bogu da nas zaštiti.

Pravoslavni hrišćani u Srbiji proslavljaju još jedan Vaskrs, a čini se da su se nakon korone neki drugi oblaci nadvili nad Srbijom. Kako da se običan čovek izbori sa svim ovim iskušenjima i mukama?

Srbi su kroz istoriju mnogo propatili svoje odvajanje od Boga jer naši koreni su upravo vezani za Nebo, a odvajanjem korena od Neba (ili bilo čega) dolazi do sušenja stabla. Naši preci su se kroz istoriju suočavali sa sličnim situacijama kao mi danas, i daleko gorim i daleko težim, ali su oni uvek bili vezani za Nebo, i ta uteha i njihova borba i njihova snaga se crpela upravo odatle. Bolesti, ratovi, progoni, nepravde, zlostavljanja, napadi agresora, okupacije, uništavanje hramova, spaljivanje sela, etnička čišćenja – sve je to bio deo naše istorije otkako postojimo.

Međutim, današnje generacije, poučene truleži koja stiže sa Zapada, uče da istorija nije bitna, da istoriju treba zaboraviti, da nije važno šta se dešavalo, pa čak i ako je ta istorija od pre deset-dvadeset godina – da ne pričam nešto dalje... Mlađe generacije su prijatelji sa svima, i sve je to dobro, i sve je to super, imamo mobilne telefone, imamo društvene mreže, sve je to divno, ali tako, ispod žita, naša istorija se polako gura u zaborav, a na površinu izlazi ono najgore... Ona nacija, i oni koji zaborave svoju istoriju, oni su nužni da je ponove.

Ako zaboravimo istoriju zaboravili smo i rešenje koje smo imali. Naši preci su imali bolest a nikad nisu prekidali pričešćivanje, oni nikad nisu prekidali slavu, oni nikad nisu prestali da farbaju jaja, oni nikad nisu prestali da primaju sveštenika. Prošle godine mi, Srbi, to smo uradili. Sveštenike nismo primali, u crkve nismo hteli, ni da se pričešćujemo, i dan-danas vlada strah od svega toga. Zaboravili smo žrtve, zaboravili smo svoje pretke, zaboravili smo njihove borbe, i zaboravili smo način naše borbe. Dok god se, ovo sad već poluosušeno stablo, ponovo ne poveže za Nebesa – mi budućnost nećemo imati.

Činjenica je, i za to čovek ne treba da bude prorok, da će svaka godina biti gora od prethodne, jer svet stremi ka tome. Godinama i decenijama unazad pokušavali su da proguraju priču o zarazi, o pandemiji, čineći to kroz razne visokobudžetne filmove gde bolesti haraju celim svetom, kroz muziku, kroz raznu paniku - kroz razne priče stiže nam priča o bolesti gde umire mnogo ljudi. Iako nije mnogo ljudi umrlo, mnogo ljudi je umrlo od straha, mnogo njih je promenilo svoje živote nagore, mnogo ljudi se povuklo u sebe, mnogo je depresivnih, mnogo ljudi je skrenulo sa puta razuma, okrenulo se magiji, okrenulo se lajfkoučevima, guruima... Opet, što kaže i u „Nebeskoj liturgiji“ Sveti vladika Nikolaj Velimirović: „Zakukaše Srbi u nevolji, al' se Boga ne setiše, niti Boga ni svojijeh greha.“

Jedino rešenje sa suočavanjem svakog zla i svake muke koja nailazi, koje će tek doći pogotovo nama Srbima, jeste samo i isključivo da se vežemo za Boga! Kada se vežemo za Boga - postom, molitvom, liturgijom – onda smo se vezali jedni za druge, a krdo zebri lavovi ne mogu da razbiju ako ostane složno. Lavovi napadaju krda životinja ne bi li razdvojili jednu, i tu izdvojenu uhvatili. Mi smo napadnuti sa svih strana, na svim poljima, i razjedinili smo se na svim stranama i na svim poljima...

Brakovi su u krizi, sve ostalo je u krizi. Zato imamo probleme koje imamo. Nadam se da će Gospod čuti molitve svog naroda, težnje naših predaka, svetitelja, i da će vaskrsnuti naš narod u veri i ljubavi.

Koja je vaša najdraža uspomena na proslavu Vaskrsa?
 

Što se vaskrsenja tiče, ako bi bilo ko pitao nas Srbe, pravoslavne hrišćane, šta je suština naše vere – odgovor bi stao u dve reči, a one su: Hristos vaskrse! Bez vaskrsenja ljudske prirode u ličnosti Bogomladenca Hrista čovek ne bi nikada, bez obzira na to koliko je dobar, mogao da dokuči Božanstvo, i samim tim ne bi mogao nikada da živi večno. Samo sudelujući u vaskrsenju mi sudelujemo i u večnosti.

Još kao mali sam krenuo u crkvu i postio cele postove od početka do kraja. Moji drugari nisu naravno, ja jesam, bez obzira na naporne treninge na vaterpolu i folkloru, što sam radio sve kao i drugi, izlazio i u grad sa drugarima... Sećam se da se te poslednje nedelje pred Vaskrs nijedna ptica, ni slavuji nisu čuli nikad. Kad sam po noći odlazio od kuće do crkve (u Vrnjačkoj Banji) na ponoćnu liturgiju i put me jednim delom vodio kroz šumu, i u tom mraku bio je muk i tajac i ništa se nije čulo. A onda, na Vaskrs, počinjali su da pevaju slavuji tako jako, da je to prosto bilo nemoguće ne primetiti. Kao da se sva priroda probudila, kao da su svi slavuji ovoga sveta pevali. Stajao sam u toj šumici vraćajući se posle liturgije u dva-tri sata posle ponoći i slušao neverovatnu pesmu tih slavuja. Nažalost, i sam sam sveštenik, nikada više tako nešto nisam čuo. To je bilo tih godina kad sam bio mlad, posle toga se to više nije desilo. Retko sada pevaju slavuji... Drage uspomene su mi i kucanje jajima, zajednički vaskršnji ručak sa mojom porodicom... To su uspomene koje čovek niti sme niti ikada može zaboraviti.

Prema vašem mišljenju, koji je najveći problem savremenog čoveka i kako da ga reši?
 

Problem savremenog čoveka nije lako staviti pod dijagnozu. Postoji mnogo problema sa kojima se suočava savremeno čovečanstvo, ali svaki potiče zapravo iz one jedne formule za uspeh nečastivih sila u osvajanju nečije duše, a to je individualizacija. Osamostaljivanje svakoga čoveka, prevashodno od Boga, vodi do osamostaljivanja čoveka jednog od drugog, a onda i od samoga sebe. Čovek koji nema Boga u svom životu (dakle nema posta, nema molitve, nema pričešća, nema dobrih dela, nema vaspitanja, nema pokajanja, nema opraštanja – taj čovek ima sasvim drugačiju sliku o tome šta ljubav jeste. On je okovan samo jednim božanstvom, a to je bog (sa malim „b“) interesa. Sve što može on će uzeti. Izmislio je različite bogove jer čovek je biće koje je po prirodi bolesno neizlečivo religiozno biće. U njega je usađena potreba prevashodno za Bogom, a onda i za drugim ličnostima. Zašto?

Čovek se rađa i stvara na ovoj planeti, i to je činjenica, ljubavlju između muškarca i žene. Kao što posejemo seme u zemlju, negujemo ga, zalivamo, održavamo, orezujemo, đubrimo, čuvamo, štitimo, i posle beremo plod – i posle taj isti plod će dati svoje seme, posejati ga u zemlju, i sve opet ide u konstantne krugove, dakle rađanje novoga života – tako i čovek poseje svoje seme u ženu, i iz te ljubavi njih dvoje zajedno podižu to dete. Međutim, ukoliko u njihovom životu nema Boga, to dete i to seme odlazi ponovo u zemlju, a ne u večnost.

Dete, kada veruje u Boga, ono se ne boji nikoga i ničega jer zna da ga Bog štiti. Sigurnije je, samouverenije je, lako sklapa prijateljstva jer je odmalena u crkvi. U crkvi su drugi ljudi, svaki čovek priđe, pomazi to dete, pita ga kako je, šta radi, ono je oslobođeno, ono je socijalizovano, ono će tražiti pomoć, ono zna gde se oseća prijatno. Deci ne treba mnogo objašnjavati ko je Bog, šta je vera, šta je ljubav i šta je nada. Odraslima treba. Zato što više nemaju detinjeg u sebi.

Pitali ste me koji je najveći problem današnjeg čoveka, ja vam kažem da je najveći problem otuđenje. Ali otuđenje je konačni rezultat, a koren problema otuđenja leži u tome što smo, kao što rekoh, otpali od Neba i primakli se i preuzeli i svoju životnu snagu crpimo iz svega onog što zemlja može da pojede. Hrana, piće, strasti, pare, bogatstvo i sve ono što je u životu najmanje bitno i što je u životu najjeftinije. Tako da jedini spas nas kao ljudi jeste vraćanje veri, pogoto nas Srba koji trebamo prevashodno da prekinemo da gledamo na Istok ili na Zapad, ili na Sever ili na Jug – tražeći neke formule uspeha, pokušavajući da izigravamo „novog Kolumba“ koji će da otkrije i da donese neku novinu. Ne trebamo se stideti naših starih, jer su oni živeli savršeno.

Mnogi su ratovali protiv nas, svetski lideri su ratovali protiv nas, i te zemlje više ne postoje. Mi smo izdržali. Izdržali smo nešto što nijedna nacija na ovom svetu ne bi izdržala. Okupaciju koja je skoro pet stotina godina trajala. Mi smo se borili i za vreme tih borbi imali neverovatne žrtve, a mi se svoje vere nikada odrekli nismo, iako smo bili totalno nepismen narod. Mi smo imali znanje kako preživeti, za šta živeti, što je još bitnije. Današnji čovek i današnje čovečanstvo veze nema zašta mi živimo. Ni ko su oni, ni ko su drugi, ni kuda ide naš život ni bilo šta drugo. Tako da je činjenica: da bi čovek voleo sebe, voleo druge, to prevashodno potiče iz njegove vere, da bi došao do ljubavi, a tek onda i do nade da će sutra biti bolje.

Šta biste poručili vernicima za ovaj sveti praznik?

Našem narodu poručio bih da se uzda ni u kog drugog do samo u Boga, da menja staroga sebe, da se pokaje, da traži oproštaj, da spusti svoje kriterijume kroz život, da malo manje misli „ja“, da malo više mislimo „mi“... Da probamo da razmišljamo kao jedno stado koje ima jednog pastira. Samo tako ćemo moći da odolimo svemu.

Želim mom narodu da poželim da u miru, radosti i veselju provede ovaj Vaskrs, da se ne opušta, da ne zaboravlja kakav je Vaskrs bio prošle, a pre svega godine ranije, kada smo bili zaključani u svojim kućama, kada smo „kukali“ što su nam crkve zatvorene. Sad, evo, crkve su otvorene – pa izvolite, braćo i sestre, dođite, da se pričestimo i da se molimo Gospodu Bogu da nas zaštiti i da ovaj svet spase od svakoga zla.

Dakle, u radosti Hristovog vaskrsenja, a želji najvećih želja koju želim i svojoj deci, pozdravljam vas sa najradosnijim hrišćanskim pozdravom: HRISTOS VASKRSE!

BONUS VIDEO

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Možda vas zanima

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike