Srbija je na pragu demografske starosti, ali država ima plan: Na novim merama se intenzivno radi

Industrijska Proširena Porodica Istorijski gledano natalitet jednog naroda se vezuje za način privređivanja. Na primjer, žetelačka porodica, bratstvenička ili proširena porodica je bila poznata po velikom natalitetu, velikom broju djece. Ova brojnost je bila proizvod potrebe zemljoradnika da bi uspješno obrađivali zemlju i imali prihod neophodan da bi dobro živjeli. Zemljoradnja je težak posao i u vremenu prije industrijske revolucije gdje se sve radilo prostom ljudskom i životinjskom snagom, bilo je neophodno imati dovoljno ruku. Dakle natalitet nije bio proizvod altruizma već brutalne potrebe preživljevanja. Tokom industrijske revolucije nastale su prve fabrike a industrijalci i bankari su uvidjeli da je neophodno sakupljeti radnu snagu neophodnu za funkcionisanje fabrika. Odmah su odlučili da radnu snagu potraže u tradicionalnim žetelačkim porodicama. Neko vrijeme kasnije su uvidjeli da ovakav odliv naroda sa seoskih područja u periferije gradova nije održiv i da ne pogoduje industrijskom načinu privređivanja a zbog nedostatka sredstava za život, slabih uslova stanovanja i stalnih pobuna i štrajkova. Industijalci su odlučili da izmjene način zapošljavanja gledajući isključivi sebični sopstveni interes i tako je nastao narativ da je neophodno da se mladi ljudi rano osamostaljuju od svojih roditelja i traže sebi zaposlenje i samo svoju srećnu budućnost a da ne budu kao tobož na teretu roditelja. Naravno, ova priča nema nikakvog utemeljenja u realnosti jer je poznato da su ljudi baš kao i svi primati uvjek živjeli u rodovskim zajednicama te da je osamosataljenje proizvod potrage industrijalaca i bankara za jeftinom radnom snagom. Ne poznajem nijednu bogatašku porodicu, porodicu bogatih industrijalaca, gdje se mladi osamostaljuju i idu trbuhom za kruhom što bi se reklo, nego na protiv, u ovim bogataškim porodicama vlada zajedništvo i ponose se njihovim velikim brojem, gdje žive u velikim vilama, školuju se na najboljim univerzitetima a štampa piše o njima kao o naslednicima bogatstva i budućim magnatima. Osamostaljenje, kao potreba industrijalaca i bankara za jeftinom radnom snagom ima nebrojene negativne posljedice na društvo i natalitet. Mnogi mladi ljudi odlaze u kolektivne smještaje gdje se teško snalaze a zbog cjelodnevnog radnog angažovanja ne mogu da teže visokom obrazovanju. Od samog starta su hendikepirani u smislu životnog napredovanja i na kraju svog radnog vijeka se nađu u velikoj bjedi i nemaštini a vrlo često bez članova porodice. Prosto su iskorišćeni i odbačeni od industrijkog sistema. Ovo osiromašuje i čitav narod pa i državu i industrijalci i bankari nastoje da iscrpljenu narodnu radnu snagu zamjene dovođenjem iz inostranstva, potpomažući kojekakve emigracije koje liče na puteve trgovine robljem. Vratimo se na početak na tradicionalnu poljoprivrednu proširenu porodicu i pokušajmo takav sitem primjeniti u industrijskom smislu. Zamislimo da država i firme sklapaju ugovore sa proširenim porodicama o proizvodnji komponenti za neki finalni proizvod automobilske, optičke, računarske, vazduhoplovne ili vojne industrije. Kako bi to bilo dobro i za državu i za društvo i za porodicu. Zamislimo da proširena porodica uz pomoć države dobije veći stambeni kompleks u kojem bi nekoliko zgrada bile proizvodni pogoni a gdje bi članovi porodice preciznim industrijskim spravama proizvodili naprimjer "Mikročipove" ili na primjer "Fina optička sočiva" za neki kompleksan proizvod. Članovi proširene porodice potpišu ugovor o snadbjevanju sa firmom određenog broja komponenti na mjesečnom nivou za određeni novac a ukoliko komponente budu u velikom procentu velikog kvaliteta dobijaju bonus u novcu, a ako kvalitet bude slabiji budu im naplaćeni penali. Zamislimo tako jedan grad od nekoliko desetina hiljada proširenih porodica, koje se bave porodičnim poduhvatom, snadbjevaju firme komponentama za naprimjer novi tip vazduhoplova ili nekog modernog naoružanja. Ove komponente se dalje sklapaju u finalni proizvod. Zamislimo dakle kako bi ovakav sporazum između firmi, države i porodica bilo na korist svima i koliko bi svi dobili. Država bi imala lojalne građane koji bi bili patriotski raspoloženi. Porodice bi imale veliki broj članova i natalitet naroda bi bio zagarantovan. Više generacija bi živjeli zajedno i brinuli jedni o drugima te bi bili izbjegnuti veliki troškovi zdravstvenih institucija i staračkih domova. Obrazovanje bi se sticalo u porodicama kroz posebno obrazovanje u sadejstvu sa državom. Firme nebi više morale da traže radnu snagu među nepouzdanim strancima već bi se razvila industrijska tradicija kod porodica i generacijska predispozicija za određenu industijsku proizvodnju, tačnost, preciznost, upornost. Nezaposlenost prosto nebi ni postojala jer bi članovi porodice uvodile nove članove u proces proizvodnje čim bi bili sposobni. Svi bi zarađivali a troškovi bi bili minimalni. Sirovine za ovakvu vrstu industrijske proizvodnje bi mogle da se nabave ugovorima sa dobavljačima ali bi se velika pažnja povela raciklaži i tako smanjio negativan uticaj industrijske proizvodnje na okolinu. Državne inspekcije bi održavale nadzor nad ispravnim rukovanjem ovih malih porodičnih preduzeća i opet bi nagradama i penalima obezbjeđivali motivaciju da sve ide uredno i precizno. U ovakvom sitemu država bi morala zajedno sa firmama da pokaže inicijativu, obezbjedi uslove za početak ovakve proizvodnje ali bi benefiti bili ogromni i uloženo bi se mnogostruko vratilo. Na početku bi trebalo pokrenuti nekoliko pilot programa kako bi se utvrdilo što funkcioniše a što nije baš efikasno. Vremenom bi sitem bio sve savršeniji i savršeniji. Smatram da bi ovakav sitem imao veliki značaj u industrijalizaciji oružanih snaga koje će vjerovatno u budućnosti biti tehnološki na najvećem nivou. Budući će se ratovi vodit robotima i dronovima pa će ona strana koja proizvede više mašina biti superiorna. Država će tada morati povesti računa o svome narodu na takav način da se ne dozvole gubici u ljudstvu već samo u tehnici. Ovakvo stanovništvo, sposobno da proizvodi visokotehnološke proizvode bi bilo najcjenjenije na svijetu i najveće blago jednog društva i države. Država sa takvim stanovništvom i takvim narodom bi bila srećna država.