Uspomena na Tomu Zdravkovića: Pesnik i nesrećnik

23.11.2020

18:40 >> 19:13

0

Autor: Dejan Ćirić

Na današnji dan, 20. novembra 1938. godine, rođen je jedan od najvećih umetnika koji je živeo i stvarao na ovim prostorima

Uspomena na Tomu Zdravkovića: Pesnik i nesrećnik
Copyright

Toma Zdravković je bio čovek tuge, bola i pesme. Čovek čiji se život sa dna vinuo do zvezda, i tamo zauvek ostao kao simbol jednog naroda, jednog vremena i jedne umetnosti. Bio je i ostao mit, fenomen i enigma, podjednako koliko je bio jednostavan, običan čovek, kome je život dao vanserijski dar, a sudbina namenila neprolaznu slavu i nesrećne karte. Tomine pesme su postale deo kulture, mentaliteta, deo ljudi, deo onog tla koje se danas naziva bivša Jugoslavija, u kojoj se njegove pesme i dalje pevaju sa istom emocijom kao i u onim prošlim, starim vremenima. Napustio nas je 30. septembra 1991. godine. I nikada nas nije napustio. Kao ni njegove pesme, emocija i duša, i sve ono što je u njima nosio, a što i danas predstavlja legendu koja ne bledi i koja će živeti još dugo posle nas.

Toma Zdravković Printscreen RTV

U knjizi „Toma Zdravković – 68 neispričanih priča” njegovi savremenici, kolege, prijatelji i članovi porodice, mnogi od njih, kao i on, veliki umetnici, govorili su o legendarnom Tomi, oslikavajući na poseban način portret ovog jedinstvenog čoveka, ostavljajući samim tim, kao i njegove pesme, svedočanstvo o jednom životu, vremenu, slavi, ljubavi, tugama i prošlosti.

“Jednom smo se Toma, Ivan Bekjarev i ja vraćali iz Aleksinca za Beograd. U jednom trenutku kasno noću, bog zna koliko je sati bilo, u nekoj pustoši između dve benzinske stanice, Toma je iznenada zamolio Ivana: „Brate, molim te, stani! Stani, stani!“ Ivan je stao pored puta, Toma je izašao iz kola, a bila je neka mesečina koja se ne može opisati, neko toplo veče, neka atmosfera potpuno vanvremenska, i onda se on naslonio na auto i zapevao: „Zajdi, zajdi, jasno sonce i ti sjajna mesečino…“ Ja u životu nikad nisam tako nešto čuo! To je bio prizor koji ne mogu da zaboravim, i evo i dan-danas ga nosim u sebi kao nešto najsjajnije što sam u svom životu doživeo.”

Miša Janketić

“Za mene je on bio leskovački Sirano de Beržerak sa tragičnim osećanjem sveta, bar u pesmama. To je naravno daleko od toga da nije voleo da živi, o čemu svedoči i njegov život, ali je imao tu sentimentalnu crtu, tu svest o nekom kraju svega, iako se baš junački borio i protiv svog ličnog kraja. Sećam se tih njegovih izjava iz bolnice da će da pobedi sve. To osećanje vere u trenucima kada su svesni da je na neki način kraj, imaju samo retki ljudi.”

Petar Božović

“Moj Toma je otišo, a iza njega nije ostalo nikakvih para. A zaradio je milione za sve druge. On je nekim pjevačima napisao hitove koji se i dan-danas pjevaju. Da nije njega bilo, ne bi bilo ni pokojne Silvane Armenulić. On je svima napravio pare, a on je pare koje je imao djelio Ciganima, djelio prijateljima. On je trošio, živio taj život kol’ko je živio, ali ga je baš živio. Njegovih pedeset i nešto godina je jače nego naših sto. Duže je on živio nego ovi sad što imaju osamdeset, a pjevaju. To sam najviše volio kod njega.”

Kemal Monteno

“I danas mi je još uvek vrlo svež taj utisak da je Toma bio jedan od onih retkih ljudi za koje si posle upoznavanja mogao reći da ti je bio blizak celoga života i da je to formalno rukovanje prvom prilikom u stvari samo ponovni stisak ruke davnašnjeg prijatelja. I, sećam se samo susreta, ali ne i fajronta. Otišao je, utihnuo zauvek, a scena je još uvek prazna. Ali, siguran sam da je pripao nekom anđeoskom horu.”

Žarko Laušević

“Imao je jednu svoju elegantnu, elitnu gestu tako da imam čast da se više puta znalo reći da je Tomo Arsen u tom svom žanru ili da sam ja Tomo u svom. Tako se znalo reći jer je kao pjevač imao tu jednu delikatnu intonaciju, nije bio banalan, nije se trošio jeftino, bio je posvjećen svojoj muzici na jedan osebujan, svoj, vlastiti način, ne dodvoravajući se nikome i ničemu. I ja to pokušavam u životu napraviti. U tome je bila naša sličnost.”

Arsen Dedić

“Priču o nastanku te čuvene pesme mi je ispričao njegov brat Novica. Toma je došao jednog jutra iz svog nekog života, gde se on muvao i bančio. Došao je u četiri ujutru pun inspiracije i probudio je Novicu: „Jao, kakvu sam pesmu napisao, zove se ’Danka’.” Novica mu je rekao: „Da li si ti normalan, Žarko će te prebiti!“, jer je moj brat od tetke, Žarko Vukašinović tada bio muzički producent na radiju, pravio je aranžmane i puno radio sa Tomicom. „Ne, ne, ne. Slušaj“, kaže Toma, „ovo će biti hit. Ovo je najbolja pesma.“ Onda je seo za klavir i Novici otpevao pesmu, koja je zaista fantastična.  Moram da priznam da sam u početku imala gard prema svemu tome. Onda mi je Toma poslao buket od sto karanfila koje sam ja, besna, razdelila po komšiluku. Međutim, kada pogledam sa ove distance, sve to je u stvari bilo fantastično, ali ja sam tada bila jako mlada, i nisam htela da se od toga pravi senzacija. Pokušavali su novinari da naprave kao neku ljubavnu priču oko Tomice i mene, ali sam ja to demantovala. Zaista sam bila ljuta na njega, nisam čak želela ni da govorim sa njim zbog pesme, dok nisam kasnije shvatila: ljudi moji, pa malo je žena, barem u ovoj zemlji, kojima je otpevana tako lepa pesma, sa toliko emocija! Sve se, naravno lepo završilo, jer sam ja shvativši da grešim, na jednom dočeku Nove godine, kada je on počeo da peva tu pesmu, prišla, izljubila ga i izgrlila, i on je bio srećan, kao dete.” 

Danka Novović

“Teško je bilo ući u njegovu dušu. On se već deklarisao preko te svoje tuge i svako ko bi došao na koncert znao je da će imati povoda da zaplače. Ja ga nikad nisam video da je pevajući plakao, ali je verovatno dok je pisao tu muziku plakao. A to je bilo u četiri zida kad niko nije mogao da ga vidi. S te strane ja nisam mnogo poznavao Tomu ‒ koliko je on bio tužan ili bolje rečeno, zašto je uopšte bio tužan kad mu je Bog dao takav talenat. S druge strane, ako je sreća ono što je voleo u životu, i što je sebi mogao da priušti, onda je on bio srećan čovek. A ako gledamo šta je sve mogao, a nije, to je racionalnost koju Toma nije poštovao i priznavao. I na taj način je, pored ostalog, sebe ovekovečio kao najvećeg boema nekadašnje Jugoslavije, a posebno Srbije i Beograda.”

Cune Gojković

“Postoje neka strujanja u životu koja nas povezuju sa višim svetovima, sa zvezdama. Skoro sam čula da se naše telo sastoji od istih elemenata i čestica od kojih su stvorene zvezde. To je za mene fascinantno i ja verujem u to. I mislim da je Toma svojim glasom doticao zvezde. Možda će nekome to da izgleda patetično, ali nije, jer samo takav čovek može tako da uzbudi čitave generacije da se one poistovećuju sa njim i njegovom pričom. Pa sve te silne žene o kojima je pevao, sve njih je on voleo. On je bio neki savremeni trubadur u stvari. Njegova duša je bila satkana od ljubavi. Toma je bio čovek koji je nosio ljubav i prema grešniku i prema stradalniku i prema svakom biću na ovome svetu i uvek je tražio opravdanje, a ne osudu. Takva duša se prosto preliva i ona kod stvaraoca prelazi u stvaralaštvo – kod muzičara u muziku, kod slikara u sliku, kod pisca u njegov tekst. Preliva se i ide dalje.”

Olivera Katarina

“Teško je u par rečenica opisati Tomu Zdravkovića i njegov život. Možda je najbolja definicija – pesnik i nesrećnik. Zato i smatram da ga pesma „Sve je u životu prolazno, moj druže“ najbolje i u potpunosti opisuje. Mislim da je to pesma njegovog života.”

Novica Zdravković

“Tomin život je bio balada. On je bio tako blag, tako skroman, večito nasmejan, čovek koji prosto nudi prijateljstvo. Malo je takvih ljudi, i zato će Toma ostati u sećanju ne samo mom nego i svih onih koji su ga slušali i poznavali. Ta emocija, ta duša, ta toplina, ta naivnost, ta skromnost ‒ to je sve deo njegove prirode. Zato je on bio toliko drag i veliki čovek.”

Bora Todorović

“Voleo je da ga neko nasmeje i da ga zabavlja, a i on je znao da izvali nešto žestoko jer je bio duhovit čovek. Sa njim je uvek bilo smeha od jutra do mraka. Na taj način je, bar nakratko, otklanjao svoje brige i muke. A inače nije mnogo pričao. Više je voleo da ćuti. Često se dešavalo da dok putujemo gleda kroz prozor, zamišljen, u nekom svom svetu, i ćuti. O sebi tek nije voleo da priča i nikada svojim problemima nije opterećivao druge, nije kvario raspoloženje ljudima žaleći se na nešto. Sve je to nosio u sebi. Uvek je išao napred i pevao kao da nije bolestan, kao da je najsrećniji čovek na svetu. On je plakao kroz pesme i tako mu je bilo lakše. Ali se nije predao. Nije se predao do kraja!”

Lepa Lukić

“Bio je zvezda, uvek se lepo i elegantno oblačio, vodio računa kako izgleda, kako se ponaša. Bio je švaler, voleo je alkohol, voleo je život, ljude, društvo, pesmu, žene. Bio je dobar pesnik, dobar muzičar, dobar drugar i zasluženo je otišao u večnost. Bar još pedeset godina, sigurno. Toma je bio prva liga u svakom pogledu.”

Tozovac

“Tomina posebnost i jeste u tome što mi zapravo ne možemo da nađemo reč kojom bismo ga definisali. Možemo da ispišemo stranice i stranice o njemu, ali sve to zajedno i jeste Toma i nije Toma. To što je obeležilo njegov život ostalo je duboko u njemu. To je njegova tajna koju mi možemo samo da naslućujemo. Njega je nosila ekspresija, ljubav, emocija. On je bio neka snaga, ali se ta snaga, paradoksalno, ogledala baš u tom teškom bremenu koje je nosio.”

Danica Maksimović

PROČITAJTE JOŠ: Sve boje tuge: Milan Marić otkriva kako će postati Toma Zdravković

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike