Tepić za 24sedam: Sa Duletom mogu opušteno da pričam o svemu

21.09.2020

14:06 >> 18:50

0

Iskusni košarkaš Mege o izazovima u novom dresu, Partizanu, Vujoševiću, odlasku iz Panatinaikosa...

Tepić za 24sedam: Sa Duletom mogu opušteno da pričam o svemu
Copyright MN Press

Jadranskim vodama Milenko Tepić plivao je još kao srednjoškolac sa grbom Vojvodine na dresu (2002-’06). Iako se tokom 2020. navršava čak 18 godina od trenutka kada je uskočio u seniorski sastav novosadskog kluba, uz njegovo ime i dalje stoje epiteti: vredan, posvećen i motivisan.

Ime je izgradio u dresu Partizana pod komandom Duška Vujoševića. Može da se pohvali da je sa Panatinaikosom bio prvak Evrope, kao i da se u opremi nacionalnog tima radovao  srebru na Evropskom prvenstvu 2009. U predstojećoj sezoni, ljubitelji igre pod obručima iskusnog beka i ponosnog vlasnika desetine trofeja moći će da gledaju ponovo u ABA ligi, i to u dresu Mege. U intervjuu za 24sedam priznao je da se nije mnogo promenio u odnosu na početak karijere i da mu dva treninga dnevno, baš kao i tada golobradom mladiću, uopšte ne padaju teško.

Trčim ili za detetom ili za loptom. Svejedno – uz osmeh je konstatovao Milenko Tepić (33), koji već 16 meseci uživa u ulozi tate. – Čak mi je prijala pauza zbog korone jer sam mogao da provodim vreme s ćerkicom i da uživam, što ne bi bio slučaj da se košarka sve vreme igrala. Svaka teška situacija donosi nove prilike i pozitivne stvari na drugoj strani. Mislim da tako treba da se razmišlja…

Milenko Tepić 2003. u dresu Vojvodine MN Press

Proslava punoletstva karijere bila je prava prilika da Milenko u pauzi između dva treninga prevrti film na one najvažnije trenutke.

Kad čujem 18 godina, baš zvuči mnogo. Ne deluje tako iz moje perspektive. Dolaska u Partizan 2006. se sećam kao da je juče bilo, kakav je to bio izazov i obaveza. Celog života ću pamtiti rad i odnos sa Duletom Vujoševićem, a kao najveće bogatstvo iz tog perioda ostala su mi prijateljstva. Kada prođu godine odrastanja u Srbiji i odeš negde preko, vidiš da su odnosi između igrača mnogo više profesionalni nego što su drugarski, kao što je slučaj ovde. Sa većinom saigrača iz Partizana sam i dalje u kontaktu, a to ne mogu da kažem za strance sa kojima sam kasnije igrao. Uz Duleta i saigrače, ono što se pamti jesu trofeji. Partizanovac sam od malih nogu i to nije tajna, tako da sam stvarno uživao igrajući u Beogradu, i kad je bilo lepo, i kad je bilo baš teško.

Tepić je pojasnio i zašto je za njega Vujošević i dalje poseban.

Jedan je od najboljih evropskih trenera, a njegov način rada je sigurno jedinstven. Ono što sam od njega naučio tehnički i taktički mnogo mi je značilo za kasnije. Uvek je bio motivisan da uloži bezgraničnu energiju i vreme posveti igračima, a pokazivao je i neverovatnu hrabrost kad je mladima pružao šansu iako nisu bili kvalitetom na nivou evroligaške košarke. Večno ću mu biti zahvalan zbog svega što sam naučio i kao čovek i kao igrač. Sve nas je formirao u teškim uslovima, koji podrazumevaju konstantan pritisak da mora da se pobedi, da mora da se osvoji trofej – u Partizanu su očekivanja uvek bila ogromna. Svi mi grešimo, možda je nekada i on negde pogrešio, ali sve što je radio za nas bilo je iz dobre namere.

Danas može da kaže da je odnos sa Duletom prerastao u iskreno prijateljstvo.

Čujemo se veoma često. S vremenom smo se bolje upoznavali i taj odnos se menjao. Poštujem ga kao ranije, možda i više, ali sada možemo opušteno da pričamo o svemu – i o košarci i temama van nje. Dok ste mlad igrač zbog njegovog autoriteta imate ogromno poštovanje i ne možete da budete opušteni, logično. Drago mi je što mu se poboljšalo zdravstveno stanje i što može da radi u Klužu. Znam da je njemu košarka potrebna, a i on je potreban njoj, jer ima mnogo toga da pokaže drugima. Želim mu sve najbolje, pre svega dobro zdravlje i rezultate.

Čuvene priče o čitanju knjiga kod Duleta prepričavaju se i 10-15 godina kasnije…

– Ne znam zašto su često predstavljene u nekom lošem kontekstu. Interesovanje mladih igrača lako može da skrene sa nekih normalnih stvari. Naravno da volite da izađete u grad, ali je potrebno da postoji mera. On je samo želeo da nas edukuje, da bismo nadoknadili ono što propuštamo zbog profesionalnog bavljenja sportom. Davao nam je knjige, savetovao da idemo u pozorište, bioskop, preporučivao neki dobar film da pogledamo, ili neku muziku da poslušamo. To su bili dobronamerni saveti, da nas učini boljima. Ja na sve to gledam kao na jedan veliki plus. Ništa nije bilo pod obavezno. Logično je da trener preuzme i tu neku roditeljsku ulogu.

MN Press

Posle uspešne epizode u crno-belom dresu, Milenko se preselio u Grčku i zadužio opremu moćnog Panatinaikosa.

– Partizan je za mene ostao specifičan, jer sam bio okružen svojim ljudima, imali smo isti način razmišljanja i mladalačku energiju, koja je zauvek urezana u sećanje. Ali kasnije sam stvarno imao sreću da igram u lepim gradovima i dobrim košarkaškim ligama. U Grčkoj sam dve godine bio u Atini, posle ukupno tri godine u Solunu, prijao mi je njihov mentalitet. Uživao sam i u Italiji, na Siciliji…

U Španiji takođe. U Sevilju sam stigao posle PAO i mislim da je to jedan od najlepših gradova u Evropi. U Srbiji je sport pitanje života ili smrti, a onda vas u Sevilji dočeka potpuno drugačiji pogled na svet. Tamo je to samo takmičenje gde bolji pobedi i vi mu čestitate i odete da se družite. Sećam se kad smo u Partizanu gubili utakmice, toliko se loše osećaš, prazno i tužno – da ti je neprijatno da izađeš iz stana. Kasnije shvatiš da je sve to deo posla i da je potrebno naći balans. Nije sve crno i belo i nije nikakav smak sveta. To tek naučite s godinama.

PRIJATELJI ZA SVA VREMENA

Dugačak je spisak prijatelja koje je Milenko stekao igrajući košarku.

– Ja sam Novosađanin, pa su moji drugovi iz škole uglavnom vezani za taj grad. U Beogradu se uglavnom viđam sa ljudima iz košarke. S nekima sam češće u kontaktu, sa nekim ređe, ali su ta prijateljstva definitivno najveći benefit koji sam, uz trofeje, dobio kroz sport. Družim se sa Nenadom Krstićem, Lukom i Bogdanom Bogdanovićem, Draganom Milosavljevićem, Nemanjom Bjelicom, Milošem Teodosićem, Kostom Perovićem, Milošem Vujanićem, Nikolom Milutinovim, Urošem Tripkovićem, Predragom Drobnjakom…

Odlazak u Španiju posle osvojene Evrolige sa Panatinaikosom doneo je Tepiću mnogo neprospavanih noći.

– Nisam tada morao da odem, jer sam imao još godinu dana ugovora. Bilo mi je u Sevilji stvarno lepo, ali to je drugačiji način shvatanja košarke i života. Igrački i emotivno to mi je teško palo. Sećam se da sam kasnije šest meseci razmišljao o tome da li je trebalo ovako ili ne, ali sasvim je pogrešno lupati glavu i preispitivati se. Poslednji razgovor pre odlaska sa Željkom Obradovićem, koji me trenirao u PAO, ostao mi je u sećanju.

Znam da mi je rekao da šta god uradim u životu treba da stojim iza te odluke, makar bila i pogrešna. Ako se budem vraćao na ono što bi moglo da bude, automatski ću biti u problemu. Shvatio sam to kasnije. Stvarno bi bilo nezahvalno sa moje strane da kažem da sam nezadovoljan karijerom, kad pogledam celokupnu sliku nemam za čime da žalim.

PAMTI SE 2009. GODINA

U bogatoj kolekciji, veoma težak zadatak je izdvojiti omiljeni pehar.

– Posebno je bilo kad sam u dresu reprezentacije sa saigračima došao do srebra na EP 2009. u Poljskoj. Onda sigurno Evroliga sa PAO 2011, a od trofeja „na Jadranu” najdraži je možda onaj iz 2009, kad se fajnal-for igrao u „Areni“. Pobedili smo Zvezdu u polufinalu, pa Cibonu u finalu. Volim i onaj trofej namenjen šampionu Srbije iz 2014. godine, poslednji za Partizan.

Posle Sevilje, Milenko je igrao redom: za Lijetuvos ritas, pa ponovo Partizan, PAOK u dva navrata, Orlandinu, Brindizi, Vareze i Iraklis. Kad se sve sabere i oduzme, ostaje mu 12 osvojenih klupskih trofeja.

– Sa tog aspekta, ne mogu da kažem da sam džabe igrao košarku – sleže ramenima Tepić. – Ima trenutaka zbog kojih ću se uvek radovati. Svi mi igramo da bismo nešto osvojili. Baš je pre neki dan na treningu Vladimir Jovanović rekao: „Ima ljudi koji za celu karijeru ne dođu ni do jednog trofeja.“ Onda stanem, zapitam se i shvatim da ne razmišljam na taj način. To vam se nekako čini kao normalno i onda niste zahvalni što ste doživeli momente koje neko može samo da sanja.

Novi izazov za iskusnog Tepića je mlada ekipa Mege, sa kojom će pokušati ove sezone da „pobedi“ koronu, a i što više protivnika na svim frontovima.

– Moj odnos prema sportu se nikada neće promeniti. Ne gledam saigrače kao mlađe, već kao ravnopravne, sa zajedničkim ciljevima. Iako sam već pet godina živeo u Beogradu, sad se polako adaptiram ponovo na tu brzinu. Trudim se da shvatim razmišljanja mlađih, da vidim šta ih interesuje a šta ne, da saznam šta rade u slobodno vreme…  Sve što bi moglo da nam pomogne da budemo bolji tim na terenu. Trenera znam još iz Partizana, kada je bio pomoćni. S godinama je dodatno napredovao i sigurno da može mnogo toga da prenese, da pomogne igračima da postanu još bolji. Verujem da je sposoban da napravi rezultat. Samo da nas i sreća malo pogleda.

Kad uporedi mlade igrače u njegovo vreme i sada, razlika je velika.

– Menja se sve, tako da su sigurno drugačiji. U Megi je specifično to što svi žive blizu, u naselju Stepa Stepanović, i na neki način su usmereni jedni na druge, što je dobro u današnje vreme, u kome društvene mreže odvajaju ljude od realnog života i sveta. Sećam se da smo mi u Partizanu imali jedan kafić u Strahinjića bana gde je nas šestoro-sedmoro sedelo posle svakog jutarnjeg treninga. Pričali smo, šalili se o nebitnim stvarima. Sad su generalno ljudi otuđeniji, tako da je super u Megi napravljeno da imaju zajedničke obroke, da žive blizu i da, hteli ne hteli, pomažu jedni drugima i stvaraju prijateljstva.

Tepić je svestan toga da se polako približava dan kada će košarci, bar kao igrač, reći „zbogom“.

I dalje sebe gledam prvenstveno kao košarkaša, jer mi je to osnovno zanimanje. To je trenutni prioritet. S druge strane, ne znam da li mogu da kažem da je karijera kratka, ali svakako brzo prođe. Onda mlad čovek sa 30, 35, 37 – zavisi kako ko, treba da promeni totalno profesiju i da počne da se bavi nečim sasvim drugim. Po mom mišljenju, nije prirodno da se sa 37 ne bavite ni sa čim, bez obzira na to koliko ste tokom karijere zaradili. Smisao života je valjda u porodici i tom svakodnevnom radu. Počinjem polako da razmišljam šta ću dalje, ali ti odgovori će doći s vremenom. Za sada sam samo košarkaš – poručio je Milenko Tepić, koji još toga može da prikaže ljubiteljima košarke.

ŽAL ZA OLIMPIJSKIM IGRAMA

Himna reprezentacije Srbije je uvek u Milenku budila poseban osećaj.

– Svi klinci koji treniraju se dele na navijače Zvezde i Partizana, ali na vrhu svega se nalazi reprezentacija. Posebna privilegija je da budeš među 12 odabranih. I u mlađim selekcijama sam rastao sa istim igračima, zajedno smo napredovali. Kao seniori smo napravili dva rezultata koja ću pamtiti – srebro na EP i četvrto mesto na SP 2010. Nažalost, na EP 2011. smo doživeli neke povrede i ostali smo bez kvalifikacija za OI u Londonu. Tokom tih godina mi je Krstić delovao kao mator igrač, a bio je kapiten sa 26 godina… Baš mlad tim je okupio selektor Dušan Ivković, i drago mi je što sam bio deo cele te priče.

 

 

 

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike