"Više su pisali o mojoj lepoti nego o titulama koje sam osvajala"

05.01.2021

08:25 >> 17:46

0

Odbojkašica Ivana Nešović, za 24sedam, o kraju karijere, trudnoći, planovima za budućnost...

"Više su pisali o mojoj lepoti nego o titulama koje sam osvajala"
Copyright Promo/Privatna arhiva

Tiho, bez pompe, sa samo nekoliko reči u junu 2020. godine Ivana Nešović (32) zahvalila se odbojci na društvenim mrežama i tako nagovestila da je njenoj karijeri došao kraj. Osvajala je titule i priznanja. Nosila je kapitensku traku. Igrala je u Italiji, Turskoj, Grčkoj, najveći trag ostavila je u Aziji. Bila je povremeno reprezentativka Srbije. I pored svega što je radila na terenu, često je u prvi plan isticana njena lepota, a ne igračko umeće. Zbog toga kaže da je i smanjila pojavljivanje u medijima.

U 2021. godinu Ivana je zakoračila sa velikim osmehom na licu, jer se približava dan kada će postati mama. Za 24sedam pričala je o kraju karijere, odbojci, preprekama na koje je nailazila, trudnoći, planovima za budućnost…

Moja objava na Instagramu je značila “zbogom” – potvrdila je Ivana. – Kratko sam se odbojci zahvalila na svim dobrim i lošim stvarima. Bilo je mnogo i jednih i drugih, a sve to me izgradilo kao osobu i zahvalna sam. Mislim da svaki sportista jasno oseti kada je kraj, pitanje je samo da li će nastaviti bez emocija, da li zbog novca ili zbog straha zvanog “šta posle”. Ja sam osetila da je to to. Želela sam da priču zaokružim u mojoj omiljenoj zemlji Južnoj Koreji, što sam i uspela. Proglašena sam i za najboljeg igrača lige. Tada sam i slomila rame, jer sam baš zbog te želje išla do kraja, pa sam uz Pirovu pobedu završila karijeru. Mnogi odbojkaši znaju da kada se teško povredi rame više ništa ne bude kao pre. To je nalik odlasku u rat sa puškom koja koči, i sa kojom niste sigurni da može da vas spase. Bila sam toga svesna i znala sam šta će biti posle, ali želja i cilj su bili jači od svega. 

Kada pomisli na sve što je prošla na odbojkaškom putu, Ivana ne može da ne bude zadovoljna.

Da nije tako onda bih nastavila da igram dok ne bude sve kako sam želela. Ostvarila sam sve snove, igrala u zemljama koje sam zacrtala. Govorili su mi da do nekih liga neću stići, jer nisam aktivna reprezentativka, ali ja sam uspela. To su azijske zemlje koje imaju po jednog stranca po timu, a u prvenstvu je samo od šest do osam klubova. Teško je ući tu, a još teže zadržati se. Lige su teške jer se igraju po dve utakmice nedeljno tokom cele sezone, a veliki teret je na stranom igraču, koji mora da napravi mnogo poena da bi njegov tim pobedio jer je zato i doveden. Azijati sve rade za stranca, da bi on dolazio do velikog broja poena. Imaju najbolju odbranu na svetu, prijem takođe. Na vama je da udarate do besvesti, da ostvarite bolji procenat od stranca koji je prekoputa vas. To je bio moj teren za dokazivanje i pomeranje limita, uživala sam koliko god bilo teško na svim nivoima.

Pročitajte još

Ivana smatra da je kroz karijeru povlačila prave poteze i da nema zbog čega da se kaje.

– Radila sam u svakom momentu ono što je shodno mojim godinama, vaspitanju, karakteru. Davala sam sve od sebe, a kako je to izgledalo sa strane ne bih znala. Vodila sam se pravdom, nikada se ničega i nikoga nisam plašila. Znala sam da neću odustati šta god se dešavalo i kakve god karte dobila.

Samo jednu stvar bi promenila, koja je za nju bila otežavajuća okolnost na terenu.

Trebalo je ranije da smršam, jer su me bolela kolena od viška kilograma. Kao jednom skakaču, svaki kilogram je veoma smetao za zglobove. Hvala Bogu, na vreme sam se opametila i pozabavila ishranom. Mnogo sam čitala o tome, izučavala i uspela da skinem 20 kilograma, a da ne izgubim snagu. Ranije, u Evropi, timovi nisu imali nutricionistu, a sada se pojavljuje i to. U moje vreme, pre deset godina, samo ti kažu: “Smršaj”. I to je to od informacija. U Južnoj Koreji i Japanu je normalno da svaka ekipa ima nutricioniste koji stalno mere i edukuju igrače, pomažu im da budu u najboljoj formi bez viška kilograma. Ja bih u svakom klubu koji god sport bio u pitanju uvela nutricionistu, kao i edukaciju o ishrani u školama.

MN Press

Lep i atraktivan izgled za Ivanu je bio samo prepreka u profesiji kojom se bavila.

Ah, ta lepota kao večna tema vezana za mene. Verujem da svakoj ženi imponuje da joj kažu da je lepa, ali u mom poslu to ne igra nikakvu ulogu u krajnjem ishodu – a to je pobeda na utakmici. Baš naprotiv, igračima koji imaju taj epitet je teže, jer ih ne doživljavaju ozbiljno. Dok sam igrala u Srbiji dovoljno je bilo jednu utakmicu da ne odigram dobro i odmah bi usledili komentari tipa: “Važno da je nokte namazala”. Smetalo mi je to. Između ostalog jedan od razloga zašto volim Aziju je to što mi njima uopšte nismo lepi. Naprotiv, svi im izgledamo isto. U Koreji su mi rekli da mi njima izgledamo kao glumac Džim Keri.

Ta naizgled površna tema, zapravo je veoma duboka i predstavlja veliki problem u Srbiji. Prioriteti su odavno postali pogrešni…

Ja sam prestala da se pojavljujem u novinama jer mi je bilo banalno da pričam stalno o nezi lica, oblačenju, šminkanju i kosi. Nikoga nisu zanimali moji rezultati u inostranstvu. Niko u Srbiji nije objavio ništa o mojoj osvojenoj duploj kruni, čak ni sportske novine. Ali se sećam da me je jedan časopis zvao, da slikam stan gde živim i orman sa stvarima. To me lično pogađalo i obezvređivalo, žao mi je što je sport prešao u tu sferu. Sport je nešto sasvim drugo. Oni koji se njime bave, kao i njihove porodice koje sve to preživljavaju, znaju kakvo je to odricanje, izgaranje, borba sa samim sobom, svakog dana dokazivanje. Teško mi je kada čitam o našim drugim sportiskinjama koje su gladijatorke, uspešne u svojoj profesiji – a imaju epitete “seksi” i slično, i to se stavlja ispred svih uspeha. Kako mi izgledamo van terena i kako se oblačimo, da li smo našminkane – ne određuje nas kao ličnost. U javnosti treba da nas gledaju kako predstavljamo našu zemlju u svetu rezultatima. Nažalost, ovo vreme je donelo samo senzacionalizam, sve se obezvređuje i svodi na seksizam. 

MN Press

Ivana je profesionalnu karijeru započela u Crvenoj zvezdi, a pre toga je bila član Obilića.

– Nigde se ne pominje da je to moj prvi klub u kome sam napravila prve korake. A Zvezda… Nije mi baš omiljena tema, nažalost. Izdvojila bih iz tog perioda titule, kao i ono što smo radili mi igrači, nekoliko trenera i statističar Salence (prim. aut. Aleksandar Cvetković). Pomenula bih i navijače koji su bili tu kada nam je bilo najpotrebnije. Kad je sve ostalo u pitanju, ne nosim lepe uspomene.

Prva inostrana stanica za nju je bio italijanski Asistel, u koji je stigla sa 22 godine.

U tom trenutku je to bio veliki korak za mene. Veliki klub, velika pozornica i ogromno iskustvo za mladog igrača koji misli da je sve video i sve zna. A zapravo, ne zna ništa. Nosim odande divne uspomene, zbog sjajnog tima na čelu sa najboljim trenerom na svetu Đovanijem Kaprarom. Mnogo sam tamo naučila i rado ih se sećam. Italijanska liga je tada bila glavna bina sveta, svi su gledali prvo to pa sve ostalo. Prvi inostrani klub je bitan za mladog igrača jer od toga može mnogo da zavisi dalji napredak. Srećom, pa kao mladi ne budemo svesni tolike odgovornosti, nego igramo srcem, bez straha, kako znamo i umemo. Tek kasnije igrač sazreva i postaje svestan koliko je nešto važno i gde ga može odvesti. Menadžeri tu igraju važnu ulogu, jer preuzimaju odgovornost o budućim potezima igrača i pomažu im.

Pročitajte još

Posle jedne godine u Asistelu, Ivana je prešla u drugi italijanski tim – Soverato. I tamo je ostala tokom jedne sezone, a onda se otisnula put Azije.

Tamo je specifično okruženje kao iz ratnih filmova. Opisala bih kao vojsku u kojoj je igrač regrutovan i ulazi u karantin na obuku. Kad to kažem mislim da živimo zajedno u zgradi u kojoj imamo sve i tu sve i radimo. Izlazimo napolje samo kada se igraju utakmice. Nema mnogo slobodnog vremena, pa se trenira od jutra do mraka, a to je davalo rezultat. Sve što je dolazilo kao spoljni faktor, bilo je smetnja, čak su i inormacije koje mogu da poremete igrača bile filtrirane. Sve ovo znaju ljudi koju su igrali tamo, a ostalima je teško preneti to iskustvo. Zvuči kao da preterujemo, tako da se ja retko trudim da ubeđujem ljude i objašnjavam. Najviše volim da sednem sa kolegama i koleginicama koji su tamo igrali i onda sumiramo naše teške uspomene i čudimo se šta smo to preživeli.

U azijskim zemljama je poznato da je komunikacija može da bude veoma komplikovana.

– Zanimljivo je to što tamo niko ne priča engleski, pa stranac odmah dobija prevodioca da bi mogao da se sporazume. Azijati su me naučili mnoge stvari, preneli su mi svoje znanje o poimanju života, predanosti u svemu što rade, posle njihove psiho-fizičke edukacije ljudi napreduju na svim nivoima. Indoneziju svrstavan u posebnu grupu kad je Azija u pitanju. Prava egzotika – čudna zemlja za avanturiste sa nestvarnom prirodnom i treba je posetiti. U mislima česzo šetam Indonezijom po vulkanima, sumpornim jezerima i probijam se kroz džunglu. Odbojka nije na zavidnom nivou, ali moja radoznalost je tu pobedila, morala sam malo da živim i tamo.

Bogato iskustvo Ivana je skupljala i u evropskim zemljama, ne samo u Aziji.

– Turska je lepa zemlja za odbojkaše. Ljudi vole sport, dobri su domaćini i sve čine da se stranac oseća dobro. Liga je najjača na svetu, i dalje najbolji igrači sveta idu tamo. Meni je to bio sjajan razvojni put za Aziju – igrala sam protiv najboljih igračica na planeti, protiv najboljih trenera, naučila šta znači kada izgubiš ubedljivo i izađeš nemoćan i ponižen sa terena u suzama. Sve su to sjajne stvari koji mogu da se dogode jednom igraču, koliko god bilo teško u datom momentu.

Promo/Privatna arhiva

U Grčkoj je u crveno-belom dresu osvojila duplu krunu i bila je jedna od najzaslužnijih za timski uspeh.

Ta zemlja mi je ostala upečatljiva po rivalitetu Olimpijakosa i Panatinaikosa. Ja sam igrala za Olimpijakos i to je automatski izdaja za sve ljude koji navijaju za PAO. Vi ste njima smrtni neprijatelj i to je u neku ruku zabavno videti – koliko je običan narod predan nekom klubu i kako to doživljavaju ozbiljno, kao da im je od životnog značaja. Sa druge strane, opasno je jer smo stalno išli pod policijskom pratnjom, jer je poznato da tamo napadaju igrače, gađaju ih kamenjem ili raznim drugim stvarima. Mi smo uzeli titulu u gostima Panatinaikosu, u hali su bili samo njihovi navijači. Bio je to poseban doživljaj, jer su nas gađali posle poslednjeg poena stolicama, kovanicama, upaljačima. Sećam se da nismo ni proslavili nego smo trčali u svlačionicu da se spasemo.

Od Italije, preko Koreje, Japana, Turske, Grčke, Kine, pa ponovo Koreje…

– Svuda sam se osećala lepo, jer je svaka zemlja avantura za sebe. Bezbroj novih ljudi, događaja, atmosfere, jezika, kulture. Gledala sam što više da menjam okruženja i kontinente. Bila sam nekoliko puta sa reprezentacijom u Brazilu i to je veoma zanimljivo tlo. Ako bih morala jednu zemlju da izaberem to bi bila Južna Koreja, jer je to mesto gde se osećam kao kod kuće sa svojim ljudima. I dalje se čujemo i nedostajemo jedni drugima. Jedva čekam da prođe ova situacija sa koronom pa da mogu da ih posetim.

Po završetku karijere pored uspomena, medalja i trofeja, ostaju joj i lepa prijateljstva.

– Kroz sport sam sretala mnogo ljudi, neki su ostali tu zauvek, neki nisu. Generalno ova profesija donosi mnoga poznanstva. Ako se ne družimo aktivno, uvek smo tu jedni za druge i pomažemo kada zatreba. Od devete godine sam u odbojci, tako da bi bilo čudno da oko sebe nemam drugarice odbojkašice.

Tokom aktivnog igranja sportisti obično nemaju vremena da grade uporedo karijeru koja bi kasnije postala prioritet.

– Dok se u sadašnjem poslu dajete 100 odsto, teško je misliti na drugi poziv. Ja nisam znala tačno tokom karijere čime ću se baviti posle. Sada me zanima ishrana i već imam nekoliko sertifikata o završenoj edukaciji o nutricionizmu. Praktično mogu da počnem odmah da radim, ali s obzirom na to da sam u drugom stanju i da čekamo bebu, sve je odloženo na neko vreme.

MN Press

Iako ne može da radi, ima vremena da se posveti daljoj edukaciji.

– Znanja nikad dosta. Volela bih da pomognem sportistima, ali i ljudima generalno da budu zdravi u svom telu i da izgledaju lepo. Vidim sebe u tome, u toj tematici sam već 12 godina. Pomogla sam već ljudima u mom okruženju i mnogim prijateljima iz sporta. Moj cilj je da ljudi znaju zašto jedu to što jedu, da nauče kako hranom da se leče, kao i da prave preventivu raznim bolestima. Lep izgled dolazi sam po sebi. Želim da ih edukujem kako da upotrebljavaju hranu, a i da im ne budem stalno potrebna. Hrana je nešto bez čega ne možemo da živimo, tako da bi trebalo svi da znamo šta nas “ubija od jela, a šta leči”. Tako bi rekao moj profesor nutrizionizma.

Da nije bila odbojkašica, Ivana zna čemu bi se posvetila.

Bila bih u medicini, čak mi je sada padalo na pamet da to upišem, ali me mnogi odgovaraju. Mama mi je fizioterapeut, tako da sam ja odmalena u belom mantilu sa njom. Odrasla sam u domu zdravlja. Pretpostavljam da me zato i zanima nutricionizam, jer je blisko lečenju i pomaganju ljudima. Gojaznost je bolest, pogotovo kod dece – gde je sve više dijabetesa. Sigurna sam da ću se tom profesijom baviti i da ću i dalje nastaviti da ispunjavam snove. Mislim da posle karijere, postoji karijere i da kraj odbojkaškog puta nije pravi kraj. Život je čudan i svašta donosi.

U ovom trenutku život Ivane Nešović izgleda potpuno drugačije od onoga na šta je navikla.

– S obzirom na to da sam u drugom stanju, nisam više aktivna fizički kao obično, tako da je to već samo po sebi izazov. Nemam nikakvih moranja, što je do sada bio slučaj kao kod svih sportista. Uživam u danima bez alarma, stresa, obaveza, bolova, aviona, hotela i generalno života u koferu. U trenutnom periodu odmaram i od karijere, srećna sam zbog drugih stvari, radujem se partneru, prijateljima, porodici, svom krevetu, novogodišnjoj jelki, trenutku. Ne razmišljam mnogo unapred jer nam je minula godina i kompletna situacija sa koronom pokazala da od naših planova može vrlo lako da ne bude ništa. To je lekcija koju sam naučila.

Ivana se polako sprema za novu životnu ulogu, zajedno sa izabranikom njenog srca.

Mogu sebe da zamislim kao mamu, ali u ovom momentu nisam svesna šta me tačno čeka. Mogu da nagađam, ali kada dođe prvi put beba, mislim da svi uče u hodu i prilagođavaju se. Spremna sam na nešto novo i na sve što me čeka, to je između ostalog mantra koju sebi ponavljam u avionu dok letim na početku sezone u nepoznatu zemlju, u kojoj do tada nisam igrala. Ponavljam: “Spremna sam na sve što me čeka” i tako se branim od straha od nepoznatog. Isto primenjujem i na ovu situaciju sada i osećam se smireno, jer na kraju uvek sve bude dobro – zaključila je Ivana Nešović.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike