Nikad neću prežaliti Kosanovu smrt i moju grešku u 139. derbiju sa Partizanom! Ispovest Slavoljuba Đorđevića za 24sedam

08.04.2022

15:00

0

Doskorašnji trener Vojvodine priča o karijeri i kako danas kao trener gleda na igrače koji poklanjaju više pažnje tetovažama nego formi

Nikad neću prežaliti Kosanovu smrt i moju grešku u 139. derbiju sa Partizanom! Ispovest Slavoljuba Đorđevića za 24sedam
20211121mmDjordj04 - Copyright MN Press

Bio je mladi reprezentativac, dete Crvene zvezde i njen igrač u dva mandata. Četvrti kapiten iz slavne generacije igrača rođenih 1981. godine koji je zaslužio izlazak pred Zvezdin sever boreći se pre toga za mesto pod suncem u bugarskoj Varni, Ubu, Nišu, Trebinju...

Slavoljub Đorđević kao igrač nije preskočio nijedan razred, a sada je sličan put izabrao i kao trener. Krenuo je da radi kao pomoćnik u pretpetlićima, da bi danas došao do statusa trenera seniorskog ranga.

Sve pobede i poraze ponosno nosi, ali primećuje se po izrazu lica i govoru da mu bol pričinjavaju dve teme. Voleo bi da mu se nikad nije dogodio kiks u 139. večitom derbiju i da život nije bio tako surov da mu prerano uzme prijatelja i mentora Milana Kosanovića. Za te dve rane misli da mu nikad neće zarasti.

Zahvalan je svom saigraču i kumu Draganu Mladenoviću, što je u njemu video budućeg trenera. Da nije bilo insistiranja aktuelnog direktora Omladinske škole Crvene zvezde ko zna gde bi fudbal odveo Đorđevića.

MN Press
Slavoljub Đorđević

- Nisam baš razmišljao o tome da bih mogao da se bavim trenerskim poslom, ali moj kum i prijatelj Dragan Mladenović osetio je da bi mi taj posao pristajao, samo je bio problem kako me nagovoriti da probam. Pristao sam nekako na kraju, a da bih bio potpuno siguran da je to za mene dobio sam mesto pomoćnog trenera u pretpetlićima, niže od toga nije moglo. Tako sam krenuo, da bih polako, shvatajući da ja trenerski poziv volim, preuzimao starije generacije, dok nisam došao do omladinaca.

Mnogo se priča o ispravnom trenerskom putu, ali malo trenera poštuje pravilo da se krene sa prikupljanjem iskustva od baze, pa da se školovanje završi preuzimanjem prvog tima. Vi ste baš išli tim putem, pa da li je bilo teško?

- Nije bilo teško, jer ja sam još u pretpetlićima Zvezde osetio da mi se menja život zbog nove karijere u fudbalu. Pronašao sam sebe u njemu, a krenuo sam od dece, jer sam oduvek verovao da treba ići kroz život prolazeći etapu po etapu, da se ne preskaču razredi. Ne možeš da budeš fudbaler ako počneš da ga treniraš u 15-16 godini. Ima i drugačijih primera, naravno. Bilo je dosta onih koji su pravo iz kopački sedali na klupu i tako pravili vrhunske rezultate, ali moj pogled je drugačiji. Ubeđen sam da je potrebno prvo raditi sa decom da bi se došlo do seniorskog fudbala, jer na tom nivou dobijaš već veliki broj igrača i počinješ da shvataš kakva je odgovornost trenera. Naravno, od dece možeš i mnogo da naučiš. Ja sam tako i u trenersku školu krenuo, od nule, mada sam imao uslove kao reprezentativac da idem odmah na sticanje A licence.

MN Press
Slavoljub Đorđević između Nebojše Malbaše i Iivice Ilieva

Da li ste zbog dugog staža u omladinskom fudbalu ikada pomislili da ćete zakasniti sa ulaskom u profesionalni fudbal?

- Ma ne, baš suprotno. U svakoj generaciji zadržavao sam se po dve godine. Nisam išao napred dok nisam stekao osećaj da sam toliko napredovao da mi je potreban jači izazov. I opet kad sam preuzimao novu generaciju, nisam gubio red, već sam prvu sledeću preuzimao. Tako su me savetovali ljudi do čijeg mišljenja mi je stalo i hvala bogu što sam ih poslušao.

Takav ste put imali i kao igrač? Sve kategorije Zvezde, pa pre prvog tima pozajmice Leotar, Jedinstvo...

- Da bi došao do prvog tima Zvezde, moraš da prođeš mnogo selekcija, pa ako dođeš do omladinaca, znači da si baš veliki talenat. Eto, od petlića Zvezde do prvog tima samo smo moj kum Vladimir Dišljenković i ja kao deca iz Beograda, prošli sve kategorije i postali profesionalci. Retki su oni koji došli u prvi tim a da nisu pre toga bili negde na kaljenju. Možda su izuzetak Deki Stanković i Goran Drulić, ne sećam se još nekoga.

A vaše kaljenje je bilo neobično...

- Da, sa 17 i po godina u Bugarsku, pa Milicionar, Jedinstvo, Radnički Niš, Leotar...

Kako ste kao maloletni završili u Bugarskoj i šta su vam u Zvezdi rekli kad ste im saopštili da se selite van granice?

MN Press
Slavoljub Đorđević

- Otišao sam sa drugom na odmor u Varnu. Tamo smo upoznali neke ljude, sasvim slučajno, među njima i trenera ekipe Vilija Vucova. Njegov otac bio je predsednik saveza, bivši selektor Bugarske Ivan Vucov. Mnogo je voleo Zvezdu, srpski fudbal, bio je to period neposredno posle bombardovanja. Kad smo se upoznali pitao me je da li bih odradio neki trening i ja sam pristao. Bio sam dobar, svideo sam im se i tako sam ja sa 17 godina došao u situaciju da idem iz kuće od roditelja i da igram Superligu u inostranstvu. Neverovatno, ali istinito!

A što se tiče Zvezde, Spartak je morao da pregovara sa direktorom Omladinske škole čuvenim Miroslavom Pavlovićem Pavikom i to je bio zahtev za šestomesečnu pozajmicu. Ja sam već tu sezonu u Zvezdi igrao za generaciju stariju godinu od mene, tako da sam se osećao spremnim. Mislim da sam u Bugarskoj sazreo kao čovek. Sam, daleko od kuće, igram jednu ozbiljnu ligu, neverovatno iskustvo. Želeli su da ostanem i kasnije su se dugo javljali, skoro svaki prelazni rok sa pitanjem da li bih se vratio, ali moja ambicija je bila vezana za Zvezdu i nisam hteo da se već tako mlad predam i odustanem od svojih snova. Onda je išao period u Milicionaru, pa 5. oktobar i gašenje kluba, odlazak u Radnički Niš i opet pozajmica u Jedinstvo Ub. Kao vojnik! Bez obzira što sam ja mislio da sam već spreman da igram za prvi tim. Predsednik Džajić je bio taj koji je govorio gde ćemo, naše je bilo da slušamo.

Na kraju je došao Leotar?

- Kruna mog kaljenja, moja druga ljubav posle Crvene zvezde. Trener mi je bio Mile Jovin, sa mnom su još bili Purke Stojanović i Boban Stojanović, BiH liga ozbiljna, jaki timovi, mnogo se ulagalo u klubove, ali mi smo bili šampioni te prve godine igranja Premijer lige. Nikad neću zaboraviti Trebinje i taj narod koji nas je bodrio, još se osećao nacionalni naboj i mogu slobodno reći da smo osvojili titulu u nemogućim uslovima.

MN Press
Dragan Mladenović i Slavoljub Đorđević

Igrače kao što ste vi bili navijači su smatrali za mangupe. Kako je danas treneru Slavoljubu Đorđeviću kad naleti na mangupa u svom timu?

- Mangup je za mene igrač koji pre svega poštuje ekipu, saigrače, porodicu, da neko ne shvati kako su to ljudi bez kodeksa. S tim se čovek rađa. Meni se čini da ove nove generacije nisu toliko namazane, nisu snalažljivi. Mi smo mogli da izađemo i da se provodimo bez para, nije nam bio potreban mobilni da bismo se dogovorili oko izlaska. Sada je sve dostupno deci, a manje se druže. Nema ih na ulici, ne igraju fudbal ispred zgrade i sa startijima i sa mlađima od sebe i tu se gubi to "školovanje" za mangupe. Ja sećam, uzmem sendvič, hvatam bus 47 do Marakane i vozim se 45 minuta na trening. Toga više nema. Roditelji voze decu na trening, drže ih ko malo vode na dlanu i deca postaju "svilena".

U naše vreme nije postojala šansa da izostaješ sa treninga jer te boli glava, noga, imaš žulj ... Sad sve to postoji. Uvek govorim da sam dosad trenirao prave momke, dobre ljude, kojima je malo falilo tog mangupluka. Taj deo vaspitanja pomaže u igri, posebno kada je protivnik bolji. Ovi klinci danas su jednostavniji za čitanje nego što su bile moje generacije.

Koliko je bitna disciplina u vašem odnosu sa igračima?

- Jako je bitna! Rezultat na terenu je ogledalo onoga kakvi ste van terena. Ako nisi pravi onda te nema na terenu. Međutim, iskren da budem, voleo bih da vidim mangupa, nekog ko bi pokušao da dođe do cilja zaobilaznim putem, jer bi mi to govorilo i o njegovoj hrabrosti. Previše je jednostavno kad odeš na pripreme sa ekipom, kažeš "aj, sad gasimo svetlo, svi na spavanje" i vidiš da su svi u krevetu. Ispada da je najteže raditi sa decom do deset godina, jer samo su oni nestašni.

Kako gledate na potrebu kod fudbalera da se izdvajaju izgledom?

- Ja sam odrastao u nekom normalnom vremenu kada nisi mogao ni da pomisliš da privlačiš pažnju frizurom, tetovažom... Ja sam te stvari prepisivao od starih trenera. Nije moglo da mi se desi da jedan igrač na pripreme nosi 20 evra, a drugi 1.000. Moraju svi isto! Ne može dete da ima pet pari kopački, drugi samo jedne ili da mi nose frizure sa kikicama, čiroki, kosice negde ima-negde nema... Ja sam to od prvog dana postavio kao pravilo, jer sećam se kako je nas držao moj prvi trener Steva Ostojić. On nas je i upisivao u školu i išao da gleda ocene, u Zvezdi nisi mogao da treniraš ako nisu vrlo dobar, odličan. Kada sam ja selektirao kadete, svim dečacima koje smo doveli u Beograd, bukvalno sam bio i otac i majka. Tako sam i rekao njihovim roditeljima "dajte ih meni, ja odgovaram za njih".

Koje je to godište igrača?

- Igraći rođeni 2002. godine sa kojima sam osvojio sve, igrali smo i Ligu šampiona i napravili istorijski uspeh, budući da smo se takmičili i sa dve godine starijima od sebe. To su bili Pantović, Radulović, Burmaz, Blagojević... Tek će srpski fudbal da oseti korist od te generacije.

Spomenuli ste tetovaže. Alergični ste na njih?

MN Press
Kleo i Slavoljub Đorđević

- Kad je igrač punoletan, nije me briga šta će da radi sa sobom. To je njegova privatna stvar. Ali, ako si mlađi... Iz priča sa starijima, znam da ne postoji igrač koji se posle tetoviranja nije pokajao. Nezamislivo mi je do punoletstva da mi dete dolazi sa minđušom, da je šatiran, tetoviran. Ne dam kretenske frizure! Igrači moraju da se bave svojom formom, a ne frizurama, izjavama, raznim drugim glupostima i po tom pitanju sam jako staromodan.

Jednom prilikom, dok ste bili igrač, žalili ste se na jednog trenera da je ekipu razbio na pripremama zahtevajući da igrate "jedan na jedan ili dva na jedan" preko celog terena...

- Pa, da ... U kojoj situaciji se dešava da u igri trčite sa protivnikom preko celog terena? Sećam se u mlađim kategorijama, dođe zima, izlazimo na stadion i stepenicama gore-dole po tribinama. Pokojni Žota Antonijevića nas povede na Zlatibor i kaže da ponesemo lopte. Kad smo došli tamo stari mangup samo okrene priču - "lopte vam neće biti potrebne, poneli smo ih onako, samo trčimo i to dva treninga dnevno". On sedi u Palisadu, pije kafu, a pre toga objasni nam putanju i podeli nas u dve smene. Tačno nam kaže pored koje kuće treba da prođemo i kod kog spomenika da skrenemo i da nam za istrčavanje na vrh treba oko 35 minuta. Tu, kaže on, dajem vam pet minuta da mi psujete sve po spisku i onda imate 25 minuta da se vratite.

Ne pomišljajte da biste mogli da se sakrijete, jer kad dođeš do cilja, on tačno prebroji sve iz pozicije gde pije kafu. Da bi jasnije brojao, uvek smo bili podeljeni u dve grupe. Lopta je samo služila za udaranje u zid. I kad prođe sneg, nikome nisu teške noge, svi imamo kondiciju i tehniku. E, sad, te 2004. godine, pripreme kod Ljupka Petrovića za Ligu šampiona! Svi znamo ko je Ljupko! Idemo da radimo napad "2 na 1", imam protiv sebe Dragana Mladenovića i Bogavca, najbržeg igrača u timu. Mladenović proigra Bogavca, ovaj istrči sto metara, da gol i raduje se, a ja još nisam došao do centra. Onda se iznerviram, šutnem loptu preko terena, zakačim busen, povredim se, pa me još i kazni, nastane cirkus... Ali dobro... Bila takva vremena. Ja danas izbegavam suva trčanja, ali igraći opet dođu u situaciju da im je teško kao što je i meni svojevremeno bilo, samo nove tehnologije ne dozvoljavaju da igrači budu pretrenirani.

MN Press
Slavoljub Đorđević

To je godina kada ste igrali sa PSV Ajndhovenom u kvalifikacijama?

- To je ta godina u kojoj nismo bili svesni snage PSV, a oni posle odoše do polufinala Lige šampiona sa Van Bomelom, Kokuom, Parkom koji je prešao u Mančester junajted. Preozbiljna ekipa, a mi nismo imali svest o njima i bili smo u euforiji verujući da zaslužujemo plasman u grupnu fazu. Ovde smo ih dobili 3:2 ali su u revanšu Holanđani demonstrirali silu - 5:0. Uh... Kako smo bili utučeni, još se sećam koliko nas je bolela eliminacija. Posle toga nam se desio Zenit. Mi opet nesvesni njihove snage - Keržakov, Aršavin, Pogrebnjak, bukvalno isti tim koji je kasnije pobedio u finalu Bajern, ali za nas je to bila crna sezona, koju bih najradije zaboravio.

Vi ste baš između te i sledeće sezone otišli u Rusiju, iznenada za mnoge?

- Turbulentan period. Dragan Džajić je otišao iz kluba, Dragan Stojković postao predsednik, promenilo se sve u Zvezdi. Pojavila se nova energija, došao je Valter Zenga, ja sam produžio pre toga ugovor, ali svi moji saigrači su već uveliko igrali u inostranstvu - Dišljenković, Marković, Vitakić, Mladenović, Šarac...

Ostalo nas je par, Pantelić, Žigić, izostaviću nekog. Na pripremama smo igrali protiv nekih Holanđana, izbila je tuča, meni sudija pokaže crveni. Uveče dolazi Zenga, zove me, ja već pomislio da mi sleduje kazna, a on mi saopštava da sam dobio ponudu. Bila je od onih koje se ne odbijaju. Na cedulji napisani moji uslovi od Rusa. Malo sam se zaljuljao od ponude. Nisu to bile slatke muke, već ogroman pritisak i pitanje šta sad. Trener želi da ostanem, saigrači mi kažu da se takva ponuda ne odbija i klub, koji je živeo od prodaje, preseče pred prvu utakmicu sa Interom u Zaprešiću. Rečeno mi da nikome ne pričam. Utakmica u sredu u Zagrebu, u petak letim za Rusiju. Molio sam boga da se ne desi neka glupost tamo, da ne izgubimo ili ja se povredim... Pobedili smo i otišao sam puna srca...

Igrali ste u Rusiji, ali i Ukrajini, kako danas doživljavate ovaj sukob između dva naroda?

-  Tragično! Imam jako mnogo prijatelja i danas tamo.

Kako je izgledao boravak u fudbalskom smislu?

- U Vladikavkaz sam došao i brzo se adaptirao na jezik, ishranu, način treniranja. Međutim, ispao je problem političke prirode zbog kojeg je klub morao da ode u rang ispod, mnogo je ljudi pohapšeno, Alanija je bila samo kolateralna šteta u smeni gubernatora oblasti. Pravila nisu dozvoljavala da igraju stranci u drugoj ligi, pa sam morao na pozajmicu: od marta do novembra igrao sam za dva kluba u Ukrajini, pa posle toga sam otišao u Šinjik i tamo proveo dve fenomenalne sezone. Sve je ipak promenila velika ekonomska kriza koja je to godine eksplodirala u svetu.

U Rusiji je nekoliko klubova ugašeno, nije bilo više toliko novca, tako da sam ja završio u austrijskom Altahu da bih premostio jedan period. Tamo sam doživeo jedan šok, potpuno novo iskustvo, privikavanje na jedan drugačiji mentalitet, sve kontra od onoga kako sam učen. U Zvezdi sam morao da pobeđujem i prijateljske utakmice, jaki treninzi, bez slobodnog dana po dva meseca. Isto tako u Rusiji - velika radost zbog pobede i tuga kada se izgubi. I sad dolazim u Altah, mali gradić kod Bregenca, dočekuje me Srđa Radonjić, bivši napadač Partizana.

Odigrali smo polusezonu za pamćenje, ali morao sam da se priviknem na nova pravila. Kada si umoran tražiš jedan slobodan dan da se odmoriš, naspavaš, pa nastaviš dalje. Kad izgubiš ne tuguješ previše, kad pobediš ne slaviš dva dana. Sećam se kad smo izgubili prvu utakmicu, ja uđem nervozan u svlačionicu, udarim pesnicom u vrata, polomim ih. Dotrčava kapiten do mene "šta ti je", čovek van sebe. Objašnjavam mu da smo izgubili, a nije trebalo to da se desi. Kaže on "u redu, je l možemo nešto sad da promenimo, idemo dalje, dobićemo sledeću". Daš svoj maksimum i ako ti se poklopi da pobediš, pobedio si, ako nisi, nikom ništa. Od 15 utakmica u polusezoni, 11 puta sam bio u timu kola, potpisao sam i predugovor sa Rapidom i što je najvažnije shvatio sam kako funckioniše jedan drugačiji sistem, gde igrač brine samo da odigra maksimalno. Ovde izgubiš meč i ne izlaziš iz kuće dok ne dobiješ sledeću. Tamo pobediš u gostima Salcburg sa 0:4 i nikom ništa. Tako mi je bilo i u Uzbekistanu.

Uhvatili ste posle toga najgori ili najteži period u Zvezdi, zar ne?

- Bilo, ne ponovilo se. Imao sam već potpisan predugovor sa Rapidom kao što sam rekao, ali u tom momentu, Zvezda je bila na aparatima. Došao je veliki zvezdaš Vladan Lukić sa svojim timom ljudi, koji su voleli Zvezdu i imali su energiju da se bore za nju. Tu je bio i Ivan Adžić, moj prijatelj i trener iz mlađih kategorija. Dok sam čekao da Rapid reši neke administrativne probleme sa stranim fudbalerima koji su igrali do te sezone, pozove me Adžić da se vratim na isti način kao i oni - da budem tu i pomognem. Posle tog razgovora osetio sam da ja moram pomoći i njima i klubu, zbog ljubavi i zbog prijateljstva.

Mislim da sam bio kapiten koji je imao najmanji ugovor u istoriji kluba. Ceo prelazni rok bio je napravljen tako da je ukupno vredeo oko 200.000 evra. Dolazili su igrači za godišnje plate od 5.000 evra, jako teška situacija, a trener Vladimir Petrović Pižon - legenda. Mi smo krenuli iz minusa, navijači ništa nisu očekivali od nas, ali bili su naš 12. i 13. igrač. Prosek po meču između 10.000 i 15.000 ljudi. Sad se naježim kad se setim tih dana. Tada su navijači dolazili i na treninge, nosili su nas. Nismo imali kvalitet, ali smo imali njihov vetar u leđa. Partizan je bio nenormalno jak, igrali su i Evropu, ali mi smo proleće dočekali sa pet bodova više od njih. Borili smo se za titutlu i izgubili je dva kola pre kraja.

Tada vam je po drugi put u karijeri došao za trenera Ratko Dostanić. Prvi put je bio posle smene Ljupka Petrovića 2004. godine. Ljudi kažu da je Zvezda tu titulu glupo izgubila, a šta vi mislite?

- Partizan je imao podršku drugih struktura i na internetu se može videti kako smo izgubili taj derbi. Možda bi se moglo reći da nam je ta titula i oteta.

Da li ste osetili zahvalnost zbog žrtve koje ste podnelli u toj sezoni? Javna je tajna da ste i finanisjski pomagali saigrače kojima je kasnila plata.

- Bilo je dosta toga, ali nisam radio iz interesa, niti sam žalio što sam bio u minusu. Došlo je vreme da pomognem Zvezdi koja je generacijama i generacijama igrača pomogla da se situiraju, obezbede. Bilo je mnogo klinaca koji su igrali za smešan novac, nisu mogli da poprave auto, da plate kirije, da ne pričam kada im zbog svega toga misli odlutaju, pa ih ja moram vraćati u normalu "ajde, rešiće se problem, daj danas da izguramo" i tako u krug. Jedno je sad pričati o tim danima, a mnogo drugačije prolaziti kroz to, bilo je mnogo teško. Osvojili smo kup, titulu izgubili na kraju i onda kao vrhunac svega odemo u Ameriku na turnir i osvojimo ga pored Legije, Čikaga i PSŽ. Od tada ponavljam da je u Zvezdi najbolja atmosfera među igračima kada nema para. Odemo zajedno u grad, na ručak, svi za stolom, 20 igrača, pravo drugarstvo.

I kako onda reagujete na psovanje sa tribina zbog onog kiksa protiv Partizana na Marakani? Pomažete saigračima, bez plate igrate i desi vam se to da ekipa izgubi zbog vaše greške.

- Ako ste pomislili da sam se pokajao što sam došao, da sam rekao "e, budalo, pa što uradi to sebi", niste u pravu. Uvek sam govorio - "ako sam grešan za nešto, mislim da sam tim kiksom okajao svoje grehe". Zvezdino sam dete. iz generacije koja je dala klubu četiri kapitena - Dišljenkovića, Vidića, Piksija Kovačevića i mene. Osvojili smo toliko trofeja, ali ...  Ja sam pred taj derbi imao ozbiljan zdravstveni problem. Derbi je zbog situacije oko prelaska Vladimira Stojkovića u Partizan trebalo da se odloži iz bezbedonosnih razloga. Četiri dana sam ležao u krevetu, a u utorak su nam rekli da se derbi neće ni igrati. U sredu se donosi odluka da se derbi ipak igra, a ja se nisam do četvrtka pojavljivao na stadionu zbog visoke temperature. Danas kao trener čim vidim da je igrač bolestan, za mene je to kraj - ideš kući! Ali tada još neko od štopera imao je problem, nismo mogli da sastavimo tim i ja sa vitaminskim injekcijama pred meč obećam da ću igrati. Ne želim da pravdam sebe. Oduvek sam utakmice sa Partizanom igrao dobro, jer voleo sam zapaljivu atmosferu, tuču, kada su svi oko mene nervozni. Ovaj je ipak bio poseban, jer dolazim bez dana treninga, iscrpljen i igram u jedan sat popodne. 

Šta je drugačije?

- Uh, mnogo toga. Derbi je sedam dana pre utakmice i sedam dana posle. Pre meča dolaze navijači na treninge, podiže se temperatura, idemo noć uoči utakmice da vidimo kako se priprema koreografija, pričamo između sebe i raste adrenalin u krvi. Sad se budiš u devet, doručkuješ u 10 i u jedan si već na centru terena. Druga čudna stvar je problem sa Stojkovićem, gori stadion. Pogrešio sam odmah na startu utakmice, mislim 2-3. minut. Sad kažem svojim igračima - kad pogrešite odmah na početku, to je pokazatelj vaše psihološke pripreme. Derbi se igra jednostavno. Prvih 10-15 minuta nema fudbala. Što dalje od gola i tuča - kaže Đorđević i nastavlja:

MN Press
Duel Slavoljuba Đorđevića i Pjera Boje

- Ali moja priprema je bila loša. Ostao sam do kraja na terenu i žarko sam želeo da ne izgubimo, ali to je bila božija volja. Ja sam razumeo revolt ljudi, normalno je da te psuju, vređaju, ali ta borba koju vodiš sa sobom... U meni se sve slomilo! Ceo život sam u Zvezdi, ceo život sam radio za te utakmice. Pike, recimo, dao toliko autogolova u Barseloni, nikom ništa, ali ovo je Zvezda. Veliko iskušenje, borba sa samim sobom, u jednom momentu sam mislio da ostavim fudbal. 

Odmah posle utakmice?

- Posle derbija nisam trenirao još četiri dana zbog temperature, a kad sam se vratio povredim odmah zadnju ložu. Nakupi mi se toliko toga i od derbija i od bolesti, povrede, iskidam zadnju ložu da nisam mogao ni da hodam... U međuvremenu za trenera dođe Robert Prosinečki, legenda i moj veliki prijatelj. Obavili smo jedan razgovor i rekao sam mu da na mene ne računa. Idem na pripreme, i ako ne nađem novi klub ostaću u fudbalu, nisam još znao šta. Svima sam to rekao u klubu i onda život priredi još jedan obrt baš kada sam već počeo da razmišljam šta ću dalje u 30. godini. Dobijem poziv iz Uzbekistana zajedno sa Milošem Trifunovićem, od trenera sa kojim sam igrao tri meseca u Alaniji. Mislim da su mi u Budjonkoru bile dve najbolje igračke godine.

Ozbiljan klub, samo mesec pre mog dolaska tu su bili Skolari i Rivaldo, još kao igrač. Došao sam do polufinala Lige šampiona, postigao pet-šest golova u prvenstvu, shvatio sam to kao nagradu za sve što sam pre toga izdržao. Osvojio sam duplu krunu i sada mislim da je jedina stvar koju bih u karijeri promenio taj derbi, taj trenutak kada mekano vraćam loptu golmanu. Život, velika lekcija. I sad se vratim na ono gde sam spomenuo mangupe. Svojim igračima pričam iz ličnog iskustva, insistiram da se pred važne utakmice pripremimo, koncentrišemo na zadatke da ne bismo ispadali. Kasnije, kad se završi sve može - "šefe, može jedan slobodan dan - može i dva". 

Niko vas nije opravdao zbog bolesti?

-  Ne, pa ja prvi to nisam želeo. Novinari su znali da nisam trenirao i oni su mi dali šansu da se pravdam, ali rekao sam da onog trenutka kada sam pristao da izađem na teren, ja sam zdrav i nema opravdanja. Nema alibija. Tako i danas - "nije mi dobro, ali stisnuću zube". Dobro, majstore, ja to poštujem, ali ne odigraš li dobro znaj da ti neću priznati opravdanje, mogao si i da sediš kući.   

Da se vratimo na novi odlazak iz Zvezde. Ostavili ste je ponovo iznenada posle staža sa omladincima i zbog poziva iz Surdulice?

- Da biste shvatili koliko je Zvezda velika i organizovan klub morate da odete iz nje. Otišao sam u Radnik posle Lige šampiona sa omladincima, bez poznavanja situacije u klubu, igrača. Za mnoge je to bilo nezamislivo da ja iz jednog komfora, ali nepoznat u seniorskom fudbalu, odem tamo gde nikad pre toga nisam bio i gde me svi čekaju na nož. Morao sam u rekordnom vremenu da naučim sve kako bismo se izborili za opstanak. Napravili smo nenormalno veliki uspeh - šesto mesto, polufinale kupa, protiv Zvezde utakmica do kraja neizvesna. Izmenjen način razmišljanja. Umesto ofanzivnog fudbala iz Zvezde morao sam da se prilagođavam novoj sredini, drugačijoj ambciji. Iz svega toga izađem jači i iskusniji, što je još važnije dođe i poziv od Vojvodine, gde je temelje novog tima postavio Milan Kosanović.

MN Press
Milan Kosanović i Vladan Milojević

Koliko je njegova smrt uticala na sve što se kasnije dešavalo u Vojvodini?

-  Pre nego što je on bio u Zvezdi nismo se poznavali. Kad smo se upoznali, isključivo smo imali fudbalske teme u razgovoru. On je bio moj trenerski otac. To je čovek koji je znao sve u petlićima, nije bilo srećnijeg čoveka od mene. Novi koncept, nova ekipa, od najstarije ekipe ušli smo u totalno podmlađivanje. Kosanović je najbolje znao šta je Vojvodina, želeo je preokret. Desilo se baš to po mojem dolasku, jer 11 igrača je otišlo, one koje sam zatekao većinu sam znao, ali oni su slabo igrali. Bio sam spreman da krvarim, ali... Teško mi je i da pričam o tome, jer nikad neću prežaliti odlazak Milana Kosanovića. Nije u pitanju bio samo moj prvi savetnik, on je bio mnogo više od toga, bio je moj trenerski mentor.

Njegova smrt me emotivno vratila deset koraka unazad. Izgubio sam čoveka koji je imao za mene pravi odgovor u svakoj mogućoj situaciji, uvek sa rešenjem i nikad nije promašio. Umro je neposredno pre mog dolaska u klub. Ja sam znao njegovu viziju i želeo sam da podignem mlađe igrače, promenim sistem igre u jednoj prilično haotičnoj situaciji, jer tokom priprema u Sloveniji se dešavalo da nas nema dovoljno za trening. Mislim da nismo započeli meč bez 4-5 bonusa, a onda su bile normalne i turbulencije. Završili smo polusezonu na četvrtom mestu, isto kao i Vojvodina godinu dana pre toga sa jačim timom. Išao sam za Kosanovom idejom, vratio sam na teren Topića, Kabić je počeo da privlači pažnju evropskih klubova, podizao se polako i Zukić. Devetak i Bjeković postali su standardni i onda smo opet imali zimski period sa jako skromnim prelaznim rokom, iako sam ja naglasio da su mi neophodna pojačanja pre svega u defanzvnoj liniji. To nas je kasnije mnogo koštalo, ali uprkos svemu ja i dalje mislim da smo napravili ogroman uspeh.

MN Press
Vladan Lukić i Slavoljub Đorđević

Da li ste za sve to vreme u Novom Sadu mogli da pobegnete od etikete "Zvezdin trener"?

- Nije to mene mučilo i računao sam na to kada sam prihvatio posao, ali ja sam bio uvek profesionalac i radio sam sa puno emocija prema Vojvodini i davao sam 200 odsto! Dobio sam podršku od kluba i navijača i zato sam im zauvek zahvalan. Te četiri utakmice koje smo izgubili bile su sklop nesrećnih okolnosti, gde na dve dobijemo crvene kartone, tri različita igrača promaše penale, pa neki čudni porazi. Video sam neke stvari kao trener i zato sam odlučio da razgovaram sa klubom. Niti su oni meni dali otkaz, niti sam dao ostavku. Sporazumno smo odlučili da je potrebna promena da bi se digli igrači. Oni stvarno krvare za Vojvodinu, žele da usreće javnost Novog Sada koja je navikla da bude Vojvodina među četiri u Superligi, ali to nije uvek tako lako ostvariti. Pogotovu ove sezone, gde svako svakog može da pobedi, nikad izjednačenije prvenstvo, svi su se pojačali, svi igraju dobro. Hvala ljudima na šansi, ostali smo u odličnim odnosima što je retkost u srpskom fudbalu, bio je čak i emotivno na rastanku. Siguran sam da će Vojvodina biti četvrta posle plej-ofa, čak sam ubeđen da bi tako bilo i da sam ja ostao, ali morao sam da odem da bi se nešto odmah promenilo. Igrači znaju da sam izvukao maksimum iz njih, a crta će se podvući kasnije kad Topić i Kabić budu negde u Evropi, Simić takođe. Mislim da će ti transferi doneti stabilzaciju klubu, a da će kasnije početi povratak na stare staze slave.

Da li je remi protiv Zvezde na "Marakani" sa Vojvodinom najveće ostvarenje u vašem trenerskom poslu i kako vam je bilo posle 0:0 sa svim onim pričama da ste u 1. kolu već odlučili šampiona?

- Pa ja i kad izađem ispred zgrade želim da pobedim bilo da igram protiv oca i brata ili nekog nepoznatog. To je sport, jedno je emocija, drugi posao. Tamo gde si plaćen, to je tvoj klub. Ali nisam siguran da je Vojvodini to emotivno pražnjenje posle Zvezde donelo dobro, jer sa onako malim fondom igrača igramo prva dva kola sa večitima i imamo evropski meč. Nema rotacije, nema odmora, ako mi se igrač zakašlje ne znam kako ću da sastavim tim, a onda krenu priče u Beogradu "naš čovek uzme od nas bod, a Partizana pusti da pobedi". To me je bolelo! Pa ne mogu ja ni uzeti ni osvojiti titulu za Zvezdu već u prvom kolu. Pobedio bih i oca, a ne Partizan, ali takav smo narod, odmah skujemo zaveru i gde nema baš nikakvog osnova.

MN Press
Slavoljub Đorđević

Da li vidite sebe na klupi Zvezde?

- U životu je teško praviti takve planove. Jedno su želje, drugo je realnost. Moj cilj je da se sada odmorim jer osam godina radim bez dana odmora. Hoću da radim na sebi, na edukaciji. Želim da idem negde da ispratim kako veliki treniraju i zato mi je u planu poseta Atletiko Madridu.

Zbog bliskosti sa idejama Dijega Simeonea?

- Kažu da smo po karakteru slični. On se izborio za status kluba svojim radom, pored Reala i Barselone pokazao koliki je takmičar. Možda posle odem u Nemačku, ali o tom potom.

Možda ulaznica za Zvezdu bude uspeh sa nekim inostranim klubom?

-  Moja prevashodna želja je da se oprobam negde preko, mada postoje dva-tri kluba u Srbiji zbog kojih bih ostao još ovde da radim. Najviše će zavisiti od ambicija kluba. što se tiče Zvezde, meni je tek 42. godina. Ako uzmemo u obzir da su neki treneri prvo pravili rezultate u Evropi, pa onda dolazili u Zvezdu, počev od Muslina, pa i Milojevića, možda takva bude božja volja i u mom sluačju. Videćemo šta nosi dan, šta nosi noć - zaključio je Đorđević.    

BONUS VIDEO:

 

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Možda vas zanima

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike