Sergej Ćetković o najvećem životnom uspehu: Odluku o usvajanju dece, uprkos preprekama, treba doneti srcem

31.12.2020

13:06 >> 17:02

0

U novogodišnjem intervjuu za 24sedam, pevač je govorio o dilemama s kojima se susreo kada je nameravao da se ostvari kao otac, dodajući da strahove zamene lj

Sergej Ćetković o najvećem životnom uspehu: Odluku o usvajanju dece, uprkos preprekama, treba doneti srcem
Copyright Foto: Želimir Križov

Sergej Ćetković sinonim je za primernog momka, crnogorskog šmekera, porodičnog čoveka i pevača s brojnim nagradama, a ove godine bio je aktivan i na polju svoje druge umetnosti – kreiranju knjiga ,,Lola i Mila”. Otkako je postao otac, ljubav i blagonaklonost prema ćerkama, koje je sa suprugom Kristinom usvojio, odlučio je da pretoči u kreativnost, te su i njegove mezimice oduševljene idejom što su i u tom smislu centralne ličnosti u njegovom životu. U ovoj godini, Sergej je u nekoliko navrata govorio javno o Loli i Mili, a pružao je podršku i ljudima koji žele da se ostvare u ulozi roditelja.

Zato ovo nije običan intervju za 24sedam o tome kako je jedan pevač usvojio decu, već je pristao da odgovori na mnoga pitanja kako bi onima koji u 2021. godini žele da postanu roditelji razbio sve predrasude i barijere o usvajanju dece.

Kako ste proveli ovu godinu, kada sumirate utiske?

– Lepo je počela, spektakularnim koncertima u Zagrebu i Splitu, kojima sam otvorio veliku regionalnu turneju kojom sam želeo da obeležim 20 godina uspešne karijere. Onda je sve stalo. Ovo je nesumnjivo jedna od najtežih godina u životima svih nas, ali sam uspeo da sačuvam optimizam i nadu da će sve biti dobro, i verujem da ćemo u 2021. godini konačno početi normalno da živimo. Potrudiću se da već na proleće objavim novi album i nastavim tako gde sam stao sa koncertima, kako bih sa publikom nadoknadio sve propušteno.

Foto: V.Martinović

Kako ćete provesti doček, da li planirate neke porodične aktivnosti, s obzirom na to da nema nastupa?

– U krugu porodice, svakako, što je, na kraju krajeva, i najlepše. Trudim se da sve posmatram sa vedrije strane i radujem se ovim praznicima, jer sam mnoge od njih provodio van kuće na nastupima, koji mi sada mnogo nedostaju, ali ipak ništa ne može zameniti sreću, radost i magiju novogodišnje noći u sopstvenom domu sa decom i supugom.

Da li ste prinuđeni da počnete da štedite na nekim stvarima zbog manjka angažmana i da li smatrate da su sada muškarci pod većim pritiskom da obezbede porodicu u vreme krize?

– To je individualna stvar u svakoj porodici, tako da ne bih generalizovao. Promenile su se mnoge okolnosti, ali ako ste dovoljno zreli i odgovorni da stvari u životu prihvatite onakvim kakve jesu, onda na pravi način uspete da se prilagodite situaciji, odredite nove, trenutne prioritete i potrudite se da što bezbolnije prođete kroz sve što vam se dešava. Pritisak svakako postoji, sumnjam da ima čoveka koji ga ne oseća, ali verujem da ćemo iz ove borbe izaći kao pobednici.

pročitajte još

Jedno vreme ste se uključivali u lajv putem Instagrama i pevali fanovima. Čini se da su i mnoge vaše kolege odustale čak i od tog vida “koncerata”?

– U periodu izolacije svi smo to radili, želeći da ljudima koliko-toliko olakšamo vreme provedeno u kući. To nije bilo samo kod nas, već svuda u svetu. Nadali smo se da će leto doneti kraj pandemije, ali s obzirom na to da je situacija postala još teža, svi mi koji se bavimo muzikom ne možemo tako olako da objavljujemo nove pesme, kao da se ništa ne dešava, jer mnogima nije do muzike. Verujem da je u određenoj meri to razlog zbog kog su ti koncerti prestali. Pandemija je zaista sve poremetila i treba znati koje korake preduzimati i na koji način ih preduzimati. Ipak, muzika ne sme da stane i nadam se da će ubrzo sve doći na svoje i da ćemo se vratiti pravim koncertima koje nijedan virtuelni ne može da zameni.

Nedavno ste podržali udruženje ,,Naša djeca” iz Sarajeva i kampanju koju su pokrenuli uz podršku Unicefa, pod sloganom “Nije bitan DNK, bitna je ljubav”. Šta je to na šta biste vi konkretno iz iskustva skrenuli pažnju ljudima?

– Slogan kampanje dovoljno govori. Ljubav je sama po sebi DNK, duboko verujem u to. Kao što nas kao ljude ne određuje mesto rođenja, okolina ili karijera, već ono što nosimo u sebi, vrednosti koje negujemo, dela koja ostavljamo za sobom, emocije koje delimo sa drugima, tako smatram da i DNK ne određuje porodicu i roditeljstvo, već dom, ljubav, pažnja, utočište, sigurnost, i želja da nekom detetu pružite roditeljsku ljubav i izvedete ga na pravi put.

Kako biste posavetovali one koji žele da postanu roditelji a dvoume se da usvoje decu?

– Da je to jedna od najboljih odluka u životu. Dileme, strahovi, sumnje i preispitivanja svakako postoje, ali treba slušati srce. Ako vas ono vodi tim putem, onda nema greške. U našoj porodici je upravo tako bilo. Kristina i ja smo osećali da je to ispravna odluka i kada je ona sazrela u nama više nije bilo prepreka. A onda su Lola i Mila donele najveću moguću sreću u naš život i učinile nas potpunim i ostvarenim ljudima.

Kada ste vi odlučili da na tu temu javno govorite?

– Bavim se javnim poslom i to nije moglo, a nije ni trebalo da se krije. Ponosan sam na to što danas imam divnu porodicu, i zato sam izašao u javnost, ne radi toga da bih u medijima imao o čemu da govorim, već da svojim iskustvom pružim podršku ljudima koji razmišljaju o usvajanju dece. Nisam pogrešio, jer znam mnoge koji su posle toga lakše prelomili i sada imaju srećne i zdrave porodice. I danas srećem ljude koji mi govore da smo im na jedan način pomogli i to me svaki put mnogo obraduje.

Segej i Kristina Ćetković, Foto: Nebojša Babić

Da li ste vaša supruga i vi naišli na osudu okoline kada ste odlučili da na taj način postanete roditelji?

– I tada je to bilo, a i sada je, tabu tema na ovim prostorima, ali sve manje, kako mi se čini, i drago mi je zbog toga. Naše porodice i prijatelji su nas maksimalno podržali, što nam je dodatno dalo vetar u jedra. Bili smo upućeni jedno na drugo, razmišljali i osećali isto i ništa nije moglo da utiče na snagu koju smo u tom momentu međusobno delili.

Da li smatrate da se mnogi plaše da usvojenu decu ne bi mogli da vole kao biološku? Kakva je ljubav prema usvojenom detetu?

– Mislim da ta ljubav ne može da se meri, deli i razlikuje. Svaki normalan roditelj voli svoje dete najviše na svetu, bez obzira na to da li je biološki roditelj ili ne. Ta ljubav zaista nema veze sa tim. Ona je, verujem, duboko u svima nama i nikada ne može da se istroši.

Da li je to najveći strah s kojim budući roditelji mogu da se suoče?

– Kao što sam rekao, strahovi su normalna stvar, kao uostalom od svega nepoznatog, a kamoli od tolike odgovornosti. Ipak, sve u životu dođe na svoje. U to sam siguran. Strahovi prođu, zamene ih sreća i ljubav, i onda ste potpuno mirni.

Foto Nemanja Novakovic

Kada ste ćerkama saopštili da su usvojene?

– Čim su porasle dovoljno da se sa njima može razgovarati o tome na način na koji mogu da razumeju, a onda kasnije, s godinama, sve otvorenije. Još uvek su male, sigurno će tek doći vreme za ozbiljnija pitanja, ali sve znaju i nema potrebe da se bilo šta krije. Iskrenost i otvorenost prema deci su, po mom mišljenju, neke od ključnih stvari za zdravo vaspitanje i odrastanje. Tako se stiče poverenje koje ne može da se poljulja i gradi se njihovo samopouzdanje koje je u današnjem vremenu posebno važno.

Da li brak može da bude u krizi kada se želje partnera za potomstvom ne poklapaju?

– Naravno da može, ali to u Kristininom i mom slučaju nije bilo tako, pa ne bih želeo da savetujem i komentarišem takve stvari jer je sve to individualno i delikatno na nivou svake porodice. Sve zavisi od ljudi, svi smo različiti, svako ima svoju viziju života, planove, želje i težnje. Siguran sam u to da nikoga ne treba osuđivati.

Da li su Mila i Lola počele da liče na nekoga?

– Fizički se menjaju gotovo iz dana u dan, karakterno su veoma različite, ali ono što je najvažnije, veoma su bliske, i kada vidimo koliko se vole, zaista smo najsrećniji roditelji na svetu. Prepoznajemo i neke od naših osobina u njima, i verujem da će to tek doći do izražaja, jer potpuno je prirodno da u nekim stvarima počnu da liče na nas.

Printscreen

Da li sa suprugom uspevate da održite isti stav kad je reč o vaspitanju?

– Uvek se trudimo da budemo usklađeni koliko god je moguće. Naravno da to nije uvek izvodljivo, kao ni u drugim porodicama, ali sada smo već dobro uigrani i polako se prebacujemo na one ozbiljnije stvari u vaspitanju. Danas sve ide mnogo brže nego u naše vreme, deca su mnogo zrelija i morate ići u korak sa njima i sa ovim vremenom, učiti ih da budu svoji, da rastu u čestite i dobre ljude, da razdvajaju dobro od lošeg, da ne daju na sebe, graditi im temelj sigurnosti i samopouzdanja. Kristina i ja po svim tim pitanjima isto razmišljamo, odrastali smo na istim porodičnim vrednostima i verujemo da idemo dobrim putem.

Da li ste Kristina i vi najpre bračni partneri, pa roditelji (ili obrnuto), ili uspevate ravnomerno da se posvetite i deci i jedno drugom?

– Mir, harmoniju, balans i ispunjenost smo postigli u svakom segmentu naših života. Mislim da to dovoljno govori.

Da li ćete biti tata koji će jednog dana poželeti da mu deca studiraju u inostranstvu ili smatrate da bi vam odvojenost od njih teško pala?

– Ne poznajem roditelja kojem odvojenost od dece ne pada teško, ali ako je to u cilju njihove sreće, kvalitetnijeg života, a posebno ako je to ono što budu želele, podržaćemo ih u potpunosti. Roditelj nikada ne prestaje da brine i strepi, ni na dnevnom nivou, ali deci morate dati krila da iskuse život i stvore svoj. Mi ćemo im uvek biti dom i utočište, ali one će svakako jednog dana poželeti da krenu svojim putem i to je sasvim normalno.

Zbog vize ste propustili da upišete Muzičku akademiju u Holandiji, pa ste diplomirali na Cetinju. Da li ste to ikada prežalili?

– Ni za čim u životu ne žalim. Da je trebalo da bude drugačije, bilo bi, ali verujte, ne bih promenio ništa na svom dosadašnjem putu, kako u karijeri, tako i u životu. Srećan sam, ostvaren i zahvalan Bogu na svemu.

Foto Kristina Ćetković

Da li smatrate da bi vam karijera bila mnogo drugačija?

– Nikada nisam forsirao svoju muziku i svoju karijeru. Dozvolio sam da sve ide svojim tokom, nisam odustajao od sebe, od kvalitetne muzike i puta za koji sam osećao da je pravi. U inostranstvu je teško napraviti ozbiljnu priču. Nije nemoguće, ali meni je ova moja sasvim dovoljna. U prilog tome govore dve predivne decenije koje su iza mene.

Vaš otac Slobodan je reli vozač. Da li ste nekada pokazali interesovanje za to, da li vas privlači nešto poput tog sporta?

– Kao mali sam bio jako nemiran i pravio takve ludosti da mi reli nije ni bio potreban. Gotovo da nije prošao dan bez nekog nestašluka, pada sa bicikla, povređenih kolena ili glave i još mnogo drugih stvari za koje bi mi bilo potrebno tri intervjua da ih opišem. Mislim da sam u tim godinama dao oduška svojoj ljubavi prema sportu, a posebno adrenalinskim izazovima, a onda uplovio u mirnije muzičke vode, u kojima sam pronašao sebe.

pročitajte još

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike