Kemiš je zbog jedne harmonike prevrnuo pola sveta: Evo kakve avanture je doživeo!

25.12.2020

06:30 >> 18:32

0

Autor: Dejan Ćirić

Popularni harmonikaš je zbog svog instrumenta upadao u neverovatne situacije

Kemiš je zbog jedne harmonike prevrnuo pola sveta: Evo kakve avanture je doživeo!
Copyright ATA Images/Antonio Ahel

Miroljub Aranđelović Kemiš svojevremeno je imao običaj da ističe kako mu harmonika život znači, ali baš u tom domenu vijali su ga razni maleri. Osim što mu je harmonika jednom prilikom bila ukradena, nije mu se dalo da dođe do nove, ma odakle pokušao da je dobavi. Neobičan sled okolnosti opisao je u razgovoru za „Sabor“ pre tri decenije do najsitnijih detalja. Osim što je za instrument bio spreman da plati „koliko mu kažu“, natezao se i psovao od nervoze na sva zvona, samo da bi zasvirao.

– Kad je čoveku nešto toliko važno i za to se toliko veže, kao ja za harmoniku, onda počinju da ga, baš u tom prostoru, vrebaju razne opasnosti. Prvi slučaj te vrste zbio se na vašaru u Čačku. Prvi put u životu sam video pravu kišu. Oko sedam predveče, na sam dan vašara, sručio se takav pljusak da je za nekoliko minuta ispunio vodom ceo šator. Stolice i klupe za dve hiljade ljudi u šatoru ljuljale su se i lomile. Oluja je besnela, sve dok nije šator sravnila sa zemljom. Jedva sam došao do auta. Bilo se smračilo i sve je postalo – pustoš. Harmoniku nisam skinuo i pokušao sam da sa njom uđem u auto. Međutim, nije bilo šansi, jer je pritisak vetra bio toliki da vrata nisu mogla da se otvore.

– Sutradan, kada sam došao po kofer od harmonike, sve je bilo samo tužni krš. I od kofera nije ostalo ništa. Bio je polomljen i „iskupusan”, kao da je izvučen ispod ruševina posle zemljotresa. Kao, uostalom, i desetak drugih šatri. Planirani trodnevni vašar utom se i završio. Tako je „otišao” kofer, a harmonika mi je, šest meseci kasnije, nestala u Svilajncu, mom rodnom mestu.

– Parkirali smo se ispred kafane „Drumski raj”, veća ekipa pevača i deo orkestra. Instrumenata je bilo puna prikolica. Pošto je mene vozio moj stric, harmoniku sam ostavio u gepeku njegovog auta. Da li je prilikom sledeće kobne “operacije” gepek bio otključan ili zaključan, nije bilo bitno. Ona je morala i ovako i onako da nestane. Jer lopov, koji je imao priliku da iz otvorene prikolice uzme instrument po izboru, „pikirao” je, izgleda odavno, baš na moju harmoniku. Kad sam ugledao prazan gepek, shvatio sam da mi je takav baksuzluk bio suđen.

ATA Images/Antonio Ahel

– Mesec i po kasnije, pošto ni SUP nije uspeo da je pronađe, odem u Frankfurt na Sajam muzičkih instrumenata da kupim novu harmoniku. Čim sam novu, taze kupljenu harmoniku doneo na frankfurtski aerodrom i predao je, osetio sam neku nelagodnost, koja mi je uvek loš predznak.

„Pošto je lomljiva“, reče čovek koji radi s prtljagom, „neće ići trakom, nego ručno.”

– Onda dođe neki Turčin i odnese je. Kad smo stigli u Beograd, obistinila se moja slutnja. Nije je bilo. Tražili smo je, čekali, i posle nekoliko sati uzaludnih muka, morao sam da shvatim da je nema. I teleks su slali na aerodrom u Frankfurt, ali – ništa. Čekao sam još mesec dana i pomirio se sa sudbinom. Spakovao sam se i otišao u Italiju, da kupim novu.

Sa novom harmonikom sam živeo tri meseca. A onda, jednoga jutra, rano, u sedam sati, zvoni telefon.

– Dobro jutro – kaže nepoznati.  – Da li tu stanuje Miroljub Aranđelović Kemiš?

– Da – kažem.

– Na aerodromu je vaša harmonika – nastavi on.

– Bilo mi je čudno što zove tako rano. Mislio sam da neko ima nameru da me maltretira te se razgalamim, ispsujem ga i spustim slušalicu. Onda odspavam još malo, obučem se i odem u grad. Vratim se kući, kad zove me sestra i kaže: „Zvao te neko iz JAT-a i rekao da se javiš.”

– Predveče, ponovo zazvoni telefon. Čovek me upita da li sam to ja. Kažem da jesam i da sam baš stigao iz grada.

– Znam, niste bili tu. Jutros se javio jedan vrlo neljubazan muškarac.

– Verovatno – odgovorim. – To je po svoj prilici bio moj burazer.

– I izvinim mu se zbog ponašanja „mog brata”. On mi saopšti da je moja harmonika na aerodromu, da je stigla iz Kaira i da treba da dođem po nju. Nisam mogao da verujem svojim ušima u ono što sam čuo. A put koji sam prešao do aerodroma bio je najduži dotad u životu. Tamo me je čekala harmonika! Bila je spakovana onako kako sam je i ostavio, ali sva prašnjava. Da li je bila u Kairu, nije me interesovalo. Čim sam je ugledao, verovao sam da su sve moje muke bile završene. Otišao sam na carinu, a carinik me vrati. Kaže: – Nemate pravo da je prenesete.

– Pomislim da me ovi iz Beograda ne vole i da su protiv mene. Zamolim carinika da harmoniku odnesem u Svetozarevo – na procenjivanje, misleći da ću tamo bolje proći. Bio sam spreman da za nju platim koliko mi zatraže. U to vreme muzičar je imao pravo da unese instrument u vrednosti od 20 miliona, uz potvrdu o ceni iz prodavnice. A to je značilo da za taj novac pristojan instrument i ne može da se kupi. U Svetozarevu mi veštak proceni harmoniku na dvadeset jedan milion i petsto hiljada.

– Dobro – kažem.

– Platiću koliko kažete, samo mi dajte harmoniku.

– Ali vi imate pravo samo na 20 miliona – kaže carinik, a na ovu sumu ne.

– Kako ne?

– Lepo, ne. Vi bar znate da ta harmonika vredi i više od 30 miliona.

– Očigledno se ni ovima nisam dopao, pomislio sam.

– Onda sam se razgalamio i svašta rekao. Sasvim glup fazon, glup zakon. Primorani smo da lažemo i uzimamo lažne račune da bismo mogli da prenesemo preko granice pristojan instrument, a on nam život znači.

– Ta, nesuđena mi harmonika, vraćena je u Frankfurt. A pošto je vraćena iz Jugoslavije, moj otac je morao da za nju plati carinu 400 maraka, kao za uvezenu robu. I s tim se taj mučni krug zatvorio.

Do 14. godine ni sam nije znao da mu harmonika „znači život“

Iako je počeo da svira od malih nogu, tek sa 14 godina Kemiš je shvatio da mu harmonika „znači život“. Kako je svojevremeno ispričao, redovno je išao na časove, ali i molio boga da profesor ne dođe. Međutim, ubrzo je došlo do šokantnog preokreta – posle jedne povrede shvatio je „šta ima u rukama“.

– Preokret se desio iznenada. Otac mi je tog jutra rekao: „Sanjao sam ružan san. Čuvaj se. Čuvaj ruku!” Otrčao sam u školu. Na velikom odmoru, jedan dečak me izazivao. Uzmuvamo se obojica oko velikih izlaznih, staklenih vrata i u jednom trenutku kao da prestade život. Ne sećam se detalja, ali sam ugledao svoju ruku kako je prošla kroz staklo i kako iz nje šiklja krv na sve strane. Dotrčaše deca, nastavnici… Neko mi je pomogao da odem na drugi sprat – do ambulante.

– Ubrzo me utrpaše u kola hitne pomoći. Srećom, u bolnici je bio dežuran neki dobar doktor, Amerikanac. Nije mi dao anesteziju i ruku mi je „obradio” – naživo. Bol uopšte nisam osećao — samo su mi prsti bili utrnuli, nepokretni, i samo me je jedna misao obuzimala — da li ću ikada moći da sviram? Posle toga, činio sam sve da osposobim ruku. Bez harmonike ne bih mogao da zamislim život. Počeo sam vežbe ponovo, od prve lekcije. Vežbao sam upornije nego dotad. Tako sam jedino i mogao da osvojim titulu – „Prva harmonika Evrope”.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike