Milorad Pavić: Pobednik koji nije voleo pobede

01.12.2020

11:48 >> 07:33

0

Autor: Dejan Ćirić

Šta osvetljava naše snove koji se dešavaju u potpunoj pomrčini, iza sklopljenih očiju? Sećanje na svetlost koje više nema ili svetlost budućnosti koju k

Milorad Pavić: Pobednik koji nije voleo pobede
Copyright Printscreen/YouTube

Milorad Pavić je bio jedan od najvećih i najpoznatijih srpskih pisaca proze, istoričar srpske književnosti za period od 17. do 19. veka, stručnjak za barok i simbolizam, prevodilac Puškina i Bajrona, profesor univerziteta i član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1991. godine. Pored toga, bio je romansijer, pripovedač, pesnik i dramski pisac. Njegova dela su prevedena na više od 80 svetskih jezika. Nazivali su ga evropskim Borhesom jer je u svojim knjigama, unoseći u njih naučno i fantastično, oblikovao prozne forme i umetničke svetove koji ne prestaju da intrigiraju i plene čitaoce svuda u svetu. Za svoj doprinos u oblasti književnosti više puta je predlagan, a dva puta nominovan za Nobelovu nagradu, koju, nažalost, nije dobio. Bio je redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu, a u periodu od 1977. do 1979. i dekan. Doktorirao je na Sorboni.

Rođen je 15. oktobra 1929. godine u Beogradu. Odrastao je na Voždovcu. Ostao je upamćen i po nadimku Cici, još od detinjstva, jer je voleo naizust da recituje pesmu „Ciciban“, Otona Župančiča. U životu je bio veoma disciplinovan i organizovan, naročito prema obavezama koje je imao. Govorio je da se sa radošću seća lepe ulice u kojoj je proveo detinjstvo i dece sa kojom se igrao. Nije bio boem, zaobilazio je kafane, ali je sa prijateljima ponekad umeo da se prepusti i takvom uživanju. Prvi period njegovog života obeležila je muzika. Godine 1949.  položio je maturski ispit i upisao studije jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu i studije violine na Muzičkoj akademiji u Beogradu. Tada je već tečno govorio francuski, ruski i engleski jezik. Vežbao je violinu, ponekad i po sedam sati dnevno, ali je duboko u sebi želeo da bude pisac. I postao je. Jedan od najvećih. Počeo je da piše u ranoj mladosti, ali njegova dela tada nisu bila zanimljiva izdavačima.

Printscreen/YouTube

Pavićev život se može podeliti na dva dela, na pre i posle slave. Kako je i sam govorio, do pojave „Hazarskog rečnika“ bio je najnečitaniji pisac kod nas, da bi nakon tog revolucionarnog dela postao kultni književnik. Nije krio sreću što je postao ono čemu je celog života težio i što je za svoj rad nagrađen, kako ovde, tako i u inostranstvu.

Dva puta se ženio. Prvo sa Brankom Bastom, istoričarkom umetnosti, a onda sa Jasminom Mihajlović, koja je bila pisac i književni kritičar, i koja je ostala njegova najveća ljubav, i pored razlike u godinama i osporavanju okoline. Milorad je bio stariji 31 godinu. Ima sina Ivana, rođenog 1960, i ćerku Jelenu, koju je dobio 1965. godine.

Na početku svoje književne i profesorske karijere, Pavić je objavio knjigu pesama „Palimpsesti“ 1967. godine, „Istoriju srpske književnosti baroknog doba“ 1970, a zatim „Vojislav Ilić i evropsko pesništvo“ 1971. godine. Drugu knjigu pesama „Mesečev kamen“ objavljuje 1971, a prvu zbirku priča „Gvozdena zavesa“ 1973. Slede knjige priča: „Konji svetoga Marka“ (1976), „Ruski hrt“ (1979), „Nove beogradske priče“ (1981), „Duše se kupaju poslednji put“ (1982).

Printscreen/YouTube

Svetsku slavu je stekao romanom „Hazarski rečnik“, koji je objavio 1984. godine. Ovaj svojevrsni leksikon u 100.000 reči kritičari i publika brzo su proglasili nezaobilaznim štivom novog veka. U ovom delu, kroz tri knjige i dva primerka (ženski i muški), ne govori se samo o nestalim narodima i tradicijama i raspravi između tri najveće religije: judaizma, hrišćanstva i islama. „Hazarski rečnik“ je protkan pričom o životu i tajnama koje život krije, istoriji, ljudskim osećanjima, razlikama između ženskog i muškog poimanja vremena i prostora, umetnosti i savremenosti, suptilnim razlikama u odnosu ova dva pola prema svemiru, ali i o budućnosti savremenog sveta i večitoj utopiji o ujedinjenju država i nestanku naroda.

Promo/Vulkan izdavaštvo

Mnogi kritičari su zabeležili da je Pavić pisac čudesne imaginacije i predvodnik evropske postmoderne. U drugom romanu „Predeo slikan čajem“ (1988) autor nudi uzbudljivo delo za ljubitelje ukrštenih reči, 1991. objavljuje treći roman „Unutrašnja strana vetra“, a zatim i „Poslednju ljubav u Carigradu“ (priručnik za gatanje) 1994. godine.

Pored ovog kvarteta romana koji su ključni za sagledavanje svestranog Pavićevog stvaralaštva, pojavljuju se „Šešir od riblje kože“ (ljubavna priča), 1996, „Stakleni puž“ (priče sa interneta), 1998, „Kutija za pisanje“, 1999, romani „Zvezdani plašt“ (astrološki vodič za neupućene), 2000. godine, i „Unikat“ 2004, a godinu kasnije piše komediju „Svadba u kupatilu“.

Nekoliko meseci pred smrt, Miloradu Paviću je otkriven spomenik u Moskvi, u atrijumu Biblioteke stranih jezika. Ovo bronzano poprsje poznatog ruskog vajara Grigorija Potockog postavljeno je u Aleji svetskih velikana.

Printscreen/YouTube

Preminuo je na današnji dan, 30. novembra 2009, od posledica infarkta. Sahranjen je u Aleji velikana na Novom groblјu u Beogradu.

Biblioteka Filozofskog fakulteta u Novom Sadu nosi ime Milorada Pavića od 2010. godine. U parku na Tašmajdanu 2011. godine otkriven je spomenik velikom piscu, a Skupština grada Beograda je 1992. godine osnovala Legat Milorada Pavića. On je smešten na Dorćolu, u domu u kojem je Pavić živeo sa svojom suprugom Jasminom Mihajlović. Prema ugovoru i ostavinskom rešenju, staratelji nad Legatom su, osim Grada, supruga koja će u Legatu živeti do svoje smrti i piščev sin Ivan Pavić, slikar. Potom vlasništvo preuzima Grad Beograd. Svoju biblioteku, rukopise, arhivsku građu, prepisku, nagrade, pisaći sto, dve uljane slike iz 18. veka, opisane u romanu „Predeo slikan čajem”, književnik je zaveštao Gradu Beogradu.

„Mnogo više ljubavi sam ostvario u svojim knjigama nego u svom životu. Sa jednim izuzetkom koji još traje. Noć mi se u snu slatko lepila za oba obraza.“

„Najveća razočaranja u životu donele su mi pobede. Pobede se ne isplate.“

„Sve u svemu mogu reći da sam za života dobio ono što mnogi pisci dobijaju tek posle smrti. Mislim da me je Bog obasuo beskrajnom milošću podarivši mi radost pisanja, ali me je istom merom kaznio možda baš zbog te radosti.“

Milorad Pavić

PROČITAJTE JOŠ: Ernest Hemingvej: Starac, smrt i Nobelova nagrada – 24sedam

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike