Dolina suza Jovana Sterije Popovića: Najbolje je ništa ne videti i ne osećati, već čekati grob koji jedini daje mir

10.03.2021

19:33 >> 19:34

0

Autor: Dejan Ćirić

Pisac veselih pozorja” i veliki zabavljač srpske publike nije bio veseo duh. Jednom prilikom je rekao: Glavna čerta moga temperamenta je melanholija.

Dolina suza Jovana Sterije Popovića: Najbolje je ništa ne videti i ne osećati, već čekati grob koji jedini daje mir
Copyright Jovan Sterija Popović, Wikimedia

Jovan Sterija Popović bio je srpski književnik i jedan od vodećih intelektualaca svog vremena. Smatra se osnivačem srpske drame. Prvi je i jedan od najboljih srpskih komediografa.

Rođen je 13. januara (1. januara po julijanskom kalendaru), 1806. godine u trgovačkoj porodici. Otac Sterija je bio Grk (Sterija na grčkom znači zvezda), po nekima Cincarin, a majka Julijana ćerka čuvenog slikara Nikole Neškovića. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Vršcu, Temišvaru i Pešti, a prava u Kežmarku.

Još kao dete je zbog slabog telesnog sastava i krhkog zdravlja, bio isključen iz dečjih igara, stalno uz majku, sa urođenim posmatračkim darom. Leva ruka mu je bila „suva“, paralizovana usled šloga u ranom detinjstvu. Njihova kuća se nalazila na početnom delu Pijace vršačke, u neposrednoj blizini Saborne – Velike crkve. Kada mu je majka naprasno preminula, Sterija je morao da izdrži veliku borbu sa ocem oko daljeg školovanja.

Wikipedia

Za vreme pohađanja osnovne škole u Pešti, Jovan je imao prilike da u jednom nemačkom pozorištu vidi klasike i najbolje glumce cele Mađarske, a isto tako i manje klasična dramska uobličavanja u kojima se pojavljuju komediografski uobličeni tipovi bliski njegovim dotadašnjim iskustvima o bidermajerskom građanstvu. U Pešti je postao blizak prijatelj sa dve ličnosti rodom iz Vršca -Đorđem Stankovićem, jednim od kasnijih osnivača Matice srpske, i Julijanom Vijatović-Radivojević, ćerkom vršačkog senatora, školovanom u Beču, koja se udala za pomodnog krojača Radivojevića i sama bila spisateljica.

Jedno vreme Sterija je bio privatni nastavnik i advokat u rodnom mestu dok nije pozvan da dođe u Kragujevac da bude profesor na Liceju. Nakon Liceja je postao načelnik Ministarstva prosvete (od 1842), i na tom položaju, tokom osam godina, bio glavni organizator srpske srednjoškolske nastave i jedan od osnivača Učenog srpskog društva. Pokrenuo je inicijativu za osnivanje Akademije nauka, Narodne biblioteke i Narodnog muzeja. Učestvovao je u organizovanju prvog beogradskog teatra (pozorište na Đumruku), koji je 1841. otvoren njegovom tragedijom „Smrt Stefana Dečanskog”.

Od 1848. godine i sukoba sa političarima, posebno Tomom Vučićem Perišićem, oteran je iz Srbije i živeo je u Vršcu. Kasno se oženio, septembra 1850. godine udovicom Jelenom Lenkom Manojlović.

Wikipedia

Popović je svoju književnu delatnost započeo slabim stihovima, ispevanim u slavu grčkih narodnih junaka. To su bili nevešti đački pokušaji. Kao mladić, pada pod uticaj Milovana Vidakovića, i po ugledu na njega piše roman „Boj na Kosovu ili Milan Toplica i Zoraida”. To je dosta nevešta i naivna prerada jednog romana francuskog pisca Florijana iz 18. veka. Kao i Vidaković, koji mu je bio uzor, tako i on pokušava da tuđu građu prenese u okvir srpske prošlosti. Roman je prepun nelogičnosti i nedoslednosti svake vrste. Kasnije je u jednom svom satiričnom spisu („Roman bez romana”), ismejao takav način rada, oštro napao plačevne i fantastične romane Milovana Vidakovića i onih koji su ga podržavali i propovedao književnost koja trezvenije i ozbiljnije gleda na život. Takvo shvatanje je plod njegovog zrelijeg doba, i koliko je dublje ulazio u život i književnost, utoliko je postajao realniji.

Uglavnom je dramski pisac, prvi srpski književnik koji je u ovom književnom rodu stvorio nešto bolje i trajnije. Prvi taj posao uzima ozbiljno, sav se odaje pozorištu i stvara na široj osnovi i sa dubokim razumevanjem. Uporedo je radio na istorijskoj drami i komediji, ali na prvoj sa mnogo manje uspeha. Na književnost je gledao očima školskog čoveka, pedagoga i racionaliste. Njegovi prvi dramski pokušaji su nevešte i preterano romantične dramatizacije narodnih pesama: „Nevinost”, „Svetislav i Mileva”, „Miloš Obilić” i „Nahod Simeon”. Kasnije stvara bolje i snažnije istorijske drame, ne mnogo književne, ali koje su odgovarale ukusu i shvatanjima tadašnje rodoljubive srpske publike. Takve su tragedije: „Smrt Stefana Dečanskog”, „Vladislav”, „Skenderbeg”, „Lahan”, pozorišni komad „Ajduci”, vrlo popularan, izrađen po narodnoj pesmi, i još nekoliko prigodnih komada.

Printscreen

Iako se smatra osnivačem srpske drame, on je mnogo važniji kao komediograf, jer se tu sa velikim uspehom ogledao njegov književni talent. Prva komedija mu je „Laža i paralaža”, zatim slede „Tvrdica”, „Pokondirena tikva” (prema kojoj je 1956. godine Mihovil Logar komponovao operu ) i „Zla žena”, sve komedije karaktera. Od komedija naravi najbolje su mu: „Ženidba i udadba”, „Kir Janja”, „Rodoljupci” i „Beograd nekad i sad”. Pored toga, napisao je i nekoliko pozorišnih igara manjeg značaja, šaljive ili satirične sadržine. Kao dramski pisac, Sterija pripada grupi sentimentalista i svoja dela stvara pod impresijom Samjuela Ričardsona, poznatog pisca građanskih romana. U njegovim delima značajno mesto zauzimaju odlike poput kulta osećanja i prirode, idealizacija života, prijateljstvo i ljubav.

Trezvenog i racionalnog duha, on nije bio pesnik visokih duhovnih zamaha i bogate mašte, pa zato njegove drame, iako književnije i pismenije od svih sličnih pokušaja do njega, ipak nemaju prave umetničke vrednosti. U njima je malo životne istine, malo poezije i malo istorijske istine, a mnogo nameštene retorike, neprirodnosti i usiljenosti. Kao vrlo pismen i obrazovan pisac, svojim istorijskim dramama skromno je zadovoljavao veliku potrebu svoga vremena za rodoljubivim repertoarom i imao mnogo uspeha. Precenjivane u svoje vreme, te drame su sasvim zaboravljene. Duže se na repertoaru zadržala samo „Smrt Stefana Dečanskog”.

Gmihail at Serbian Wikipedia

U komediji je nadmašio sve ono što je u srpskoj književnosti stvoreno pre njega, i do danas ostao najbolji srpski komediograf. On je pisac sa većom književnom kulturom koji zna za klasične uzore u stranim književnostima i prvi počinje da razumno, objektivno i kritički posmatra i slika savremeni život srpskog društva. Po svojoj prirodi bio je predodređen samo za čisto intelektualna stvaranja, zato je samo u komediji dao punu meru. Ali, ni u tome  nije bez mana. Pre svega, ni u jednoj komediji nije uspeo da pruži humor, najvišu osobinu komičnog. Njegove komedije su najčešće oštra satira izopačenih karaktera i naravi. On je suviše moralizator i tendenciozan pisac – ličnosti karikira i radnju vodi i završava radi poučnog svršetka. Nije ni sasvim originalan pisac jer se kod njega često mogu naći pozajmice od drugih pisaca, od Molijera najviše. Ipak, Sterija je vešt književnik i vrlo plodan autor, koji je trezveno i realistički prikazivao savremeni život, slikajući snažno i reljefno komične tipove i društvene scene. Krajem života se vratio poeziji, na kojoj je kao mladić radio. Godine 1854. izišla je njegova zbirka stihova „Davorje”. To je misaona lirika, bolna, pesimistička, lirika iskusnog i zrelog čoveka, koji je u životu znao za patnje i razočaranja, intimna filozofija o veličini bola, stradanja i smrti i ljudskoj bedi.

Rodna kuća Jovana Sterije Popovića u Vršcu Wikimedia/ Сара Танасковић

Iako je imao vanserijski dar za pisanje komedije, Jovan je u stvari bio neizlečivi pesimista i „Davorje“ je ispevano upravo u tom duhu. Njegov pesimizam nije bio onaj pomodni romantičarski „svetski bol“, jedno nakalemljeno i tuđe osećanje. Život ga je učino pesimistom, i svojim dubokim unutrašnjim životom došao je do zaključka o ništavilu sveta i veličini bola. Nesrećan u očinskom domu, nesrećan u bračnom životu, loše prošavši u činovničkoj karijeri, odbačen u jedno malo mesto gde ga niko nije razumeo, u teškom dobu posle ugušene bune, u poslednjim godinama i u materijalnoj nevolji i bolestan nije mogao oprtimistički da gleda na život. Izgubio je veru u ideje, u ljude, u život i rad, i svuda je video, kako je govorio, „ništa, ništa, ništa“. U „Davorju“ozbiljnim, hladnim stihovima iskazuje svoja osećanja i peva o prolaznosti svega na zemlji, o večnom ljudskom bola, plitkim ljudskim strastima i dubini ljudske nesreće, taštini svega ljudskog, praznini reči, obmani ideja, izlišnosti nade, pobede zla nad dobrim kod čoveka, koji je sin blata, i u ljudskoj istoriji, gde mržnja i nasilje uvek imaju poslednju reč.

„Čovek je zla životinja koja se ne daje ukrotiti i popraviti, život je prljava reka u kojoj se čovek poji bedom i jadom. Sve je ’sujeta, senka i dim’. Najbolje je i ne doći na ovaj svet, koji je ’dolina suza’, a kada se čoveku već desi nesreća da bude rođen, najbolje je umrtviti svoja čula, ništa ne videti i ne osećati, već čekati grob u koji leže sve i koji jedini daje odmor i mir“, pisao je Popović.

Printscreen

Te crne ideje, nalik na posmrtne psalme i molitve, kazivane prosto i neposredno, nisu se dopale savremenicima koji su se okretali frenetičnom i sjajnom romantizmu, i „Davorje“ nije postiglo uspeh koji je po svojoj intelektualnoj dubini trebalo imati. Ovaj pisac “veselih pozorja” i veliki zabavljač srpske publike nije bio veseo duh. Jednom prilikom je rekao: “Glavna čerta moga temperamenta je melanholija.“

Jovan Sterija Popović je umro u velikom siromaštvu, na današnji dan, 10. marta (26. februara po starom kalendaru), 1856. godine u Vršcu, bolestan, usamljen i razočaran. Spomenik mu je otkriven u Vršcu, 7. oktobra 1934. Darodavac biste je bio Dragiša Brašovan, među govornicima su bili Veljko Petrović, Branislav Nušić i Raša Plaović. Vojislav Ilić Mlađi je pročitao pesmu, a bile su prisutne i druge visoke ličnosti.

Wikimedia/ Свифт/Svift

U sklopu obeležavanja 150 godina od rođenja i 100 godina od smrti Jovana Sterije Popovića u Novom Sadu je 1956. godine osnovan festival „Sterijino pozorje”. I danas ovaj festival, na kome pozorišta iz zemlje i inostranstva učestvuju sa delima jugoslovenskih pisaca (u početku je to bio festival samo Sterijinih dela), važi za najznačajniju pozorišnu manifestaciju u Srbiji. Na festivalu se dodeljuje „Sterijina nagrada“ za najbolju predstavu, za najbolji tekst savremene drame, za režiju, glumačko ostvarenje, scenografiju, kostim, scensku muziku, kao i nagrada za najboljeg mladog glumca i glumicu i specijalna nagrada.

Pročitajte još

Sterijina dela su od 1959. do danas adaptirana u dvadesetak televizijskih filmova: „Laža i paralaža“, „Kir Janja“, „Džandrljiv muž“, „Rodoljupci“, „Pokondirena tikva“, „Ljubav, ženidba i udadba“, „Zla žena“ i mnogi drugi.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike