Bernardo Bertoluči: Skandalozni tango života

16.03.2021

18:33 >> 19:22

0

Autor: Dejan Ćirić

Ne trudim se da svojim filmovima saopštavam poruke. To prepuštam pošti da radi.

Bernardo Bertoluči: Skandalozni tango života
Copyright Profimedia

Bernardo Bertoluči je bio italijanski filmski reditelj i scenarista, jedan od najuticajnijih u svetu, poznat po filmovima „Komformista“, „Poslednji tango u Parizu“, „Dvadeseti vek“, „Poslednji kineski car“, „Čaj u Sahari“, „Mali Buda“, „Ukradena lepota“, „Sanjari“.

Rođen je u Parmi, na današnji dan, 16. marta 1941. godine, u oblasti Emilija-Romanja. Njegov otac Atilio Bertoluči je bio profesor, pesnik, istaknuti filmski i kritičar umetnosti, kao i antropolog. Njegova majka je Australijanka, koja potiče iz porodice italijanskih i irskih korena. Detinjstvo i mladost su jasno trasirali put kojim će Bernardo ići. Odrastao je okružen bogatom porodičnom bibliotekom, umetničkim slikama i fotografijama, imao je dobre preduslove da razvija različite kreativne sklonosti. Otac mu je govorio romansirane priče o Garibaldiju, jednakosti i pravdi, što je presudno uticalo da u ranoj mladosti razvije levičarske stavove od kojih nije odstupio do kraja života.

Bertoluči je pisao od petnaeste godine, i nakon nekoliko godina pisanja osvojio je prestižnu literarnu nagradu „Premio Viareggio“ za svoju prvu knjigu. Očeva karijera i zalaganja u svetu filma su mu otvorila vrata tako što je Atilio pomogao italijanskom režiseru Pjeru Paolu Pazoliniju da objavi svoj prvi roman, a Pazolini je angažovao Bernarda kao svog asistenta dok je radio na filmu „Accattone“ 1961. godine.

Bernardo je želeo da postane pesnik, kao i njegov otac. Da bi ostvario svoj cilj, pohađao je Fakultet moderne literature u Rimu, gde je i započeo saradnju sa Pazolinijem. Zbog toga napušta fakultet, ne diplomiravši. Tokom 1962, režirao je svoj prvi film, čiji je scenario pisao Pazolini „La commare secca“. Film se bazira na misterioznom ubistvu prostitutke. Bernardo je koristio retrospekciju kojom sklapa deliće misterije i pokazuje ko je ubica. Zahvaljujući kratkom filmu „Prima della rivoluzione“ iz 1964. postaje priznati reditelj. Promena u italijanskoj filmskoj industriji omogućila mu je da postane koproducent za nekoliko filmova sa američkim, švedskim, francuskim i nemačkim kućama.

Profimedia

Svetsku slavu, kao i opštu prepoznatljivost van filmskog sveta, stekao je zahvaljujući skandalu i kontroverzama koje su pratile film “Poslednji tango u Parizu” iz 1972. godine. Bernardo je kroz ovo ostvarenje prikazao sebe. Film govori o ljubavnom odnosu starijeg čoveka Pola, koga je igrao Marlon Brando i devetnaestogodišnje Žane koju je tumačila Marija Šnajder. U jednoj sceni Pol analno siluje Žanu koristeći puter kao lubrikant. Puter se nije spominjao u scenariju. Brando i Bertoluči su o tome pričali, ali nisu ništa rekli Mariji. U intervjuu iz 2007. Šnajderova je otkrila da su njene suze u toj traumatičnoj sceni bile stvarne i da se na snimanju osećala „silovano”. Bernardo je 2013. izjavio da joj namerno nisu rekli kakva će biti scena jer je želelo da vidi „iskreni bes i frustraciju”. Brando je sve negirao i govorio da su erotske scene bile simulirane. “Poslednji tango u Parizu” izazvao je snažan zemljotres u filmskom svetu. O njemu su pričali svi, od prodavaca do ministara. Od posledica skandala Marija Šnajder je postala heroinska zavisnica, i nekoliko puta je pokušala samoubistvo. Kanije je postala pristalica i glasnogovornik pokreta za prava žena, pre svega zaštite na samom filmu, kao i postizanju bolje reputacije glumica, kako u filmu, tako i u medijima. Sve kopije ovog filma u Italiji su bile uništene. Italijanski sudija je osudio Bernarda na pet godina gubitka građanskih prava. Apelacioni sud u Bolonji je 1978. tražio da se sačuvaju tri kopije u nacionaloj kinoteci, pod naznakom da ti filmovi nikada neće biti prikazivani u javnosti.

Profimedia

– Nisam imao priliku da je zamolim za oproštaj. Bilo joj je 19 godina i nikada nije glumila pre toga. Nisam joj objasnio do kraja scenu silovanja jer sam znao da će njena gluma ovako biti bolja, upečatljivija. Kad smo snimali tu scenu u kojoj Marlon koristi puter na njoj, odlučio sam da joj ništa ne kažem. Želeo sam njenu reakciju frustracije i besa. Ta scena je nastala spontano, u interakciji Marlona i mene. Sedeli smo u hotelu na doručku kad sam video kako maže puter na svoj baget. Diskutovali smo, a onda se pogledali. Tako je nastala najčuvenija scena sa puterom u filmskoj umetnosti – priznao je Bertoluči uoči premijere svog poslednjeg filma “Ja i ti” 2012. godine.

Mnogo je kritika na račun Bertolučijevih filmova zbog njihovih najčešćih tema – seksa i politike. Smatra se da su njegovi filmovi otvorili vrata erotici u mejnstrim filmovima sedamdesetih. Seks je, uglavnom, prikazan na poremećen i bludan način, dok Bertoluči istražuje snagu seksualnih odnosa u životima ljudi. Sem skandalozne sodomističke scene i prvi put na filmu prikazanih stidnih dlaka u „Tangu“, njegov film „Sanjari“ kritikovan je i zbog proširene scene seksa, kao i prikazivanja muškog masturbiranja i sugerisanja na neprirodnu, incestnu vezu brata i sestre. Bertoluči koristi kontroverze oko svojih filmova da bi ljude ohrabrio i podstaknuo na preispitivanje samih sebe i društva u kojem žive. On poseduje jednu izuzetnu veštinu, a to je stavljanje ljudske duše pod mikroskop. Kao i u ostvarenjima Vudija Alena, psihoanaliza ima veliku ulogu i u njegovim filmovima. Poznato je da je Bertoluči uvek sa sobom vodio veliki broj psihijatara, koji su tumačili njegove snove. Njegovo interesovanje i pokušaj da razume sva ljudska stanja rezultiralo je mnogobrojnim eksplicitnim scenama u filmovima.

Profimedia

Nakon skandala sa “Poslednjim tangom u Parizu” Bernardu je trebao odmor. Četiri godine nije snimao. Dugo je radio na velikom, epskom delu koje bi pokazalo uspone i padove Italije u prošlom veku. Uz pomoć brata Đuzepea i Franka Arkalija napisao je scenario za “Dvadeseti vek”. Angažovanjem mladih zvezda u nastajanju, Roberta de Nira i Žerara Depardjea, udario je temelj za stvaranje remek-dela zbog kojeg će zauvek ostati neizostavni deo filmskih vodiča. Osim što je postigao komercijalni uspeh zaradivši 40 miliona dolara samo od bioskopske eksploatacije, film je Bertolučiju doneo ulaznicu za Holivud. Veliki filmski studiji mamili su ga budžetima bez ograničenja. Prelomio je i otišao u Ameriku.

U to vreme Bernardo je otpočeo vezu sa britanskom rediteljkom Kler Peplo. Mada nisu, po sopstvenom priznanju, mogli da se slože oko najjednostavnijih stvari, tipa gde otići na ručak, proveli su u braku punih 40 godina. Postojanost je ono što je karakterisalo njihov odnos.

Godine 1976. snima film „1900“, u kome prikazuje farmera iz oblasti Emilija-Romanja, od početka 20. veka do Drugog svetskog rata. U samom filmu je učestvovala impresivna glumačka ekipa: Robert de Niro, Žerar Depardje, Stenli Hajden, Bert Lankaster, Dominik Sanda. U filmu se likovi suočavaju sa problemom droge i incesta. Tokom 1987. godine, reditelj snima biografski film o životu poslednjeg kineskog cara. Film je rađen u britanskoj produkciji i snimao se tri godine. Ovaj film oslikava prelazak Kine iz feudalističkog uređenja, kroz revoluciju, do tadašnjeg komunističkog uređenja. Osvojio je devet Oskara. Spada u jedan od pet filmova koji su u vlasništvu Republike Kine. Posle snimanja „Poslednjeg kineskog cara“ dolazi film „Mali Buda“. Za potrebe filma Bertoluči se vraća u Italiju i starim temama – kritici politike. U filmovima „Ukradena lepota“ i „Sanjari“ kritikuje politiku i seksualnu vezu između dvoje srodnika u Parizu.

Profimedia

Bernardo je bio marksista i ateista. U svojim filmovima teži da prikaže svoje političko opredeljenje, pa koristi kontroverzne autobiografije. Njegovi politički filmovi su doveli u pitanje percepciju istorije. U filmu „Komformista“ iz 1970. kritikuje fašističku ideologiju, prikazujući odnos naroda i nacionalizma, kao i kroz kolektivnu svest i kolektivnu memoriju. U filmu „1900“ kritikuje političku borbu desnice i levice. 27. septembra 2009. Bernardo je potpisao peticiju za oslobođenje Romana Polanskog, koja je predata švajcarskoj vladi.

Pročitajte još

Tokom devedesetih režirao je “Ukradenu lepotu” (1996), u čijem središtu je ponovo bio odnos mlade devojke i starijeg muškarca. Kao istaknuti član Komunističke partije Italije uputio je javno pismo 1999. u kome se oštro usprotivio bombardovanju Srbije rekavši da se “u Beogradu nalazi jedan od najbogatijih filmskih arhiva koji predstavlja kulturno blago celog sveta”, misleći na Jugoslovensku kinoteku.

Tokom poslednjih 15 godina života snimio je samo dva filma: “Sanjari” (2003) i “Ja i ti” (2012). Posle operacije diskus hernije 2003. ostao je nepokretan zbog čega je deceniju i po proveo u invalidskim kolicima. Živeo je jednostavnim životom. Njegovu svakodnevicu tokom tih godina činile su rutine: posete istim restoranima, barovima, parkovima i prodavnicama u Trastevereu, delu Rima u kome se nalazila njegova kuća.

Profimedia

Godine 2007. dobio je Zlatnog lava za životno delo na Filmskom festivalu u Veneciji, a četiri godine kasnije na Kanskom festivalu počasnu nagradu takođe za životno delo.

Slavni reditelj je preminuo u Rimu, 26. novembra 2018, u 77. godini života od kancera. Osim po velikim filmskim delima koja je ostavio iza sebe, ostaće upamćen i kao jedan od najprincipijelnijih režisera koji je, uprkos rizicima, uvek govorio ono što misli i oseća.

“Felini je izmislio jedan svet kojeg još nije bilo, kreirao je stvarnost koja još uvek nije postojala. Bio je izvanredan u svakom smislu i zbog same pomisli da jedan reditelj u jednom trenutku postane svemoguć. Zato snimam filmove.“

Bernardo Bertoluči

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike