Taško Načić: Dobroćudni div koji nije morao da igra Hamleta

07.04.2021

18:05 >> 19:16

0

Velikan glumišta rođen je na današnji dan 1934. godine, a iako su ga nepravedno godinama zaobilazile prestižne pozorišne i filmske nagrade, tokom karijere

Taško Načić: Dobroćudni div koji nije morao da igra Hamleta
Taško Načić - Copyright Wikimedia/Stevan Kragujević

Sa svojih 192 centimetara visine Taško Načić je još od mladosti važio za “dobroćudnog diva domaće filmske scene”, uloge ljubavnika i heroja, kako je i sam govorio, uvek su ga zaobilazile, ali ga je zato publika zauvek zapamtila po maestralnim rolama poput smotanog lovca sa “zakočenom puškom” iz “Ko to tamo peva”, anti-heroja Peru Mitića koji misli da “ko ne voli karanfile ne treba ni da živi” i lenjog Božidara Majkovića, činovnika u propalom socijalističkom preduzeću iz “Boljeg života”.

Velikan glumišta bez kojeg kinematografija i pozorište ne bi bili isti rođen je na današnji dan 1934. godine. Načić je retko davao intervjue, ali je jednom prilikom, kada su ga pitali kako se oseća kada shvati da reditelj u nekoj ulozi potencira njegov fizički izgled, i zbog istog ga ne angažuje za određene uloge, odgovorio:

– Svestan sam da, zbog svoje spoljašnjosti, ne mogu da igram ljubavnike niti heroje. Potpuno sam siguran da nikada neću biti Hamlet. Ali smatram da vezivanje za nečiji izgled ide na prvu loptu. Važnije je šta čovek iznutra može uraditi. Dobro, ne kažem da izgled ne može pomoći, ali dobro se sećam kad sam, kao student akademije, gledao Hudožestveni teatar. Davali su fragmente, i Tarasova je glumila Anu Karenjinu. Tarasovoj je tada bilo oko šezdeset i nešto godina, bila je golema, debela. No, posle jednog minuta predstave, to vam nije smetalo i pred sobom ste zaista imali Anu Karenjinu – objasnio je Načić.

Printscreen/Youtube

I zaista, svojim radom i talentom, ušao je u anale kinematografije, te na kraju nije morao da igra Hamleta, uloge poput one u filmu “Davitelj protiv davitelja” upisale su ga u istoriju.

Taško Načić je rođen u Kruševcu i često je sa ponosom isticao svoje cincarsko poreklo. Tako je između ostalog voleo i da “pojašnjava” svoje neobično ime. Ostaće zabeleženo da će od maturanata 1952. kruševačke Gimnazije jedini otići u glumce. Zapravo je već za gimnazijskih dana bio glumac, kažu nezaboravni kao Mitke u “Koštani”, u ulozi sa kojom je kasnije i primljen na Pozorišnu akademiju u Beogradu, mada je nastupao i u drugim gimnazijskim predstavama.

U Kruševačkom pozorištu nije glumio, ali je u njemu, zapisano je u gimnazijskoj hronici Radmile Mišić, “proveo i sve časove sa kojih je bežao iz škole, ali u sali, ne na bini”. Maštajući sve vreme da se nađe baš na tim “daskama koje život znače” i koje su zatim postale njegov konačni izbor, naravno uz televiziju i film.

Glumu je diplomirao na FDU u Beogradu, u klasi čuvenog profesora Mate Miloševića, a prvu ulogu ostvarlo u predstavi “Romeo i Julija”. Zanimljivo je da mu je partnerka blla Rahela Ferari, sa kojom će godinama kasnije igrati u kultnom filmu “Davitelj protiv davitelja”, gde je, po mnogima, odlgrao svoju najznačajnlju ulogu.

Printscreen/Youtube

– Ona je glumila dadilju, a ja njenog slugu. To je bila mala uloga, ali vrlo lepa. Sećam se mizanscenskih proba. Tada je bilo drugačije doba, mi mladi glumci ponašali smo se prema starijima kao prema idolima. Igram, dakle, tu scenu s Rahelom, a ona mi prilazi i kaže: “Slušajte, kolega! Vi ste to vrlo dobro odigrali, na morate jurnuti na nju, ona je kurvetina!” Tako me odmah oslobodila u tom prvom nastupu, jer tada je angažman u Narodnom pozorištu mnogima od nas bio nedostižan san – sećao se Taško mnogo godina kasnije.

Izrazito visok, krupan, tamnih obrva i spuštenih očnih kapaka, lako se mogao uklopiti u komične likove. Na početku karijere bio je član pozorišta “Boško Buha”, a kasnije je prešao u Atelje 212 i tu ostao trideset godina. Igrao je u više od šezdeset pozorišnih predstava, a čitavih deset godina briljirao je u monodrami “Ne pucaj, bre”. U matičnom pozorištu, Ateljeu 212 ostavio je neizbrisiv trag ulogama u kultnim predstavama “Kralj Ibi” i “Radovan III” (zajedno sa Zoranom Radmilovićem), “Maratonci”, “Čudo u Šarganu”…

Taško Načić je snimio i dvadesetak filmova, a na velikom platnu debitovao je 1960. godine u “Bolje je umeti”. Tokom 60-tih i 70-tih usledile su mahom epizodne, male uloge – u melodrami “Bokseri idu u raj” igrao je upadljivog bolničara, u “Majstoru i Margariti” Saše Petrovića tumačio je licemernog upravnika pozorišta Rimskog, bio je i nemački vojnik u drami “Filip na konju”…

Printscreen/Youtube

Godine 1984. se najzad našla i glavna uloga za njega. Zapravo, napisana je za njega. Scenario filma “Davitelj protiv davitelja” napisan je sa idejom da će Taško Načić tumačiti glavnog (anti)heroja, infantilnog prodavca karanfila koji se noću pretvara u davitelja, ubicu svih koji ne vole karanfile. Njegovu jezivu majku igra Rahela Ferari, a tu su i Srđan Šaper, Sonja Savić, Nikola Simić… Lik Pere Mitića maestralno je odigrao. I danas mnogi citiraju njegovu repliku iz ovog kultnog filma: “Ko ne voli karanfile, ne treba da živi”.

Upečatijivu ulogu lovca imao je i u flimu “Ko to tamo peva” (1980), a posle pojavljivanja u filmovima “Čudo neviđeno” (nesrećni Baro kome Savina Geršak preuzima kafanu) i “Nije lako s muškarcima”, Načić i treći put sarađuje sa Slobodanom Šijanom – reč je o komediji “Tajna manastirske rakije“ (1988), u kojoj glumi odbeglog kriminalca, rame uz rame sa Borom Stjepanovićem, Ljubom Moljcem i Nikolom Simićem.

Printscreen/Youtube

Publika ga pamti i po seriji “Bolji život” u kojoj je igrao Božidara Majkovića,  činovnika u ubogom socijalističkom preduzeću, kolegu Seke Sablić i Jelice Sretenović – Koke.

Načića su smatrali “dobroćudnim džinom” srpskog glumišta i zato što su ga deca posebno volela, najviše zbog uloga u serijama “Hajde da rastemo” i “Vaga za tačno merenje”.

Pročitajte još

Kolege su govorile da je privatno bio tih, jednostavan i skroman čovek koji se nije preterano eksponirao u javnosti.  U “matičnoj” Srpskoj kafani, odmah do Ateljea, često je boravio u društvu svojih prijatelja i kolega Zorana Radmilovića, Seke Sablić, Cece Bojković…  Smatrao je da je najvažnije da nijedan njegov gledalac ne ostane ravnodušan posle njegove uloge. Poznata je njegova kultna rečenica:

– Uvek volim da radim ono što mislim da ne umem.

Iako su ga nepravedno godinama zaobilazile prestižne pozorišne i filmske nagrade, tokom karijere nagrađivan je simpatijama publike, koja ga je volela i cenila.

Taško Načić je priminuo u 58. godini, 26. marta 1993. u Beogradu.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike