Nela Mihailović za 24sedam: Trenuci duboke tuge i velikih gubitaka su me oplemenili

23.01.2022

09:01

0

Autor: Dejan Ćirić

"Od svakog zla koje nas okružuje štitim se tako što prigrlim ono što mi je najdraže, pre svega ljubav u porodici. To je oaza, gnezdo u koje se vraćamo i onda sve bude lakše. Nekad me i uhvati svo to zlo, zatruje me, ali se branim da ne bih postala deo toga. Da ne bih izgubila sebe. Da ne bih ogrubela", ističe glumica

Nela Mihailović za 24sedam: Trenuci duboke tuge i velikih gubitaka su me oplemenili
AKK_2718 - Copyright Nela Mihailović Promo/Aleksandar Krstović

Nela Mihailović je „stara škola“. Ona koju su stvorili glumački velikani na ovim podnebljima i ostavili u amanet onima koji su dovoljno hrabri i dovoljno svoji da nastave putevima prave umetnosti. Koji imaju srce koje preplavi scenu i kadar. Koji imaju talenat rakošan u tolikoj meri da igraju život. I koji znaju kako da taj isti talenat bruše i neguju, stvarajući velike, istinite uloge koje ostaju. Bez pompe, bez fatalizma, bez veštačke slave, bez mistifikacije, bez samoreklamerstva i kovanja u zvezde. Samo iskreno, snažno, duboko i potpuno. Nela je takva glumica. Uvek svoja, sa svim svojim manama, uspesima, posrtanjima i pobedama. Sa svim svojim tugama i osmehom sa kojim ide kroz život. Ovo je priča o njoj i njenom kolu sreće.

Šta smatrate srećom, onom najvažnijom, koja nam je dovoljna da budemo mirni, ostvareni i koliko - toliko nasmejani? Da li ste uspeli da je pronađete i sačuvate?  

Jesam, baš zato što sreću i ono što mi donosi osmeh na lice pronalazim u porodici, u našem miru i ljubavi i sopstvenom mikrosvetu koji sam napravila onako kako sam želela. Najvažnije mi je da smo zdravi i da svi zajedno idemo napred, korak po korak, da smo u stanju da se i dalje smejemo i da pre svega dajemo, a onda i primamo ljubav. Presrećna sam što smo sačuvali tu sposobnost i meni je u tom smislu život ispunjen. Na sve to, radim posao koji volim i živim od njega. U mom sistemu vrednosti mislim da je to dovoljno za sreću.

Nela Mihailović Promo/Aleksandar Krstović
 

Kolo sreće se u životu neprestano okreće. Nekada smo na vrhu, nekada na dnu. Jeste li prihvatili taj neminovni ciklus i na koji način uspevate da vas ti trenuci sa dna ne zaustave i ne obeshrabre?

Svako od nas je u jednom momentu bio na dnu, samim tim što živimo u svetu u kakvom živimo, u ovakvim vremenima i, na kraju krajeva, u ovakvoj zemlji. Smatram da je važno sačuvati optimizam i veru da će sutra ipak biti bolje i da samo sa tom verom možemo krenuti da se sa dna penjemo ka nečemu boljem. U tome je, čini mi se, spas. Pitanje je ko koliko može da izdrži, koliko je ko jak u tome. To zavisi od čoveka, ali moramo da verujemo i idemo napred. Po prirodi sam optimista i zaista uvek verujem da može biti bolje, koliko god me sve oko mene demantovalo. To mi daje snagu da u svom ovom haosu u kome živimo ipak budem zadovoljna, jer sam ostvarena u svemu što su mi prioriteti o kojima sam pričala u prethodnom odgovoru.

Da li i sreću i tugu treba prihvatiti i ne plašiti ih se? Koliko se u tom konstantnom previranju, u stvari, krije lepota života?

Naravno da ih treba prihvatiti i to oberučke. Sreća nije svakodnevnica i nije uvek prisutna. Za nju se uvek borimo i njoj težimo, a kad je dotaknemo treba da budemo svesni tog trenutka i da u njemu uživamo do kraja. I tako od trenutka do trenutka. Jer sreća je, kao i tuga, varljiva u svom bitisanju. One se smenjuju i to čini život koji bi bio nemoguć da je konstantno tužan, ali isto tako i da je stalno srećan. Zvuči apsurdno, ali kada bismo stalno bili srećni ne bismo bili svesni te sreće.

Zbog toga je ta smena konstantna i treba živeti svaki trenutak, jer nas i oni teški uče mnogo čemu. Mislim da tuga mora da se proživi, da se provuče kroz sebe, mora čovek da se suoči kako sa srećom, tako i sa tugom. Od svakog zla koje nas okružuje štitim se tako što prigrlim ono što mi je najdraže, pre svega ljubav u porodici i to je taj mikrosvet koji nas drži, koji moramo da čuvamo. To je oaza, gnezdo u koje se vraćamo i onda sve bude lakše. Nekad me i uhvati svo to zlo, zatruje me, ali se branim da ne bih postala deo toga. Da ne bih izgubila sebe. Da ne bih ogrubela.

Promo/Fame Solutions
 

Vaše kolo sreće se nije kretalo vrtoglavom brzinom. Šta vam je pomoglo da istrajete na svom putu do ove faze u životu i karijeri kada vaš osmeh zaista oslikava iskreno zadovoljstvo?

Sve je išlo polako. Imala sam i uspone i padove, u svakom smislu. Kad govorimo konkretno o poslu, bilo je tu i dobrih i manje dobrih uloga na kojima se mnogo učilo, čini mi se i više nego na onim dobrim, kao uostalom i u životu. Bio je postepen taj uspon ka tom nekom vrhu koji nikad ne dosegnemo i ne treba da ga dosegnemo, jer šta bih dalje radila ako pomislim da sam ostvarila sve. Srećna sam zbog toga što je moj put uvek išao uzlaznom putanjom. I kad je bilo spoticanja i padova brzo sam se dizala i nastavljala dalje, ali i činjenica da je možda bio spor, jer nisam često preskakala stepenice, mi ne smeta, jer je samim tim čvršći i stabilniji.

Kad se osvrnem unazad, shvatam da mi je takav ritam odgovarao i pristala sam da to bude tako, verujući da me konstantno vodi gore. U mom poslu je trajanje nešto što je najvažnije i nikad nisam želela da se naglo desi neki uspeh, da naglo zablista neka moja zvezda, da odjednom osetim da je to sad moj vrh. Naprotiv. Ni sada ne mislim da sam na vrhu. Još uvek ga nisam dosegla i sve to me vuče da idem dalje i daje mi veru da može i bolje, i više, i lepše. Mene to drži u životu.

Šta je najviše uslovilo da ostanete svoji, izrastete u zrelog umetnika, zadržite sve svoje vrednosti, ne posrnete, ne izgubite strast i sve boje svoje glume?

Najiskrenije, verujem da je to čoveku dato rođenjem. To je negde u mom karakteru. Oduvek sam bila dosta sigurna u sebe ili sam zapravo verovala u sebe, i ta sigurnost mi je utabala put da se sa tom verom nekako nametnem i drugima, da polako obrate pažnju na mene i da počnu da veruju u mene. Mnogo je važno to osećanje i poznavanje sopstvenog bića i ta sigurnost nije oslonjena samo na svest o nekim mojim dobrim osobinama, mnogo više je utemeljena na mojoj svesti o sopstvenim manama.

Zato sam uvek imala želju da te mane popravim koliko god mogu ili da ih prihvatim i sa njima idem napred. Čovek mora da radi na sebi, a rad na sebi je zapravo ona mudrost o kojoj pričamo - učiš se usput na svim iskušenjima u koja svi mi upadamo, na svim preprekama koje moramo da pređemo i kad se osvestiš shvatiš da je važno da što manje ponavljamo greške. S druge strane, temelj toga što sam ostala svoja je u mom kućnom vaspitanju na čemu sam jako zahvalna svojim roditeljima.

Nela Mihailović Promo/Aleksandar Krstović
 

U seriji „Kolo sreće“ igrate ženu iz naroda, stamenu, snažnu, beskrajno emotivnu, pomalo naivnu, dobrodušnu. I to jeste uloga majke slična onima koje su nekada igrale Rada Savićević, Mira Banjac i druge velike glumice.  U čemu ste najsličniji sa Marom a da otkriva još neke odlike vaše ličnosti?

Maru Raketić sam lako pronašla u sebi i bez problema sam je razumela. Blizak mi je njen sistem vrednosti i neki moralni postulati koje ona ima. Njena snaga i optimizam, uprkos životu koji je nimalo nije mazio, njena vera u ljubav, dobrota koju nosi... sve to mi je veoma blisko. Ne poistovećujem sebe sa Marom, ali to razumevanje verovatno znači da imamo sličnosti. I ja sam neko ko voli ljude i ko im veruje bez obzira na to što nas ti isti ljudi često demantuju, verujem u ljubav i dobrotu.

To je nešto što Mara, koja je veliki borac, ima u sebi. Nikada nije zaboravila da se smeje, iako ju je život uglavnom provocirao na suze. Ona nosi veliku tragediju koja joj je učinjena iz dobrih namera njoj bliskih ljudi i to je ono - put do pakla je često posut najboljim namerama, i u ovoj seriji je njena borba da ispravi tu grešku koju su drugi učinili, kao i njeno suočavanje sa parama meni bilo najuzbudljivije. Ona u jednom trenutku kaže: „Znaš, to su za mene samo neke nule.“ I to je suštinski tako. To je danas retko naći, ali u nju je usađeno da su materijalne vrednosti najmanje bitne u životu. Da novac ne može da kupi ni ljubav, ni zdravlje, a pre svega ne može da kupi sreću.

Kako biste reagovali da vam se desi situacija sa novcem koja se u seriji dogodila Mari? Na koji način biste postupili?

Mislim da smo svi makar jednom u životu razmišljali šta bismo sa nekim ogromnim parama koje nam padnu s neba i zanimljivo je šta sve čovek poželi, šta bi sebi priuštio. Ja bih ulagala tako da olakšam život u ovoj neizvesnoj budućnosti, u vremenu u kome živimo, i pre svega da sutra pomognem svojoj deci, ali nikada nisam sanjala o parama koje mogu da mi kupe sve. Čak sam imala jedan zanimljiv razgovor sa svojim ćerkama, koje su mi, naravno, kao i sva deca, rekle kako sanjaju da je ceo jedan tržni centar sa igračkama njihov. Onda sam ih pitala: „A šta biste želele posle toga?“ Jer život bez snova i bez želja nije život.

Volela bih da je više para samo iz razloga da bude lakše, da bi se opuštenije živelo, da bih imala život bez toliko briga, a svi ih imamo. Koliko ljudi u ovoj zemlji preživljava i jedva sastavlja kraj sa krajem i pita se hoće li imati za one najmanje sreće - otići na letovanje, priuštiti svojoj deci more ili planinu. To je tuga danas u Srbiji. Osim toga, te pare zaista ne znače mnogo. Ne mogu da kupe onu pravu, istinsku sreću, jer verujem da je ona u nama samima. Ispostaviće se to i u seriji, kada Mara u jednom trenutku izgovori: „Čini mi se da sam bila mnogo srećnija dok smo bili u onoj maloj kući, da smo se više smejali, da smo manje briga imali“. I to jeste velika istina.

Nela Mihailović Promo/Aleksandar Krstović
 

Često vas gledamo u snažnim i tragičnim ulogama kao što je ona u „Ledu“, „Nečistoj krvi“, „Balkanskom špijunu“ i mnogim drugim ostvarenjima. Da li ste s godinama i iskustvom takve emocije prepoznali kao svoju datost, zbog čega tako uverljivo i životno igrate takve karaktere?

Imala sam u životu trenutke duboke tuge i velikih gubitaka i oni su me obeležili na neki način, ali me je susret sa tim bolnim iskustvima na jedan način i oplemenio. Postala sam mudrija i na svet gledam drugačije. Iz tih iskustava crpim inspiraciju za takve uloge, ali životno iskustvo stičete i kroz posmatranje sveta i ljudi oko sebe. Imam moć da zapažam detalje, da vidim ljude kroz neku drugačiju percepciju i imam dovoljno empatije da proživim njihovo iskustvo. Valjda to i jeste dar glumaca, da mogu da se povežu i sa srećom i sa tugom drugih ljudi i da iz toga grade neke svoje uloge. Ne pokreće nas uvek samo naše iskustvo jer dobar glumac savršeno odigra ubicu, a da nikad nije ni pomislio da tako nešto uradi. To je ta moć posmatranja sveta i života i onda prelivanje tog iskustva u svoj posao i oživljavanje tih likova na pravi način.

S druge strane, publiku u mnogim ulogama nasmejete do suza, a onda se dese aplauzi na otvorenoj sceni za koje se smatra da su jedna od najlepših stvari koje glumac može da doživi. Koliko su ti trenuci upravo ona magija umetnosti ka kojoj teži svaki umetnik?

Uživam beskrajno u tim momentima i čini mi se da ni publika ne može da uživa, ako ja ne uživam. Kao dete se radujem tim trenucima i prostorima gde mogu da pružim i tu stranu svoje glume, jer zabavim i sebe. Kad je to do kraja i kad je iskreno, publika to prepozna, a onda ja uživam i u tom aplauzu. Baš zbog njega i jesam na sceni. Bez publike i aplauza moj posao ne bi ni postojao, ne bi imao nikakvog smisla. Bez pozorišta jednostavno ne mogu.

Promo/Narodno pozorište
 

Čini se da nije netačna ona priča da su neke uloge prosto sudbinski predodređene za nekog glumca i da ga na neki neshvatljiv način zaista čekaju, ma koliko vremena je potrebno da prođe. Da li je tako bilo sa vašom Danicom Čvorović u „Balkanskom špijunu“, ulozi u kojoj je zaista nemoguće zamisliti drugu glumicu?

Kada me je Tanja Mandić Rigonat pozvala za tu ulogu ja sam bukvalno iste sekunde uzela knjigu i pročitala je u dahu. Kad sam je zatvorila rekla sam: „Ovo je Dušan Kovačević pisao za mene. Verovatno to i ne zna, ali ovo je za mene pisao.“ Bila sam potpuno uverena u to. Meni je ona toliko bliska, nekako sam je organski osetila i tako sam je i igrala. I ne dešava se to u svakoj ulozi. Često dobro odgiram ulogu, ali sam je napravila. Danicu kao da sam sve vreme negovala u sebi i zaista mislim da je sve bilo sudbinski.

To je jedan od najboljih ženskih likova napisanih kod nas, a nema ih mnogo. Ja sam intuitivno radeći taj lik znala da treba samo dobro da čitam i pratim tu nit misli koju je Dušan Kovačević utkao u nju. Sećam se, u jednom trenutku sam rekla na probi za monolog: „Gospode Bože, kakva veličina od pisca!“ Nijedan zarez nisam promenila. Često mi se dešavalo da razne pisce menjam i prilagođavam onome kako sam ja zamislila lik. Ovde sam osećala da je važno da ispoštujem Dušana i samo sam se oslobodila i prepustila svim srcem i dušom.  

Koliko ste se u privatnom životu možda oslobodili nekih okova iz ranijih godina? Čini se da ste mnogo otvoreniji, radosniji, pristupačniji i da je samim tim raskoš vašeg dara još izraženija. Šta je doprinelo takvim promenama?

Sam život me je do toga doveo, iskustvo, sazrevanje, konstantan rad na sebi koji sam pomenula na početku priče. Stalno govorim svojoj deci: „Morate raditi na sebi.“ To nije fraza, to je promišljanje o svemu što u životu uradiš, i kad pogrešiš, i kad uradiš pravu stvar. Kad sam Danicu igrala, odjedanput su počele da pristižu nagrade za koje sam stalno govorila da mi nisu baš naklonjene. Onda sam shvatila da sve dođe u pravom trenutku. I ta moja vera je mnogo važna. Već dugo verujem da ću stići tamo gde sam namerila. Samo što mi je dato da budem tako strpljiva. Jako uporna i strpljiva.

I to nije samo recept za jedan dobar put glumice, to je recept za život. Moramo biti uporni i strpljivi i verovati da ćemo stići tamo gde želimo. Kad treba da sažmem neka svoja promišljanja, život i ono kako najbolje radim to što radim, ne samo posao, nego i to kakva sam majka i žena, uvek sve svodim na to - uporna, strpljiva i sa velikom verom u sebe. To mi mnogo pomaže u životu i karijeri. Nestrpljenje je nešto što često može da nas zaustavi.

ATA Images/Antonio Ahel
 

Da li ispisujete nove recepte na svom glumačkom putu i u životu?

Ima posla, Bogu hvala. I lepo je, radi se. Samo da nam sve tako lepo bude i u svakodnevnom životu. Da se sve ovo malo smiri i stiša, da dišemo ponovo punim plućima u svakom smislu. Radim na novim projektima i nadam se da će ih publika zavoleti na pravi način.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike