"Kada ljudi ostanu u kolicima, ostanu i bez prijatelja": Brankova agonija traje već 19 godina

03.12.2021

20:00

0

Osobe sa invaliditetima često imaju probleme sa zapošljavanjem, prevozom, domovima...

"Kada ljudi ostanu u kolicima, ostanu i bez prijatelja": Brankova agonija traje već 19 godina
viber_slika_2021-12-03_17-07-08-952 - Copyright 24sedam

Branko Jokić prikovan je za invalidska kolica već 19 godina zbog mišićne atrofije, a na Međunarodni dan osoba sa invaliditetom odlučio je da javno ispriča svoju životnu priču i sa čime se sve suočavaju invalidi u Srbiji. Iako im je potrebna posebna pažnja, mnogi invalidi kada se razbole ostanu sami.

- Većina ljudi naprasno ostanu u kolicima, naročito nakon saobraćajnih nesreća. Kada se to dogodi, što sam naučio na ličnom primeru, ljudi ostanu i bez prijatelja. Veliki problem našeg društva jeste ogroman manjak empatije. Otuđenje veoma teško pada zato što do tog trenutka niste naviknuti na to da više nećete prisustvovati veseljima, svadbama, krštenjima... Naravno, postoje ljudi koje porodica, rodbina i prijatelji nisu ostavili na cedilu, ali je i to značajno suženje kruga ljudi oko nas.  A to psihički pogađa invalidne osobe - priča Jokić.

On se bavi pravima osoba koje imaju invaliditet, a tokom života se svačega nagledao. Kaže da problem nemaju samo oni, već i njihova okolina. 

- Od jedne majke čija ćerka ima invaliditet sam čuo: "Ja sam svesna kad budem umrla, da će dete da mi završi u nekoj instituciji i da će u roku od pola godine da umre". Domova za osobe sa invaliditetom ima svega tri ili četiri, a uslovi u njima su katastrofalni. Jedno vreme sam bio član nadzornog odbora Doma za odrasla invalidna lica na Bežanijskoj Kosi. Neverovatno je da vikendom na 80 korisnika imate jednu medicinsku sestru! Šta će ona sama da uradi ukoliko čoveku pozli? Prema zakonu koji je još uvek na snazi, ta ustanova nema prava da zaposli nove medicinske sestre. To je apsurdno - objasnio je Jokić.

Objašnjava da je invalidima teško naći i posao, a programi za zapošljavanje ne odgovaraju njihovim potrebama.

- Ne možete da zaposlite osobu sa invaliditetom. Svaka firma koja ih zapošljava mora da ima posebno uređen toalet za njih. Veliki broj osoba sa invaliditetom se okreće samostalnom radu. Na primer, članovi mog udruženja prave rukotvorine. Ponovo se javlja novi problem, gde mi to možemo da prodamo? Planirali smo osnivanje socijalnog udruženja, ali je to u domenu naučne fantastike zbog teških uslova - rekao je Jokić.

Jedan od najvećih problema koji muči osobe sa invaliditetom u našoj zemlji je pristup javnom prevozu. Jokić je pokazao snimak korišćenja javnog prevoza, koji izgleda kao prava avantura.

- Dana kada sam ovo snimio, proveo sam oko sat vremena na okretnici u Resniku. To je velika avantura, treba pronaći autobus koji vam odgovara. Najveća diskriminacija prema osobama sa invaliditetom je ta što mi ne možemo da funkcionišemo kao ljudi. Dakle, ako vam je onemogućen prevoz, vi ste diskriminisana osoba. Većina vozača jednostavno ne želi da spusti tu platformu, a dobar deo i ne zna čemu one služe - rekao je Jokić.

Čekao 11 godina da samostalno uđe u prevoz

On smatra da bi, umesto mehaničkih rampi koje trenutno nedovoljno dobro opslužuju građane sa invaliditetom, trebalo uvesti hidraulične platforme u javnom prevozu.

- Prvi put u životu sam samostalno ušao u javni prevoz tokom putovanja u inostranstvu i to nakon 11 godina provedenih u kolicima. Tamo kada vozač ugleda osobu u kolicima, on obavezno zaustavlja autobus, izbacuje hidrauličnu platformu i osoba u kolicima ulazi samostalno bez problema. Nema putnika koji će, kao kod nas, da dobacuju stvari poput: "Šta je ovo, šta se čeka? Neka taj invalid izađe, šta će on u prevozu!", kao i razne uvrede zbog toga što ljudi poput nas moraju da koriste prevozna sredstva. Ovde moramo da trpimo poniženja, da molimo putnike i vozače da bismo koristili gradski prevoz - rekao je Jokić.

24sedam
Branko Jokić

Pandemija koronavirusa intenzivirala je muke koje su nepokretni imali i ranije.

- Pored toga što smo ugrožena grupa, pandemija nam je stvorila dodatne probleme. Lekari i službe za socijalni rad nas još manje obilaze. Kada su mene vakcinisali, patronažna služba je došla do sedišta udruženja, a ne mesta gde ja stanujem. Nisam dobio nikakav stručni savet niti mi je rečeno kome da se obratim ukoliko mi bude loše. Takođe, nisam dobio ni zeleni sertifikat. Morao sam da čekam lepo vreme kako bih mogao da dođem skuterom iz Resnika na Petlovo brdo gde se nalazi novi dom zdravlja. Nakon dužeg traženja, na ulazu me je dočekala medicinska sestra koja mi je rekla da ne mogu taj dan da nas prime nakon što sam joj rekao koji je razlog mog dolaska. Srećom, vrata su bila otvorena i jedan doktor, lekar u pravom smislu te reči mi je prišao da me pita šta mi treba. Zeleni sertifikat sam dobio za dva minuta - ispričao je on.

Međutim, Jokić se vratio na problem transporta objasnivši na koji način funkcioniše kombi prevoz nepokretnih lica.

- Već dve godine pokušavam da dobijem sponzora koji bi nam finansirao kombije kojima bismo mogli da se krećemo. Jedini pristup ovakvom vidu prevoza imaju četiri organizacije osoba sa invaliditetom, među kojima je Udruženje distrofičara zahvaljujući kojem sam danas došao ovde. Međutim, ovaj prevoz je daleko od dobro razvijenog. Dispečer ne radi subotom i nedeljom. Kad dođe kombi, moramo da izađemo odmah. Vozač čeka deset minuta od dogovorenog vremena. Nakon toga neće više da čeka. Upali kombi i ode. Ne možete nikome da se žalite na to. Nisu obezbedili vozačima... Evo, upravo me zove vozač! Ja se izvinjavam, ali moram da se javim - pričao je Jokić dok ga nije prekinula zvonjava telefona.

- Halo.

- E, Branko. Vozač ovde, reci mi gde ćeš biti?

- Ja ću da siđem kod taksi stanice. Mogu li za 15-20 minuta ako nije problem ...

- Ne možeš za 20 minuta, moraćeš pre 12:45, tada najkasnije moram da krenem.

- U redu, požuriću da stignem - odgovorio je Jokić vozaču.

- Eto, čuli ste. Prinuđeni ste da se povinujete njihovom terminu da biste igde stigli - zaključio je na kraju našeg razgovora

"Nisam imao ni sreću u nesreći"

Nenad Ćirković - Ćira jednu nogu je izgubio u železničkoj nesreći zbog čega se, kada ne koristi kolica i štake, oslanja na drugu.

- Bio je to krajnje ironičan splet okolnosti. Kada me je voz udario,  išao sam kod hirurga sa uputom za operaciju proširenih vena. Nakon nesreće sam se ponadao da mi je makar taj problem rešen, ali nije. Izgubio sam noge, a problem je ostao prisutan uprkos nesreći. Može se reći da nije bilo sreće u nesreći - opisao je Ćirković svoju muku.

Kao i Jokić, Ćirković je takođe najviše ogorčen na ignorisanje onih koji rade u javnom prevozu.

- Ja ne znam kako ih nije sramota! Redovno mi se dešava sve ovo o čemu je govorio Bane. Opisaću situaciju kada mi je bio potreban noćni prevoz. Čovek koji vozi autobus proletao je pet puta za redom pored mene kao da sam duh. Šesti put sam dočekao autobus, skočio sam iz svojih kolica pomoću duže noge i štaka, doleteo do njegove kabine i počeo da urlam na njega. Nečuveno je kako neki ljudi nemaju obzira prema nama - ispričao je Ćirković.

Nenad Ćirković - Ćira
 

Bonus video

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike