
Jerej Vladimir video je mnoga čuda Božja: Našli smo dečka s ranama od metaka! Kada se oporavio, krstili smo ga, a danas ima svoju porodicu
Jerej Vladimir Marković o Božijim čudima kojima je prisustvovao

Jerej Vladimir Marković generalni je sekretar Verskog dobrotvornog starateljstva Srpske pravoslavne crkve i neko ko je tokom poslednjih deceniju i po svedočio mnogim čudima koja su se dešavala tokom rada ove humanitarne crkvene ustanove.
Tokom svog postojanja koje datira skoro čitav vek, VDS je obnavljan više puta, pa se i njegova poslednja obnova može smatrati jednim čudom Božjim.
- Godine 2000, tu je postojalo jedno amatersko pozorište, gde su se mladi skupljali oko prote Ljube. On je pokušavao da oživi Versko dobrotvorno starateljstvo, a još 1996. godine patrijarh Pavle ga je postavio na mesto generalnog sekretara - počinje priču jerej.
Otac Ljuba se 2009. godine zbog bolesti povukao, a jerej Vladimir ga je nasledio. Kaže da u to vreme nije postojala crkvena kuhinja, koja danas hrani više hiljada ljudi.
Na mestu današnjeg VDS-a, u Francuskoj ulici, okupljalo se tridesetak izbeglica iz Krajine svakog ponedeljka, i njih je prota Ljuba primao kako bi pričali o aktuelnim problemima.
24sedam/Viktor Halas
- U nekom dogovoru sa mlađim ljudima koji su bili okupljeni kao volonteri, počeli smo svakog ponedeljka da im organizujemo jedan molitveni doručak. I tako je sve počelo u jednoj učionici koja je bila na ulazu prvog sprata. Ujutru bi bio doručak, a po podne obuka za odrasle... Već krajem božićnog posta te 2009. godine počeli smo da organizujemo molitveni doručak, sem ponedeljka i sredom, i petkom. A krajem posta, negde oko Božića 2010. godine, odlučili smo da to radimo bukvalno svakog dana - priča jerej.
Patrijarh Irinej osveštao kuhinju
Kako se sve pročulo, povećavao se i broj ljudi koji su dolazili da sa njima dele doručak, pa su uskoro imali oko 100 korisnika. Ubrzo su dobili prostor u prizemlju iste zgrade koji su prilagodili profesionalnoj kuhinji.
- Kada smo završili sređivanje tog prostora - oko godinu dana smo radili, patrijarh Irinej je osveštao kuhinju. I tada smo već imali nekih trista korisnika. Čim je kuhinja osveštana, za kratko vreme bilo je 1.200 korisnika - priča jerej Vladimir, i dodaje da su taj broj korisnika dobili jer su se obratili centrima za socijalni rad, gde su ponudili da ljudi koji čekaju dokumente kako bi mogli da se hrane u javnim kuhinjama, dođu u VDS i počnu da dobijaju hranu u starateljstvu.
Od tada se broj korisnika crkvene kuhinje znatno uvećavao, a već 2016. je osveštana nova centralna kuhinja u Zemun Polju. Sada već postoji i pekara pri manastiru u Rakovici i sve što je potrebno da bi 2.000 obroka svakodnevno mogli da isporuče siromašnima.
Iako je broj volontera na početku bio manji od 10, u nekom trenutku, kada se VDS razvio, bilo ih je čak oko tri stotine.
24sedam/Goran Sivački
Jerej kaže da ih je Gospod mnogo puta utvrđivao u veri.
- Pre svega, ta mala čuda koja se dešavaju, ali za koja smo sigurni da su čuda, Gospod ih i otkriva nama na jedan čudesan način. Onda kada ne postoji nijedno drugo objašnjenje, nego to objasniti njegovom intervencijom - objašnjava sveštenik.
Našli ga upucanog, a danas ima porodicu
Tako je jedan od volontera bio i Aleksandar Mažić, koji je ostao bez svega materijalnog što je imao.
- Završio je u Kumodraškoj, u prihvatilištu za odrasla lica. Upoznao sam ga u krevetu, gde je ležao upucan i izbušen od metaka od pištolja. On je praktično ležao ispred sobe, jer nisu mogli da obezbede smeštaj svim ljudima kojima je on bio potreban. Brat Uroš i ja smo obilazili ljude koji su bili u prihvatilištu i upoznali smoo Aleksandra. Kada se malo oporavio, u razgovoru je rekao da hoće da se krsti. Kada se oporavio, krstili smo ga, i malo-pomalo u razgovoru hrabrili i podizali. On je prošao svašta, bio je i u zatvoru. Iskoristio je priliku i, samo uz pomoć vere u Boga, naučio zanat za drvorezbara, i to ga spaslo - priča jerej.
Tokom vremena, sveštenstvo je pokušavalo pričom da podigne Aleksandra, i u tome je uspelo. Danas ovaj čovek ima brak i porodicu, s kojom često dolazi da volontira u kuhinji u Zemun Polju.
- On je bio duhovno mrtav i na telesnoj samrti. I zahvaljujući veri u Boga i pažnji i podršci sa naše strane, uspeo da se izvuče. I ja se divim tom njegovom podvigu. Mogu da kažem da smo čak postali prijatelji - ispričao je jerej.
Bio alkoholičar, ali se uzdigao
Prisetio se i Aleksandra Gvozdenovića koji je bio na ulici pet godina.
- Bio je alkoholičar. Taj njegov život na ulici je bio, na neki način, njegov izbor, jer mnogo puta mu je bila pružena ruka i šansa. On je birao, sve dok nije izabrao sam da se izleči zahvaljujući ljubavi koju je imao prema svojoj sadašnjoj supruzi. Učinio je taj veliki napor da se izleči, a mi smo u tom njegovom čitavom životnom putu bili njegovi braća i prijatelji, ali i neko na koga je mogao uvek da računa. Ali dok njegova supruga u njemu nije probudila ljubav i veru koja je dovoljna da se čovek promeni, on se nije ranije spasao - priča jerej Vladimir.
24sedam/Goran Sivački
Inače, Aleksandar je bio jedan od mnogih korisnika crkvene kuhinje, ali se razlikovao po tome što je u komunikaciji bio veoma učtiv i kulturan, s dobrim manirima.
- On je ranije bio golman, sportista. Lep i razvijen dečko, a kada ga čovek bolje upozna, kaže da je zaista šteta da se takav neko vuče i pije po ulici. Bilo je raznih pokušaja da mu pomognemo, ali je presudilo to što ga je njegova sadašnja supruga videla kako pijan sedi u gradu i obratila mu se. I ona je, zapravo, njemu zapalila tu jednu iskru, da on poželi da se promeni. Stavila ga je u kola, odvela, uputila na lečenje i bila mu podrška. On je prošao to lečenje, i sledeća scena je da je Aleksandar došao kao drugi čovek, da nam zahvali - ispričao je jerej.
Pobedio drogu, a onda odlučio da se krsti
Otac Vladimir se setio i volontera Vladimira koji je vodio tešku borbu s narkomanijom.
- Bio je zavisnik i nekako je uspeo da nađe snage da se skine sa toga. Zvala me je njegova drugarica, koja mu je inače bila psihoterepaut, s molbom da ga ubacimo među naše volontere. To je ono što sam govorio, da je to zajednica dobrovoljaca gde obitava blagodatna sila Svetoga duha, i da je to zajednica koja ima mogućnost da leči. Vladimir je postao naš volonter i volontirao je dve godine - priča jerej.
- Njegova majka je znala njegovo oduševljenje i promenu koja se desila kada je postao volonter crkvene kuhinje, i kada se upokojio, ona je počela da volontira. A vrlo brzo nakon nekog vremena je čak počela i da radi sa nama - priseća se jerej Vladimir.
Novac dobijen od Boga
Sem čuda koja su se dešavala ljudima, bilo je i onih koja su bila u vezi sa sredstvima samog VDS-a. Naime, dešavalo se da im dođu ljudi koji imaju određena dugovanja, recimo, za struju ili komunalije, i moraju da ih izmire, a nemaju novca.
- Dešavalo se da neko dođe da traži pomoć u nekom trenutku. Obično, kada bismo ostali pri kraju s novcem, imali smo stav da to treba dati. Jer to nije suma koja nama može bilo šta da reši. Ali možda jednom čoveku može da pomogne i reši situaciju. I kada god bismo to dali, dešavalo bi se da istog dana dobijemo višestruko veću donaciju, koju smo kasnije koristili za naš rad i pomoć drugima. To se nije desilo jednom, već više puta. Čak i danas kad se desi takva situacija, uvek najavim da nam je ostalo toliko i toliko. I verujte da neko dođe po tu identičnu sumu. Neko kome ta mala suma rešava problem. I mi to damo, i onda sa nekim uživanjem i nestrpljenjem očekujemo kada će da se otvore vrata i kada će neko da uđe ko će to u ime Božje višestruko vratiti - priča jerej.
Vlasnica restorana volonterski prala sudove
Dodaje da se često dešava i da vera nekih volontera, odnosno doživljaj koji nije naučen iz knjiga nego iz života, bude veoma dirljiv.
24sedam/Viktor Halas
- Čak i da nas na neki način edukuje, podseti i bude podstrek za dalje. Desilo se da je, dok su se obroci spremali u Francuskoj ulici, jedna gospođa, Janica Mousa, kao vlasnica poznatog beogradskog restorana, ovde dolazila. Znala je kao vlasnica restorana da je najteži posao u kuhinji pranje sudova. I ona je insistirala na tome da baš taj posao radi. Svaki put kada je dolazila ovde uzimala je kecelju i išla da pere sudove. Meni to nije bilo jasno, sve dok jednom nisam otišao u njen restoran i shvatio veličinu njenog podviga - priča Jerej.
Bio korisnik kuhinje, a danas je donator
Setio se i jednog korisnika crkvene kuhinje za koga je objasnio da se oblačio "gospodski".
- Uvek je nosio neki sako, odelo... U razgovoru sa njim smo saznali da je ostao bez posla, a da još uvek nema uslove za penziju. Mislim da je bio korisnik kuhinje dve ili tri godine. U trenutku kada je otišao u penziju, on je postao donator. Od te svoje penzije je svakog meseca donosio neku sumu, tri-četiri hiljade dinara, što je značajana suma za jednog penzionera, i to ranije, kad su penzije bile manje - ispričao je jerej.
BONUS VIDEO
Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi
Komentari