DECA ULICE: Boškove reči slamaju srca - Nikada neću zaboraviti poglede dece kada su me videla na semaforu

25.07.2021

18:15 >> 08:10

0

Boška Markovića i njegove sestre čak je privodila i policija

DECA ULICE: Boškove reči slamaju srca - Nikada neću zaboraviti poglede dece kada su me videla na semaforu
Copyright 24sedam/Jelena Stokić

Od trnja do zvezda… Tako bi, otprilike, mogao da se opiše život 18-godišnjeg Boška Markovića, koji je od plašljivog deteta koje radi na ulici, skrivajući se od pogleda vršnjaka, stigao da samosvesnog i uspešnog mladića.

Život ga zaista nije mazio, ali je ovaj sada već punoletni mladić uspeo da se izbori za bolji život i svetliju budućnost.

Pročitajte još

U šestoj godini on je sa dve sestre provodio gotovo čitave dane na ulici prodajući papirne maramice. Roditelji su mu radili na pijaci i na taj način su uspevali da se, kako Boško kaže za 24sedam, skrpe.

Plakao i molio da ide u školu

Foto: 24sedam/ J. Vrećo

– Sestre i ja smo dane provodili pored semafora, a u školu nisam išao kao moji vršnjaci jer su mi roditelji branili. Sećam se, plakao sam više puta jer sam žarko želeo da se obrazujem, ali moje suze nisu naišle na reakciju – seća se ovaj mladić, koji je u učionici sedeo samo onda kada dođe kraj školske godine, kako bi dobio bar neku ocenu.

– Svakog avgusta razredni ispiti i 100 čuda. Sećam se da me je učiteljica stalno zvala da dođem na nastavu, ali za mog oca i majku posao je bio preči. Radio sam, recimo, od osam do deset sati. Nekada bismo zaradili za osnovne potrebe, a nekada je to bilo baš teško – iskren je ovaj mladić.

Bilo je teško zaraditi za život, ali Bošku nije prijalo ni u porodičnoj kući da boravi, jer do pre 10 godina nisu imali ni toalet, a porodica je brojna.

– Dešavalo se da ni struju nemamo. Kačili smo se na komšijsku banderu i plaćali smo im mesečno, kada smo imali.

Privodila ih policija, pljuvali ih prolaznici

Pixabay

Da muka bude još veća, ovaj dečak nailazio je na osuđujuće i ljubopitljive poglede prolaznika, a i policija ga je privodila zbog nelegalne prodaje.

– Bilo je teško. Ljudi su nas psovali, pljuvali, ali lagao bih kada bih rekao da su svi bili takvi. Dosta njih je bilo ljubazno. Sećam se bračnog para koji nas je svakog dana vodio da pojedemo nešto. Nisam ih video jedno osam godina – priča Boško, i dodaje:

– Imao sam dosta problema sa policijom i socijalnim radnicima. Jednom su nas i priveli, oduzeli su nam maramice i novac. U socijalnom centru se nakupilo dosta prijava.

Ipak, nikada neće zaboraviti za njega izuzetno potresan trenutak, kada ga je grupa učenika iz  njegove osnovne škole videla kako radi na semaforu.

– Hteo sam da se ubijem. Imao sam 10-11 godina, a u mojoj školi je organizovana poseta pozorištu, i sećam se, cela škola me je videla na semoforu. Svi su znali šta radim. Bio je to baš užasan osećaj – poverio nam se ovaj hrabri mladić.

Stigao i do fakulteta

24sedam/Jelena Stokić

Osećaj nelagodnosti ga nije napuštao godinama, ali zahvaljujući svojoj ambicioznosti u upornosti Boško sada može svakoga da pogleda u oči bez stida. Uspeo je da završi osnovnu školu, redovnu srednju, ali i da upiše fakultet.

Tu je gde je, kaže, zahvaljujući Svratištu i vaspitačici Jeleni Mitić Pantić.

– Nju poštujem kao rođenu majku. Naučila me je mnogo toga, davala mi savete, čak mi je pomagala da se pripremim za srednju policijsku školu u Kamenici – priča on.

Ipak, nije sve išlo glatko kada je reč o poseti Svratištu, jer prvobitno su i Boško i njegove sestre verovali “da je tamo strašno”, a ni roditelji to nisu odobravali.

– Pre osam-devet godina prvi put sam došao u Svratište. Doneta je odluka da moramo svakog dana da dolazimo, kako ne bismo otišli u dom, a jednom smo bili na korak od toga – setno kaže naš sagovornik.

Već prvog dana posete “domu za decu ulice” osetio je olakšanje jer su ga “kupili” ljubaznost nastavnika i volontera, dečja graja, ali i televizor od kojeg se nije odvajao narednih nekoliko dana.

– Posebno sam voleo radionice na kojima smo slikali, vežbali, pevali… U Svratištu su mi se otvorili i novi vidici. Poželeo sam da radim, da se obrazujem i idem još dalje. Tako sam prošle godine radio kao baštovan u Gradskom zelenilu, i bilo je to baš lepo iskustvo – kaže jedan od miljenika Svratišta, koji je završio srednju IT školu, a od septembra je brucoš na Fakultetu za informacione tehnologije.

– Završio sam privatnu srednju školu kao korisnik stipendije, a zahvaljujući kompainiji koja me je potom i zaposlila upisao sam i privatni fakulet. Videli su u meni potencijal, jer sam prethodno pohađao radionice iz te oblasti sa još nekoliko klinaca iz Svratišta. Sve je bilo kao san… potpisivanje ugovora sa školom, sastanci – objašnjava naš sagovornik.

Kaže da za njega život tek počinje. Od fakulteta ne odustaje, a planira od septembra da otpočne i samostalan život.

I dalje u njemu tinja želja da bude policajac.

– Nisam primljen jer nisam dovoljno visok. Ako budem porastao za koju godinu, možda – kaže kroz smeh Boško, koji ima žarku želju da spasava tuđe živote.

Ne isključuje da će, “kada sredi život”, volontirati u Svratištu i biti primer klincima žednim znanja.

– Rekao bih sutra i njima i svima: Uvek ima nade za sve, i zato zgrabite priliku koja vam se nudi. Najlakše je odustati!

Pročitajte još

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike