Hoćemo li birati između litijuma i zdrave hrane?

04.05.2021

07:40 >> 09:23

0

Može li rudarenje litijuma ugroziti poljoprivredu u zapadnoj i centralnoj Srbiji

Hoćemo li birati između litijuma i zdrave hrane?
Copyright Pixabay

Najavljena geološka istraživanja litijuma na teritoriji Požege, Gornjeg Milanovca, potencijalno i Valjeva, ozbiljno zabrinjavaju stanovništvo ovih krajeva, a posledice bi, prema rečima stručnjaka, mogle da se osete i mnogo dalje. Posebno bi, na taj način, bila ugrožena poljoprivreda, samim tim i čitav lanac proizvodnje i na kraju – plodova i namirnica koje konzumiramo, piše Agroklub.

Akademik Živorad Čeković iz Koštunića, doktor hemijskih nauka koji se celog života bavio istraživanjima, hemijskim reakcijama i sličnim temama, ukazuje da interesovanje za novim nalazištima ovog metala sve više raste u poslednjim decenijama, te da se pretežno koristi za proizvodnju litijumskih baterija, naročito za električne automobile kao i za druge električne uređaje.

„Nema kopanja pre ekoloških studija“

Ministarke rudarstva Zorana Mihajlović je naglasila da nikakav ugovor sa „Rio Tintom“, kompanijom koja istražuje jadarit neće biti potpisan „dok ne budu sprovedene sve neophodne studije uticaja na životnu sredinu i dok svi ne budu imali uvid u to“. Ističe da je jadarit jedinstven mineral u svetu i dodaje da će i tehnologija kojom će oni biti iskopavan takođe će biti jedinstvena.

– Srbija neće raditi ništa što će ugroziti životnu sredinu, bilo da je reč o litijumu, koji je ruda 21. veka ili nekoj drugoj. Tek kad budemo znali da se litijum može proizvoditi na održiv način uz zaštitu životne sredine, zašto da ne razmišljamo o fabrici litijumskih baterija i električnim automobilima, gde će se desiti rast svuda u Evropi”, rekla je Mihajlović za TV Hepi.

A, zarad te proizvodnje, mogla bi ozbiljno biti ugrožena ona koja je neophodna za opstanak ljudske vrste – poljoprivredna, pa samim tim i prehrambena.

Proces eksploatacije složen i skup

A kako je Srbija, prema rečima Čekovića, treća zemlja u Evropi obogaćena litijumom, strah i bojazan su opravdani.

– Minerali koji sadrže litijum su litijum-natrijum-bor-silikati, koji mogu da sadrže i neke druge metale. U proizvodnji litijuma u obliku karbonata kao sporedan proizvod dobija se i borna kiselina ili boraks, koji se koristi u industriji stakla i nekim drugim industrijskim granama – objašnjava Čeković.

Proces eksploatacije litijuma iz rude je veoma složen, skup i obuhvata prvo flotaciju sirove rude, zatim se koncentrat tretira koncentrovanom sumpornom kiselinom na temperaturi od oko 250 stepeni.

– Za sve ove procese potrebne su ogromne količine vode, tako za dobijanje jedne tone litijum-karbonata potrebno je 500 tona vode – ističe Čeković.

Ukazuje da se koriste ogromne količine vode i sumporne kiseline, a kao otpadni materijali zaostaju kisele otpadne vode, dok se velika količina jalovina od flotacije koja je prethodno tretirana sumpornom kiselinom odlaže, te kao najveće posledice izdvaja zagađenje okoline usled tih procesa.

– Kiše ispiraju ove jalovine i izvlače sumpornu kiselinu koja se izliva u reke i druge vodotokove iz kojih se hvata voda za kućnu upotrebu. Pored toga velike količine otpadnih voda, koje sadrže sumpornu kiselinu, teško se prečišćavaju i najčešće deo tih prljavih voda i sliva se u reke – objašnjava akademik.

Sve to, kaže, dovodi do pretvaranja plodnih predela u pustinje. Sa njim je saglasan i dr doc. bioloških nauka na Agronomskom fakultetu u Čačku Duško Brković. Upoređujući značaj iskopavanja ove rude i razvoj poljoprivrede, zaključio je da je reč o neravnopravnom odnosu po više parametara.

– Rudarstvo jeste možda isplativo u pustim krajevima. Ali, u Srbiji koja je relativno naseljena i stanovništvo je i dalje prisutno u svim krajevima, ne možemo govoriti o ovakvim istraživanjima. Posebno ako uzmemo u obzir da nam je poljoprivreda razvijena u svim predelima – i u ravničarskim i u brdsko-planinskim – ukazuje Brković.

Udarac za organsku proizvodnju

Primećuje da sve veći broj proizvođača prelazi sa konvencionalne na organsku proizvodnju koju bi iskopavanje i eksploatacija litijuma uništili. To bi, objašnjava, negativno uticalo na kvalitet zemljišta, proizvodnju plodova i na kraju ono što mi pojedemo.

Pročitajte još:

– Zaboravite na poljoprivredu posle litijuma – kaže Brković, jer iza rudarenja ostaje zemljište koje uopšte nije pogodno za uzgoj bilo čega.

– Počevši od teških metala, nepoželjnih sulfata, određenih nitrata došli bismo do hrpe kancerogenih supstanci. Ne može se proizvesti zdrava hrana jer biljka gubi iz supstrata ono što je njoj potrebno kroz mineralnu materiju i apsorbuje sve to što je u podlozi, tako da će se sve to akumulirati u podu ili bilo kom delu biljke koji se koristi. Dalje bi se to odrazilo i na stočarsku proizvodnju jer bi se životinje hranile upravo biljkama proizvedenim na taj način. Ukoliko bi zaista došlo do pomenutih iskopavanja, oporavak zemljišta trajao bi decenijama, a o poljoprivrednoj proizvodnji stanovništvo bi moglo “samo da sanja”, bar naredne dve generacije – smatra Brković.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike