Srbi su nekad živeli u Donbasu i centralnoj Ukrajini: Nova Srbija i Slavenosrbija bile krajina Ruskog carstva
Za razliku od ranijih seoba, odlazak Srba graničara u carsku Rusiju nije imao masovan karakter i do njega je došlo mnogo kasnije
Donjeck i Lugansk trenutno su oblasti u kojima se vodi velika borba. Ova područja nekada u prošlosti naseljivali su Srbi. Pre 269 godina Srbi iz Vojne krajine osnovali su tu svoje vojničke kolonije. Ovo je priča o malo poznatoj stranici srpske istorije.
Osmansko prodiranje na Balkan izazvalo je velika migraciona kretanja srpskog naroda severno od Save i Dunava. U Habzburškoj monarhiji Srbi su u 16. veku stekli poseban status – vojnika graničara. Kako bi odbranila svoje teritorije habzburška vlast ciljano je organizovala i naseljavala Srbe u pogranična područja koja su zbirno nazvana – Vojna krajina. Ta područja prostirala su se u periodu od 16. do 18. veka od Like i Korduna do Banata.
Bečki dvor je u novopridošlim Srbima video nove graničare, te su oni upućivani da se nasele u širem pojasu austro-turske granice. Drugim rečima, njihov dolazak na tlo Austrijskog carstva posmatran je kao pojava koja se nije mogla izbeći, ali koja se, zauzvrat, i te kako mogla dobro iskoristiti, u smislu dodatnog ojačavanja svojevrsne odbrambene tampon-zone na austro-turskoj granici.
Položaj novopridošlih Srba podrazumevao je njihovo postepeno i tegobno uključivanje u državnopravni sistem Austrijskog carstva, kao i preuzimanje svih onih obaveza, najčešće vojnoodbrambenih, kako bi osigurali mogućnost da se dugoročno nastane na tim područjima.
U istorijskom pamćenju srpskog naroda najpoznatije seobe bile su ona iz 1690. godine, kada je pod vođstvom pećkog patrijarha Arsenija III Čarnojevića grupa od oko 30.000 Srba naselila prostor današnje Vojvodine. U istoriografiji, poznata je kao Velika seoba Srba. Druga seoba dogodila se 1740. godine pod vođstvom patrijarha Arsenije IV Jovanovića.
Seoba u Rusko carstvo
Iako je glavni pravac migracionih kretanja bio usmeren ka teritorijama Habzburške monarhije, nacionalna istorija pamti i slučajeve migracija na istok, i to u Ukrajinu, tada pograničnu zemlju velikog Ruskog carstva.
Za razliku od ranijih seoba, odlazak Srba graničara u carsku Rusiju nije imao masovan karakter i do njega je došlo dosta kasnije.
Dogodilo se to u prvoj polovini 18. veka kada je Osmansko carstvo pod pritiskom vojnih uspeha Habzburške monarhije počelo da stagnira, pa je samim tim i položaj Srba u tadašnjoj Vojnoj krajini počeo da slabi.
Srpski oficiri u austrijskoj vojsci, nezadovoljni tretmanom u vojsci i obavezama koje su austrijske vlasti počele da nameću na području vojnih regimenti, odlučili su da potraže bolje uslove.
Najzaslužniji za formiranje druge srpske naseljeničke oblasti u Rusiji bili su potpukovnik austrijski Jovan Šević i pukovnik husarski Rajko Preradović, kao i general Jovan Horvat.
Jovan Šević borio se za opstanak vojnih krajina u Banatu i Bačkoj. Kada je postalo jasno da će bečki dvor definitivno razvojačiti (ukinuti) vojne oblasti i integrisati ih u civilni sistem, Šević je odlučio da emigrira u Rusiju. Razvojačenjem Vojne krajine Srbi su izgubili vojničke privilegije i postali obični podanici carstva sa svim finansijsko-ekonomskim obavezama prema civilnim vlastima.
S druge strane, Rusija je videla odličnu priliku da, kao nekada Habzburška monarhija, dobije iskusne borce koji će u zamenu za neke privilegije čuvati granicu carstva.
Posle mnogo peripetija sa austrijskim vlastima oko izdavanja pasoša i dopuštenja da otputuje u Rusiju, najzad se novembra 1750. godine obreo u Petrogradu. Šević je bio jedan od prvih visokih oficira koji je napustio Habzburšku monarhiju i prešao u Rusiju, i time otvorio vrata za talas migracija Srba u tu zemlju. Stupio je u kontakt sa carskim dvorom u Petrogradu gde mu je obećan čin generala i odobrenje da se sa saborcima nastani u Rusiji. Postepeno je prodao svu svoju imovinu i tajno ubeđivao druge oficire da mu se pridruže.
U zamenu za preko potrebnu vojnu podršku, Jelisveta I je obećala muškarcima „plodnu zemlju“. Napadi krimskih Tatara protiv ukrajinskih Kozaka već su pomogli da se Rusija gurne u razorni rat sa Turskom, koji je trajao od 1735. do 1739. godine.
Septembra 1752. godine Šević je sa svojom grupom Srba iseljenika stigao u Rusiju. Kijev je bilo glavno kolonizaciono prijemno mesto za dobijanje vojnog rasporeda i kolonizacionog prava. Njih su u Kijevu uputili kod Horvata u Novu Srbiju, a što je smetalo Ševiću. Krajem februara i početkom marta 1753. godine Senat je odlučio, posle razmatranja, da ovi Srbi zaposednu „ukrajinsku liniju“ (granični lanac) i izvrše naseljavanje na prostoru između reka Bahmut i Luganj. Planirano je da se tu nastani 3.000-5.000 vojnika, po ugledu na Novu Srbiju. Preradović i Šević su postali ruski generali.
Dekretom Senata 1753. godine osnovana je Slavosrbija. Država je tražila pravoslavne vojnike za službu u mobilnim vojnim jedinicama koji bi mogli da obezbede prekograničnu odbranu južnih stepa, obezbede i prošire ruski pristup Crnom moru i izgrade mrežu pograničnih utvrđenja.
Postojala su dva odvojena pogranična područja u koja su slati Srbi i drugi balkanski doseljenici. Prvo, osnovano 1752. godine, nazvano je Nova Srbija. Većina teritorije se nalazila u današnjoj Kirovogradskoj oblasti u Ukrajini. U pomenutim oblastima tih godina naselilo se par hiljada Srba.
Crnjanski pisao o njima
Pisac Miloš Crnjanski je opisao migraciju u Rusiju 1752. godine u romanu „Seobe“. Teritorija nekadašnje Slavenosrbije danas je u sastavu ukrajinske Luganske i Donjecke oblasti. Simeonov sin Aleksandar Piščević u svojim memoarima deteljno opisuje ta naseljavanja i razloge sukoba Horvata i Ševića, oko prvenstva.
Administrativni centar Slavenosrbije je bio Bahmut (od 1924. Artemivsk). Slavenosrbija je, kao administrativna jedinica, na isti način kao i Nova Srbija, izgubila svoj status, ali su se tragovi ugradili u samo ime ovog okruga.
Carskim ukazom 1764. godine Slavenosrbija je sa utvrđenom „ukrajinskom linijom“ nazvana Ekatarinska provincija novorosijske gubernije. Ista srpska vojnička teritorija je 1775. godine dodata Azovskoj guberniji.
Tragovi srpskog identiteta
O postojanju Srba na prostorima Luganjske i Donjecke oblasti svedoče i brojni toponimi srpskog porekla koji su se do danas zadržali u tim sredinama.
Srpski doseljenici su u značajnom broju počeli da podižu svoje naseobine, a davali su im imena svojih rodnih mesta, te se danas u srcu Ukrajine nalaze varoši Pančevo, Smederevo, Zemun, Varaždin, Vukovar, Bečej, Sentomaš, Čongrad, Sombor, Turija, Mošorin, Beška i mnogih drugih.
Pored toponima, veoma često se može naići i na prezimena kao što su Horvat, Vujić, Miloradović, Stratimirović, Udovički, Avramov, Stepanov… Naravno, posle administrativnog gašenja oblasti, a usled nepobitne kulturološke i etimološke srodnosti, došlo je do brze asimilacije, tako da današnje stanovništvo ovih oblasti nema svest o svom srpskom poreklu.
Vesti o Srbima koji su se odselili u Rusiju pedesetih godina 18. veka bilo je i vek kasnije, u vreme priprema za obeležavanje stogodišnjice dolaska Srba iz zavičaja u ukrajinske stepe. O tome dragocene podatke daje pismo oficira u penziji Pavla Arsenijevića iz Jelisavetgrada, upućeno patrijarhu Rajačiću 1852. godine. U njemu Arsenijević pominje potomke znamenitih Srba koji su živeli na bivšem području Nove Srbije i Slavenosrbije. Ostalo je zapisano da je kao jedini preostali Srbin u nekadašnjoj Slavenosrbiji 1837. godine živeo izvesni stogodišnjak, poručnik Milutinov.
Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.
Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi
Komentari