Kako su jednu tinejdžerku sport i zdrava ishrana zamalo ubili
Sa 17 godina imala je samo 37 kilograma: Skoro sam umrla..., kaže
Kada je napokon bila odlična u trčanju, čitav njen život se raspadao, kaže 19-godišnja Britanka Liza Fuveder, devojka koja bi ujutro čekala da roditelji odu na posao kako bi otišla da istrči desetak kilometara pre „pravog“ popodnevnog treninga.
Ubrzo, kaže, nije više mogla ni da jede, a dane je provodila radeći razne režime vežbanja koje je pronalazila na Instagramu, a koje su objavljivali dvaput stariji profesionalni sportisti.
Nakon nekog vremena tinejdžerka je imala samo 37,5 kilograma, a roditeljima koji su je upozoravali da uspori odlučno je rekla da će se „ubiti ako je spreče u vežbanju“.
Iako joj je puls više puta pao na svega 28 otkucaja u minuti, Fuveder kaže kako nije htela ni da pomisli, a kamoli da izgovori da su joj premalo hrane i previše vežbanja postali najveći problemi.
– Bila sam jako umorna, psihički i fizički, ali bih se svejedno prisilila da istrčim više kilometara – rekla je, ali njeno telo nije naravno moglo večno da podnosi taj suludi ritam, pa je malo pre 16. rođendana završila u bolnici.
Seća se, kaže, kako se nekoliko dana pre rasplakala dok se zagrevala.
– Sad mislim da me telo molilo da mu dam odmora, ali nisam to shvatala – kaže tinejdžerka koju su roditelji početkom 2017. na silu odveli u bolnicu gde joj je dijagnostikovan poremećaj u ishrani ortoreksija, kojem je „okidač“ bilo nadmetanje u trčanju u kojem je učestvovala u septembru 2016. godine.
Naime, kako je bila na svakom treningu pred takmičenje i radila sve što je trebalo, ali i dalje bila zadnja u trckama, 16-godišnjakinja je sama odlučila da promeni svoj način ishrane.
Ubrzo je tako počela da jede samo ono što sama naziva „sigurnom hranom“, uglavnom voće i povrće, a izbegavala je svu hranu koja joj je, kaže, izazivala strah: sve što sadrži šećere i masnoće, čak i pića.
– Bojala sam se i konzumiranja „tečnih kalorija“, pa bih, čim bi roditelji izašli iz sobe, sok od narandže prosula kroz prozor – seća se.
Restriktivna prehrana i suludi ritam vežbanja pomogli su joj kratkoročno, pa se Liza plasirala među 50 najboljih trkačica Velike Britanije na 3.000 metara: a u to vreme 5.000 kilometara mogla je da pretrči za manje od 20 minuta.
– Napokon sam bila izvrsna u trčanju, ali čitav život mi se raspadao – rekla je, a pogoršale su joj se i ocene jer je zbog trčanja svakog dana kasnila na nastavu, čekajući prvo da roditelji odu na posao.
– Kad bih se vratila, pojela bih samo sedam jagoda ili, ako bih bila baš gladna, jednu bananu – rekla je, a nakon škole bi iz autobusa izašla nekoliko stanica ranije kako bi mogla da pešači do kuće i odradi još jedan dvosatni trening.
– Opsesivno sam pratila šta jedu i koliko su kilometara pretrčali neki profesionalni sportisti kojima sam se divila – priča Fuveder za „Daily Mail“. Nastojala je da prati njihov ritam, a često bi ih u intenzivnim treninzima koje su objavljivali i nadmašila.
Kad je završila u bolnici, uputili su je na Službu za mentalno zdravlje dece i adolescenata (CAHMS), gde joj je dijagnostikovana ortoreksija i – zabranjeno vežbanje.
– Iz CAMHS-a su mi pretili da će uključiti i socijalne službe ako tako nastavim jer reskiram srčani udar ili nešto još gore – kaže devojka koja je mislila da „ne treba ni živeti“ ako ne može trčati. Seća se tako i da je, kad su je roditelji odveli na prisilni odmor u Tursku i rezervisali luksuzne ležaljke za opuštanje, svakih deset minuta odlazila u toalet i trčala na mestu brojeći do 500.
– Jako dugo sam negirala koliko sam loše i sve uveravala da je „moj način normalan“ – kaže 19-godišnjakinja koja je tek nakon brojnih sati psihoterapije i više od godinu dana uspela svoju težinu da vrati u normalu.
Danas je, kaže, zdrava i srećna, a ne vežba uopšte.
Što je ortoreksija?
Prema NHS-u, ortoreksija je poremećaj ishrane u kojem je osoba fokusirana isključivo na zdravu, „čistu“ ili „dobru“ hranu, a izbegava nezdravu, lošu i „prljavu“. Ono što je zajedničko anoreksiji, bulimiji i ortoreksiji jeste da se hrani daje preterana važnost, a kao i kod i kod ostalih poremećaja ishrane, i u ortoreksiji se hrana zapravo koristi za lakše suočavanje s negativnim mislima i osećanjima ili za sticanje osećanja kontrole.
Svi poremećaji ishrane ozbiljne su mentalne bolesti i treba ih lečiti što je pre moguće kako bi se uvećale šanse za potpuni oporavak.
možda će vas i ovo zanimati
Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.
Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi
Komentari