"Nemam više šta da dokazujem, sada je za mene teren samo velika igraonica"

24.04.2021

05:17 >> 06:01

0

Jedan od najboljih korektora sveta Jovana Brakočević Kancijan za 24sedam o svemu

"Nemam više šta da dokazujem, sada je za mene teren samo velika igraonica"
Copyright Profimedia

Možda je vrhunac njene karijere bila 2013. godina – teško je proceniti najvišu tačku kada je put tako uspešan i dug. Međutim, ako je neko pomislio da je Jovana Brakočević Kancijan (33) ispričala sve što ima, žestoko se prevario. Kada pogledamo u prošlost – opisaćemo je kao devojčurka visokog 196 centimetara, koji je profesionalni put počeo u beogradskom Poštaru, a nastavio u najjačim evropskim klubovima i reprezentaciji Srbije. U kolekciji je sakupila medalje sa svakog velikog takmičenja (EP, SP, OI), mnogo klupskih najsjajnjih trofeja, kao i sijaset individualnih nagrada. Ako gledamo sadašnjost – Jovana je mama malog Viktora i nova šampionka Poljske. Više nema obaveze u nacionalnom timu tokom leta, ali je i dalje jedan od najboljih korektora sveta.

Tokom karijere je uglavnom menjala klubove u tri najjače evropske lige – Italiji, Turskoj i Poljskoj. Pored toga bila je i u Kini, Japanu, Azerbejdžanu, Kazahstanu. Kako kaže – svuda joj je cilj bio da bude najbolja. Nije to uspela da dokaže u Poljskoj prvi put, ali se zato vratila ove sezone i ostvarila ono što je zacrtala u ekipi Hemika.

Finalna serija je bila veoma naporna i fizički i psihički. Ščećin je preko hiljadu kilometara udaljen od Žešova, a mi smo na svaka dva ili tri dana išli gore – dole. Za oba tima je bilo naporno, a još su se prve tri utakmice igrale u pet setova, pa smo emotivno bile potpuno ispražnjene. Mogu da kažem, sada kad se sve završilo, da sam ponosna jer je u poslednjoj utakmici došao do izražaja karakter ekipe, kao i mene same. Videlo se na terenu kakva sam osoba, a sve je to krunisano pobedom – ispričala je na početku razgovora za 24sedam Jovana Brakočević Kancijan, vlasnica duple krune u Poljskoj i MVP priznanja u finalnoj seriji.

Profimedia

Prethodnu epizodu u ovoj zemlji imala je tokom sezone 2018-2019. Tada je branila boje Budovlani Lođa, stigla je do finala i napustila teren bez osmeha na licu.

– Titula mi je pre dve godine pobegla. Bila sam veoma razočarana posle poraza u finalu. Igrali smo tri utakmice – 3:2, dala sam „nenormalan“ broj poena, a to tada nije bilo dovoljno da pobedimo. Bila sam izuzetno povređena, tako da čim se pojavila prilika da se vratim u Poljsku, odmah sam je prigrlila. Posebno zbog ponovne saradnje sa Ferhatom Akbašom, trenerom koga smatram prijateljem i stvarno obožavam.

Iako je u martu oduvala 33 svećice na torti, Jovana ove sezone na terenu nije delovala kao igrač koji je mnogo bliži kraju, a ne početku karijere.

ISTIČE MI UGOVOR SA HEMIKOM

Još nije poznato u kom dresu i u kojoj ligi će ljubitelji odbojke gledati Jovanu Brakočević Kancijan naredne sezone.

– Ističe mi sad ugovor sa Hemikom, u fazi smo pregovora. Nisam želela ni sa kim da potpišem dok se ne završi finalna serija. To je neka moja filozofija, da se uvek fokusiram do kraja na teren, a onda ću posle toga lako birati sledeću destinaciju. To je uvek i neki dodatni motiv za mene kada igram finala da se pokažem u što boljem svetlu, pa to bude još jedna karta za bolji ugovor. Sad sam najzad na odmoru, pa kad dođe do dogovora, dođe…

– Moj mentalni sklop se potpuno promenio otkad sam postala majka i prestala da igram za reprezentaciju. Više ne jurim rezultate, ništa mi nije pod moranjem. Igram zbog sebe, zbog lepote samog sporta. Naravno da želim da pobedim, da osvojim sve, ali razmišljam na nekom zdravijem nivou. Kada sam bila mlađa – sve je bilo moranje da bih dokazala koliko sam veliki talenat. Sad više to nije slučaj – prvo jer nisam talentovana, s obzirom na to koliko godina imam. Drugo – apsolutno više ništa nemam da dokažem, jer sam sve već uradila. Svaki trening i utakmica mi prijaju. Sada je teren za mene jedna velika igraonica koja je ispunjena adrenalinom, emocijama. Uživam u tome…

Kada je u osmom razredu osnovne škole zaigrala u prvom timu Poštara, svi u Srbiji su mogli samo da nagađaju do kojih će visina stići. Ona nije dozvolila da bilo ko sa strane utiče na njen put, išla je korak po korak sve do svetskog vrha.

– Nije me interesovao uticaj spoljašnjosti, mog okruženja, pisanja medija. Imala sam zacrtani cilj i ponavljala sam kao mantru – „Želim da budem najbolja“. I jesam bila… Ili da kažem jedna od najboljih na vrhuncu moje karijere. Kada se pogledaju moji današnji rezultati i dalje sam jedan od značajnijih korektora na svetu. Kvalitetno trajem – to nisu moje reči, nego to govore ljudi oko mene – treneri, predsednici klubova, menadžeri koji i dalje vide moj kvalitet. To je činjenica… Ja sam sama sebi nametala pod moranje, da se ostvarim, da uradim što je više moguće, da izvučem iz sebe maksimum, jer bez obzira na to što sam visoka, nikada to nije bilo dovoljno u sportu. Mora baš ozbiljno da se radi, a ja mislim da sam izvukla maksimum.

U sportu se često može čuti da samo posebni igrači održe kontinuitet od deceniju ili dve vrhunskog igranja. Jovana je definitivno jedna od njih… Pre deset godina u Beogradu bila je MVP Evropsko prvenstva, deceniju kasnije njena desnica iz zona jedan i dva ne udara ništa slabije nego tada.

– Više ne mogu da treniram kao što sam mogla pre pet ili šest godina, bez značajnih posledica. Oseća se umor, žensko sam, postala sam majka, sve se to malo promenilo. Ali, kad igram ne osećam da je to neka razlika u odnosu na ranije. Stvarno se osećam dobro i mislim da mogu da trajem još koju godinu, ne kažem još deset, ali sigurno još nekoliko na visokom nivou.

Proslava Postara 064 posle osvajanja Kupa SCG – Brakocevic, Maletic i Valcic 26.12.2004. godine / MN Press

Kako sama kaže – recept za dugovečnost je sasvim jasan.

Trajem zato što sam posvećena maksimalno svemu tome. Zato što i kada sam ranije igrala za reprezentaciju pa imala pauzu od samo sedam dana, radila sam svoj mini program, neke stvari koje su bitne za mene lično – za kolena, ramena, koja su moja slabost. Sada kada nisam u reprezentaciji i imam dugačko leto, onda bukvalno ne dam sebi ni deset dana odmora. Radim na ozbiljnom održavanju jer imam godina koliko imam, pa ne smem da se zapustim. Trudim se da budem što odgovornija prema sebi i prema telu, ipak je to moja kancelarija.

Od sportiskinja često može da se čuje da su na terenu još bolje kada su u privatnom životu ispunjene. Jovana kaže da nije jedna od njih, ali priznaje da je sin Viktor ipak promenio…

– Igrala sam dobro i kada sam bila ljuta, iznervirana i razočarana, i kada neke stvari u mom privatnom životu nisu bile kako sam želela. Sada mogu da kažem da mi je lakše sa detetom, jer kad se sve završi i vratim se kući, brže se isključim, nemam toliko dugu frustraciju posle utakmice. Što je dobro i to je olakšavajuća okolnost. Ranije sam lupala glavom o zid. I danas mi se desi da utakmicu koju smo izgubili pogledam pet, šest puta u toku dana, da provalim gde sam to pogrešila. Ali opet, trudim se da budem maksimalno fokusirana na sina kada sam kod kuće. A kad mogu da se okrenem ka odbojci, onda se trudim da vidim šta sam mogla bolje da uradim na terenu. Drugačije je sve nego ranije kad žena postane majka.

Promo/ CEV

Viktor će sigurno uvek biti njen najveći navijač, ali trenutno mu je, sasvim logično, teško da bude fokusiran na ono što mama radi na terenu.

On je super, isprati dva i po poena i onda krene da se igra. Apsolutno ga ne zanima. Jedino mu teško pada kada moram da idem na putovanje, tako da smo imali nekoliko mučnijih scena, kada smo mu objašnjavali da ću se vratiti kući za nekoliko dana. Mislim da je to sve faza, i da je normalno, proći će. Teško mu je da se odvoji od roditelja na dva, tri dana, ali stoički sve to izdržava.

I kada nije na treningu, Jovana trenira. Krivac za to je uvek razigrani dečak.

– Održava me u formi non stop, jer kad nisam u sali, onda trčim za njim. Voli da lupa po lopti i da šutira, kao i svi dečaci. Nije preterano nežan, niti strpljiv. Još je rano da krene da se bavi odbojkom malo ozbiljnije, ali igramo se kad možemo. Igramo i odbojku i fudbal i šta god.

S obzirom na to da sada vodi porodični život, iskusna odbojkašica više ne bira klubove na isti način kao ranije. Kada je bila sama, mogla je gde god je želja nosila, a sada je malo drugačije. Posle 12 promenjenih klupskih dresova, kaže da joj ostaje samo žal za jednim.

Moja želja koja se sigurno neće ostvariti je bila da odem da igram u Brazilu. Oni su potpuno ludi za odbojkom i volela bih da sam iskusila i tu atmosferu. Međutim, dobila sam dete i sada je za mene to predaleka destinacija. Pogotovo kad je ova kovid situacija ne dolazi u obzir da se porodično selimo tako daleko. Imam i godina, tako da nisam za tako neke avanture. To će ostati sigurno neostvareni san…

Evropsko prvenstvo 2011/ MN Press

Kada je reprezentacija u pitanju – može da kaže da je ostvarila sve snove. Priču je počela na Svetskom prvenstvu 2006. godine sa bronzanom medaljom, završila 2016. sa srebrom na Olimpijskim igrama.

Pročitajte još

Možda sam fizički mogla duže da igram za Srbiju, ali psihički ne. Mnogo mi je teško palo kada sam na poslednjim OI bila mesec dana odvojena od sina, koji je imao samo osam meseci. Ne mogu ni danas sebi to da oprostim, veoma sam teško preživela, ne znam ni da li sam to uspela da sakrijem od devojaka i štaba. Nisam htela da se oseti ta moja frustracija, patnja… Stvarno je bilo teško, nisam od tih majki koje mogu da ostave decu na toliko. Ne razumem to, ali ne osuđujem – daleko bilo, svi smo mi različiti… To je za mene bilo to, poslednja godina definitivno. I ne žalim, moja leta sa sinom su sada neprocenjiva, ne mogu da se mere ni sa čim.

Na sve što je uradila u nacionalnom timu Jovana je bezgranično ponosna.

Dala sam maksimum i ispunjena sam potpuno. Kada je krenula da se diže srpska odbojka, bila sam jedna od mlađih. Dugo sam bila deo te priče i tada je bilo moje vreme. Sada u reprezentaciji za mene nema mesta, ne želim da se trpam među mlađe, među talentovane devojke koje treba da napreduju. Sve je to normalan proces. Kao što su se neke devojke sklonile zbog mene, tako sam se ja sklonila zbog mlađih. I to je normalno, tako treba da bude. Ne treba da se držimo za nešto i osporavamo drugima napredak, to bi bilo sebično i potpuno pogrešno, ja nisam takva osoba. Znala sam kada treba da se povučem, posle Rija je bio pravi trenutak definitivno – zaključila je u razgovoru za 24sedam Jovana Brakočević Kancijan.

SVI TREBA DA GLEDAJU FINALE LŠ

Poljski Hemik je ove sezone u Ligi šampiona završio učešće u četvrtfinalu, kada je eliminisan od turskog Vakifa. Narednog vikenda je na programu veliko finale, a sastaju se Vakif i Koneljano – dva kluba u kojima je Jovana nekada igrala.

– Zaista dva ozbiljna kluba sa fenomenalnim rosterom, finale će biti prelepo. Vakif želi da se vrati na tron i dokaže da je i dalje najbolji u Evropi, a sa druge strane Koneljano nikada nije osvojio Ligu šampiona. Bilo im je to prošle godine zbog prekida uskraćeno, tako da imaju poseban motiv. Ne bih se kladila ni na jednu ni na drugu ekipu. Jedino sam sigurna da će biti spektakl, kvalitetna utakmica, puna emocija. Svi bi trebalo da isprate taj meč, kako mladi talenti, tako i obični gledaoci. Mogu mnogo da nauče.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike