Volim kad se radujemo zbog odbojke: Đula Mešter za 24 sedam priča o izazovima na mestu potpredsednika OSS

27.08.2021

12:18 >> 16:04

0

Teško bi se funkcionisalo bez pomoći države

Volim kad se radujemo zbog odbojke: Đula Mešter za 24 sedam priča o izazovima na mestu potpredsednika OSS
Copyright Đula Mešter/MNPress/N.Parausic

Đula Mešter rođen je 3. aprila 1972. godine u Subotici. Odbojkašku karijeru započeo je u klubu Spartak. Igrao je na poziciji srednjeg blokera. Sa odbojkaškom reprezentacijom Jugoslavije osvojio je zlatnu medalju na OI 2000. u Sidneju i bronzu na OI 1996. godine u Atlanti. Sa reprezentacijom je stigao do srebra na Svetskom prvenstvu 1998. u Japanu i do zlata na EP 2001. godine u Češkoj.

Ovih dana priča se o odbojci, što zbog medalje naših devojaka na OI, EP koje je u toku, a tu su i naši odbojkaši koji igraju EP. Kakvi su vam utisci što se tiče svega nabrojanog?

– Što se tiče odbojkašica mislim da su ostvarile istorijski uspeh osvajanjem bronze u Tokiju jer su potvrdile kvalitet jos jednom. Osvojiti dve medalje na OI nije mala stvar, naročito kada ih osvojite uzastopno. Treba uzeti u obzir da su igrale u izmenjenom sastavu u kojem nije bilo igračica koje su nosile igru svih ovih godina. Završili smo pobedom taj turnir, možda su neki očekivali finale ali u ovom momentu je ovo realna slika da Amerikanke i Brazilke igraju finale, a mi kao najbolje evropska reprezentacija da osvojimo tu bronzanu medalju. Na EP za sada dobro guramo, zaslužujemo da uđemo u borbu za medalje. Veliki će pritisak biti na njima jer igrati kod kuće nije mala stvar, svi očekuju da osvoje zlato. Nije im lako jer su nedavno završile veliko takmičenje ali verujem da one imaju psihičku snagu da to izdrže do kraja. Što se tiče odbojkaša oni se pripremaju za EP u Poljskoj i ovo će za njih biti specifično takmičenje jer verujem da će većina reprezentacija doći u izmenjenom sastavu posle OI i tu vidim šansu da se uključimo u borbu za medalju. Prošli put smo osvojili zlato, to je bio veliki uspeh i mislim da mogu da naprave kontinuitet i ponovo osvoje medalju.

Bogatu karijeru završili ste 2009. godine, a od 2016. priključili ste se Odbojkaškom savezu Srbije. Kako ste zadovoljni odbojkom u Srbiji?

– Kada je gospodin Gajić izabran za predsednika saveza 2016. godine pozvao me u svoj tim. Nisam se razmišljao, prihvatio sam tu ulogu. Velika je čast biti deo tog tima, ja sam dobio ulogu prvog potpredsednika. Treba istaći da je država stala iza našeg sporta jer bez toga mi bi teško funkcionisali. Mnoge stvari su se promenile od kad sam ja igrao devedesetih i dvehiljadite. Sad su mnogo bolji uslovi sto se tiče reprezentacije, klubovi se trude da nas prate u tom ritmu , nije lako pre svega zbog finansijskih problema. Lokalne samouprave takođe odrađuju svoj deo posla što se tiče klubova, prošle godine su od države dobili određene svote i mislim da je to puno pomoglo jer je trebali izgurati pandemiju i sve što se dešavalalo. Verujem da ćemo sad krenuti normalno sa sezonom što se tiče Super lige, klubovi su ti koji prave igrače, a mi kao savez smo samo servis koji pomaže da sve to dođe na pravo mesto.

U savezu sarađujete sa istim ljudima sa kojima ste bili na terenu pa se namece pitanje da li je lakše biti na poziciji gde ste odgovoran za igrače i njihov rad i razvoj ili biti igrač?

– Mislim da je mnogo lakše biti igrač jer u toj ulozi samo razmišljate kako da odradite trening, kako da odigrate utakmicu što bolje i posle ide vreme odmora. Biti trener ili funkcioner je mnogo kompleksiniji posao. Trener mora da razmišlja 24 sata ne samo o radu i treningu nego i o igračima, svaki čovek je drugačiji, svakom mora drugačije da se priđe. U savezu je isto, ima puno poslova iz različitih oblasti ali smo srećni kad vidimo da se osvajaju medalje i da taj kontinuitet traje od 1995. Prvo su počeli odbojkaši da stvaraju sjajne rezultate, a posle od 2006. i žene su se prikljucile osvajanju medalja. Meni je drago da vidim da su i jedni i drugi prvaci Evrope, žene su aktuelne prvakinje sveta i osvajačice bronzane medalje na OI.

Koliko se odbojka promenila od vremena kada ste sa svojim saigracima osvajao medalje. Pre vise od 20 godina igrali ste najlepsu odbojku koja bi po danasnjim kriterijumima bila “prosek” ?

– Dosta se sve promenilo. Nekad kadd gledam neke stare utakmice i uporedim sa onim što gledamo danas mogu da kažem da se dosta toga promenilo. Nekad se više oslanjalo na tehniku, drugačija je i lopta bila, igralo se bez libera i svi igrači su morali da budu kompletni što se tiče tehnike da znaju da primaju servis i da igraju u polju, da napadaju sa druge linije, mislim na srednje blokere. Sada je to drugačije, srednji bloker ne mora da prima servis, odigra samo jednu poziciju u odbrani i ide na klupu. Mnogo se sad više rizikuje sa servisom, to je sad takozvana “atomska” odbojka, mnogo se brže igra na krajeve, mnogo je teže sastaviti blok. Ubrzala se igra ali je to u svim sportovima tako. Možda smo mi igrali najlepšu odbojku za ono vreme ali je ovo što sada vidimo veliki napredak.

Pripadate generaciji odbojkaša koja je ostavila dubok trag u našem sportu osvojivši 1996. bronzu i 2000. godine zlato na OI. Da li takav uspeh nove generacije mogu da ponove. Devojke su pokazale da mogu, a šta je sa muškom reprezenatcijom?

– Nažalost, muškarci se od 2000. nisu uključili u borbu za OI. Treba istaći da smo poslednja dva takmičenja Rio i Tokio gledali na televiziji, možda je to uticalo na pad popularnosti muške odbojke, a to se vidi po tome da je manji broj dece upisan na odbojku, a to direktno utiče na kvalitet igrača koji dolaze. Što se konkretno tiče ove generacije, mislim da imaju još jednu šansu, a to je 2024. u Parizu. Mi imamo ove godine EP, sledeće godine nas očekuje Svetsko prvenstvo, a zatim još jedno Evropsko koje će ,koliko sam čuo, biti ujedno kvalifikaciono za odlazak na Olimpijske igre i nadam se da će ova generacija dobiti šansu da se bori za medalju u Parizu.

Čest je slučaj da sportisti koji su napravili zapažene rezultate budu zaboravljeni. Neko je jednom objavio “da se Đula Mešter nije priključio odbojkaškom savezu danas bi bio u rubrici gde su i šta rade zaboravljeni asovi”. Iako smo ponekad skloni zaboravljanju, činjenica je da su odbojkaši ostvarili najveći uspeh našeg kolektivnog sporta?

– Verujem da je uspeh koji smo mi napravili 2000. u Sidneju najveći uspeh našeg kolektivnog sporta jer bila je jaka konkurencija, svi su bili prisutni na takmičenju nije bilo bojkota. Odbojka je uvek bila popularan sport, uvek se tražila karta više naročito za finala na velikim takmičenjima. Ja sam posle završetka karijere odlučio da se vratim u Suboticu, svoj rodni grad. U tom trentku je bilo mnogo teže da nađem mesto u Odbojkaškom savezu, međutim sve se to promenilo 2016. kada me moj bivši trener zvao i ja sam se sa velikom energijom i entuzijazmom priključio radu, dajem svoj maksimum i mogu da kažem da Savez dobro funkcioniše, vide se rezultati i tako treba da nastavimo.

Sa 37. godina završili ste igračku karijeru. Da li je to bila ispravna odluka i šta biste sada kao stariji i iskusniji promenili da možete da se vratite u prošlost?

– Treba znati kad je dosta. Kada sam imao 37, desila se svetska ekonomska kriza, ugovori su se smanjivali, a sa druge strane bio sam zadovoljan onim što sam uradio, ispunio sam neke svoje želje u reprezentativnom dresu, učestvovao sam tri puta na OI, osvojio dve medalje, nedostajalo nam je samo to svetsko zlato koje smo na nesrećan način izgubili ‘98. od Italije, ali smo to nadoknadili u Sidneju 2000. i godinu dana kasnije kada smo evropsko zlato osvojili. Da li bih nešto promenio? Možda bih “dodao gas”, još jače trenirao i pokušao da igram u nekim jačim evropskim klubovima. Ali ja sam zadovoljan onim što sam postigao, dobio sam i neke individulane nagrade u Italiji, što je u tom momentu bila velika stvar jer je italijanska liga bila najjača na svetu. Igrao sam sa sjajnim igračima, sa najboljim dizačima na svetu kao sto je Nikola Grbić, sarađivao sa sjajnim trenerima kao što je Zoran Gajić. Mislim da sam ispunio neka svoja očekivanja, pet godina u Italiji, pet godina u Grčkoj, gledao sam i da gradovi gde sam živeo budu lepi i udobni za život jer nije sve u odbojci treba i uživati.

Sportsku karijeru su obeležila česta putovanja, puno zanimljivih stvari, ljudi, događaja. Ono čega se najradije seća iz igračkih dana je odluka između toga da izlaze i druže se ili da ne upoznaju grad u kojem igraju ali da osvoje medalju. Uvek je izbor bila medalja?

– Da se vratim na početak, u srednjoj školi kad sam počeo ozbiljnije da treniram mislim da sam od četiri godine samo jednom bio sa drugarima na ekskurziji, ostalo sam propustio zbog takmičenja i juniorske reprezentacije. Onda sam bio deo seniorske reprezentacije i uvek smo imali najjači motiv za osvajanje medalja. Tri puta sam bio na OI, u Atlanti smo imali jedan slobodan dan, u Sidneju dan i po, Atina mi i nije bila toliko zanimljiva jer sam igrao tamo. Bilo je malo vremena da se nešto vidi, ali ostaju neizbrisiva sećanja koja ne mogu da se opisu i koja ne mogu da se plate. Tu je boravak u olimpijskom selu, nema svako tu privilegiju da to vidi i doživi, tamo vidiš najbolje sportiste na svetu, da se slikaš sa njima, ako imas sreće i da porazgovaraš. Sećam se ‘96. prišao sam Moniki Seleš. Mene su poslali da joj se obratim na mađarskom jeziku, bilo joj je drago što vidi Jugoslovene, jer je to ipak njena zemlja. Jedan od momenata koji pamtim je i kada je Muhamed Ali palio olimpijsku baklju, to je nešto što niko ko je bio prisutan neće zaboraviti.

Iako kao dete nije planirao da bude profesionalni sportista, ljubav prema odbojci je pobedila i puno toga lepog mu donela u životu. Ono za šta je morao da se pomuči je bila Viša mašinska škola koju je uspešno završio.

MNPress/Marko Metlaš

– Nisam planirao da budem profesionalni sportista. Kada sam počeo u srednjoj školi u Spartaku iz Subotice cilj mi je bio da upišem neki ozbiljniji fakultet i da odem u Zagreb jer je moja generacija tamo igrala. Međutim izbio je rat i sve se odigralo na drugi način. Mislim da sam doneo ispravnu odluku da odem u Novi Sad u Vojvodinu koja je imala ozbiljne igrače i ozbiljno rukovodstvo i dobio sam priliku da igram sa sjajnim igračima kao što je Kovač, braća Grbić, Lagundžija. Nisam bio starter ali sam odigrao sva ta bitna finala i evropske utakmice i bas tada sam dobio poziv za seniorku reprezentaciju što je za mene tada bilo nešto neverovatno. Ipak nisam hteo da zapostavim školu jer u današnje vreme to nekako “bezveze zvuči”. Za vreme sankcija, dok su drugi odmarali, ja sam sedeo kod kuće i trudio se da položim neke ispite. Uspešno sam višu mašinsku završio ‘95. i opet sam znao da ako ne uspem u sportu imam nešto završeno. Mi sportisti imamo drugačiji život, stalno treniramo, razmišljaš samo o tome i ne obraćaš pažnju na neke obične stvari. Onda kad jednog dana završiš karijeru, moraš da se uklopiš u taj normalan život. Neki ne mogu da se uklope ili im treba više vremena, ja sam na vreme razmišljao o svemu, a i igrao sam do 37. godine, ispunio sam sve tako da mi to nije bilo teško.

Osvrnuo se Đula Mešter i na svoje detinjstvo.

– Imao sam jedno sasvim normalno detinjstvo. Nije bilo interneta, nije bilo mobilnih telefona, bili smo napolju, sakupilo se društvo i tako smo spontano počeli da igramo odbojku. Tako sam zavoleo odbojku. Meni je bilo bitno, pošto sam imao zdravstvenih problema kao mali, da provodim vreme na moru i planini i tako sam stekao dobar imunitet pa nisam imao poteškoća u treniranju kada sam odrastao.

Grčka ili Italija?

– U karijeri sam igrao samo u Italiji i Grčkoj i mogu da kažem da mi je bilo lepše u Italiji jer je nekako tamo sve sređenije što se tiče kluba. Sa druge strane u Grčkoj te svako jutro probudi sunce. Solun i Atina, gradovi na moru nema ništa lepše. Moram da kazem da sam stvarno imao sreće sa gradovima gde sam živeo.

Rođen je u Jugoslaviji, a pošto je mađarskog porekla važno je bilo naučiti jezike obe države?

– U vrtiću sam išao u mešovito odeljnje gde sam učio srpski jer smo kod kuće govorili mađarski. Posle srednje kole kada sam upisao fakultet gde mi je znanje oba jesika pomoglo. Što više znaš jezika toliko si bogatiji, a ne možeš da uspeš u zemlji gde ne znaš službeni jezik.

Kako sada provodite vreme? Koliko vas okupiraju obaveze u Savezu i da li i dalje izlazite na sportski teren rekreativno?

Pročitajte još:

– Zbog korone malo manje treniram pre svega mislim na teretanu. Odigram partiju tenisa. Što se tiče odbojke sad sam u godinama gde to i nije najbolji izbor. Treba sačuvati zdravlje, tetive, kolena. U savezu nisu svakodnevne obaveze. Pošto živim u Subotici, nisam svaki dan u kancelariji u Beogradu ali kad god imamo obaveze i sastanke uživo ili online ja sam tu, uvek raspoložen za rad, sastanke i saradnju. Prošle godine smo imali manje akcija zbog kovida, ali ove godine su se vratila takmičenja i ja se nadam da ćemo da nastavimo sa uspesima.

U dresu reprezentacije Đula Mester osvojio je 12 medalja. Bio je član Vojvodine, a sa uspehom je igrao u Italiji i Grčkoj. Jedan od najvećih uspeha mu je što je sa svojom generacijom doprineo da odbojka postane popularan sport u našoj zemlji i što je inspiracija mnogom mladim igračima. Od marta 2019. godine izabran je za potpredsednika OSS.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike