Marijana Boričić u drugom stanju: Morala sam da napustim ekipu, srećna sam i tužna

23.12.2020

06:47 >> 20:53

0

Trener Uba za 24sedam o deci, uspesima, razvoju karijere, budućnosti srpske odbojke...

Marijana Boričić u drugom stanju: Morala sam da napustim ekipu, srećna sam i tužna
Copyright MN Press

Ekipa Uba ove sezone zna samo za pobede i u domaćem prvenstvu i u Evropi, a prvi trofej je već u vitrinama. Ali i pored idealne slike, dogodila se smena na klupi.

Bilo bi to čudno da nije veoma lep povod za takav potez. Trener Marijana Boričić (38) je morala na pauzu jer je u drugom stanju, pa je u narednom periodu prepustila kolegi Vladimiru Vasoviću da vodi bitke pored aut-linije. U razgovoru za 24sedam pričala je o trudnoći, ali i mnogim drugim zanimljivim temama vezanim za njenu karijeru i životni put.

I mene je sve ovo iznenadilo na neki način – uz osmeh priznaje Marijana. – Nadala sam se pre više godina da će da se desi, ali nisam razmišljala o tome u ovom sadašnjem momentu. Međutim, kako je 2020. po mnogo čemu neobična, tako se i ovo dogodilo. Svakako je vest baš lepa i nije se pravilo nikakvo pitanje, bila sam primorana da napustim ekipu.

Tim već radi pod dirigentskom palicom novog trenera koji do sada nije vodio ženske klubove.

– Plan je prvo bio da ostanem do kraja decembra, ali onda se desilo da od nas 19 testiranih u jednom danu, bude čak 13 pozitivnih. Očekivali smo da ćemo se vratiti za nedelju-dve, ali kod mene je sve to otišlo u nekom drugom smeru. Baš mi nije bilo dobro, pa sam ranije morala na pauzu. Vasović je odmah mogao da uskoči, tako da tim nije bio bez treninga ni u jednom trenutku.

Marijana Boričić sa igračicama Uba prošle sezone/MN Press

Igračice Uba su još ranije znale da će Marijana morati da napusti klupu.

– Rekla sam im u oktobru da je izvesno da uskoro neću raditi. Naravno, njima je odmah najbitnije pitanje bilo ko će me zameniti. Ja sam sigurna da ostavljam ekipu u dobrim rukama i da je napravljen dobar izbor. Vasketa poznajem i privatno, odranije. Sarađivali smo dok je on vodio mušku juniorsku reprezentaciju a ja bila selektor ženske. Znam da je pouzdan čovek, vredan radnik, dobra ličnost… Nadam se da će se snaći u novoj ulozi, jer nije lako preći iz muške odbojke u žensku. Ogroman je izazov preuzeti ekipu sa velikim ambicijama. Koliko god deluje da sam mu ostavila dobru situaciju, imaće pune ruke posla do kraja sezone, ali verujem da će sve biti kako treba. Koliko god da mi je drago što nisam sa njima, sa druge strane mi je veoma žao i tužna sam što neću moći da budem deo cele te priče do kraja.

Zvaničnog oproštaja trenera i igračica nije bilo, zbog svega što se izdešavalo sa koronom.

– Čim sam se oporavila, dva puta sam ih već posetila, tako da dokle god budem fizički mogla da to ispratim, svakako ću gledati sve utakmice i ponekad ću dolaziti na treninge. Mene vuče da budem na terenu, baš to volim.

Na putu je drugo dete u porodici Boričić, pa je jasno da Marijanu u budućnosti čeka još teži poduhvat. Biti majka, supruga, profesionalni trener – ispunjena potpuno i privatno i poslovno – nije nimalo lako.

– Izuzetno je teško – uz uzdah je izgovorila. – Prvo dete je imalo devet meseci kada sam počela da radim sa reprezentacijom i vodila sam ga svuda sa sobom. Imala sam razumevanje od kluba, Saveza i porodice, što je najbitnije. Trudila sam se da sve uklopim. Sada kada pogledam iza sebe i setim se tog nekog vremena shvatam da je za mnoge to bila potpuna ludost. Za mene je to tad bilo normalno. Moj posao i moja porodica – mora i jedno i drugo, kad tako želite oboje onda i uspete. Na pripremama su često bili moj suprug, majka ili sestra, koji su čuvali bebu dok sam na treningu. Sada će postati još veći izazov zbog toga što sam sa prvim detetom radila na 700 metara od kuće, a sada je Ub daleko 30 kilometara. Iziskuje još bolju organizaciju i još više odricanja, ali da ne razmišljam mnogo unapred.

MN Press

Dobri rezultati Uba su sigurno i rezultat lepog odnosa koji je izgrađen na relaciji trenera i igrača.

– Ja sam se trudila svakako da im pomognem u mnogo čemu kao trener i sportski prijatelj, da ne kažem majka. Pokušala sam sa svima pojedničano da pronađem zajednički jezik, da možemo da razgovaramo i da znam šta je to što je problematično u nekom trenutku. Mnogo je bitno da trener bude i psiholog, jer koliko god se trudili da radimo posao i budemo profesionalni, svako od nas, počev od stručnog štaba do igračica – ima momente kada mu je teško, kao i u svakoj drugoj firmi ili porodici. Niko nije robot, u periodu od godinu dana svako mora da uđe u neki period krize ili da ima neke druge probleme koji ga tište. Važno je da se neke stvari prepoznaju i da se nađe pravi način komunikacije – nekad je potrebno da igračicu osnažiš, a nekad da popustiš… U ovom poslu moram o svemu da vodim računa jer sam, što se kaže, šef parade, vojskovođa. Nisu dovoljni samo priprema utakmice i trening.

Ub je u prvom delu 2020. godine osvojio prvi istorijski trofej kada je osvojen nacionalni Kup. Već na startu ove sezone stigao je drugi pehar namenjen pobedniku Superkupa.

– Meni je drago što sam bila deo te priče i što sam pomogla da jedan klub koji je tek ušao u Superligu za dve godine dođe na nivo da se bori za trofeje. Trudila sam se da radim svoj posao najbolje što mogu i najprofesionalnije moguće. Naravno, lepo je biti deo svega toga, ali kada se dogode lepe stvari privatno, kao što je to meni sada, onda mi, nekako, nije previše krivo. U ovim okolnostima znam da me čeka sreća sa druge strane i onda je to u redu.

Pročitajte još

Marijana je na Ub stigla iz obrenovačkog TENT, koji je napustila u oktobru 2018. godine.

– Bila mi je potrebna promena. Generalno je to tako u životu, nije uopšte čudno što stranci na sedam-osam godina menjaju radno mesto. Treba da se pojavi nova inspiracija, novo dokazivanje… Ja sam mnogo više od sedam godina provela u TENT, čak 17 sam bila tu kao trener (2001-2018). Bila sam prvo igrač, pa posle trener mlađih kategorija, pa onda u prvom timu.

Mnogo toga je proživela u tom dugačkom periodu.

– Bila sam tu tokom veoma teških godina za klub. Posebno posle poplava u Obrenovcu, kada je bilo problema i za termine. Nije bilo dovoljno novca u klubu. Sve to sam tu prošla i nekako najhrabrije moguće sam se trudila da pomognem koliko god sam mogla. Došao je momenat da je potrebna promena. Mnogi smatraju da je to trebalo da se desi i mnogo ranije i da je već trebalo da odem u inostranstvo.

MN Press

Iako se do sada nije oprobala na klupi nekog kluba van granica naše zemlje, ne znači da se to neće dogoditi u skorijem vremenskom periodu.

– Svakako ne bih išla mnogo unapred, ali moja budućnost je usmerena ka odbojci i vrhunskom radu. Nema nazad, bez obzira na drugu trudnoću, sigurno da očekujem da se desi. Planovi su za sada vezani samo za Ub. Imala sam razgovor sa glavnim čelnikom kluba Darkom Glišićem. Oni me očekuju već naredne sezone, a to je vreme kada će beba imati četiri meseca. Biće veliki izazov, ali nikada nisam razmišljala da je nešto neizvodljivo, pa tako i sada. Gledam samo napred…

Do sada je sve uspevala da postigne zbog ogromne ljubavi prema svojoj profesiji.

– Odmalena sam znala da ću biti u sportu. Sa 11-12 godina imala sam ideje da budem sportski novinar. Bila sam u stanju da, kada su Olimpijske igre, gledam sve sportove. Počev od mačevanja, pa onda ostale redom. Nisam se pomerala od TV dan-noć. Jasno je bilo u kom smeru sve to ide. U gimnaziji sam se ipak opredelila za DIF. Dok sam studirala ukazala se šansa da počnem da radim sa najmlađima. Dobro sam se snalazila na terenu i sve što sam učila na fakultetu sam pokušala da primenim, mnogo sam slušala kolege – bilo mi je to interesantno. Krenula sam od 19-20 godine sa školom odbojke. Tad sam ušla u salu i onda se sve samo razvijalo do ovoga sada.

Dragoceno iskustvo Marijana je sakupljala kao selektor u mlađim reprezentativnim selekcijama.

– To je najveća edukacija koju možete da dobijete. Škola je jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Koliko god je teorija značajna, praksa je mnogo više. Imate priliku da radite sa najtalentovanijim mladim ljudima u zemlji. Odlazite na velika takmičenja, na kojima imate šansu da razgovarate sa kolegama iz drugih zemalja, da pitate bilo šta, da vidite različite filozofije odbojke, jer se ne igra svuda isto. Danas se to i izjednačilo, ali kada sam počinjala nije odbojka bila ista na istoku i zapadu.

CEV

Svaka igračica nacionalnog tima koja je bila u njenoj ekipi u mlađim kategorijama, sada je čini veoma ponosnom.

– Drago mi je što sam ja bila ta koja je selektirala mnogo poslednjih generacija. I sad u seniorskoj reprezentaciji veliki broj igrača je prošao kroz moju selekciju. Bila sam pomoćni trener još kad su Stefana Veljković i Milena Rašić bile u mlađim ekipama Srbije. Prvo učestvujete u selektiranju, prepoznavanju i odabiru najtalentovanijih, a onda one posle toga stignu ne samo do seniorske reprezentacije, već i naprave velike uspehe. To sve mnogo znači.

Pročitajte još

Na tom putu je radila i sa najvećom zvezdom naše odbojke Tijanom Bošković.

– Znali smo još tada da će biti najbolja na svetu. Bilo je na SP igrača koji su mogli da joj pariraju u tom momentu, ali se videla razlika – i u fizičkim predispozicijama, ali onda i u brzini učenja, mogućnosti usvajanja, preciznosti, i naravno psihologiji. Mnogo faktora je potrebno da neko postane vrhunski sportista, a ona je u svim bila više nego visoko ocenjena. Još tada smo svi videli da imamo blago, i lepo je biti deo svega toga. Čast je biti deo odrastanja i sazrevanja takvih igrača.

Naša seniorska reprezentacija je aktuelni evropski i svetski prvak i olimpijski vicešampion. Međutim, često se priča o neizvesnoj budućnosti ovog sporta, manjku vrhunskih talenata, slabijim rezultatima mlađih selekcija…

– Sigurno da su bile krizne godine i da smo imali manje uspeha nego ranije u mlađim kategorijama. Slažem se sa kolegama koje nisu zadovoljne, ali smatram da moramo da ukažemo šansu mlađima. Ne smemo da mislimo da je bilo šta gotovo, moramo mnogo da radimo i da ne odustajemo. Može da se desi da rezultati ne budu kao prethodnih godina, jer je veoma teško biti najbolji na svetu. Ali ne smemo da dozvolimo da stanemo. Smatram da Srbija može uvek da bude među deset na planeti, jer imamo kvalitet i decu za tako nešto.

CEV

Još jedna tema je potpuno uozbiljila glas Marijane Boričić.

– Često se poteže pitanje Tijane Bošković i Brankice Mihajlović. Mnogi smatraju da su to jedina dva igrača koja su nam donela sve što imamo i da nisu srpske odbojkašice, da nisu ponikle u Beogradu, već u BiH. Dajem sebi za pravo da kažem da se ne slažem sa tim. One jesu srpski igrači… Zaista smatram da treba da budemo pametni i da tražimo srpsku talentovanu decu na mnogo širem prostoru od Beograda i okoline. I u Bosni i na severu Crne Gore ima visoke, talentovane dece koja su srpskog porekla.

Marijana smatra da se talenti kriju daleko od očiju javnosti i da ih treba strpljivo tražiti.

– Ako druge reprezentacije koje su daleko veće od nas, kao na primer Turska, Amerika, Italija, mogu da dovode naturalizovane igrače, onda mi ne treba da pričamo o tome da li je dete rođeno preko Drine ili sa ove strane. Nevažno je. Ne treba da potežemo to pitanje, već treba što više da tragamo za takvom decom. Zašto? Zato što se kroz moje iskustvo tokom selektiranja pokazalo da taj neki dinarski tip igrača ima fizičke predispozicije koje su potrebne za odbojku. U Obrenovcu sam veoma teško nalazila dete takvih performansi, i zbog toga nema potrebe da se ustručavamo. Treba gledati šire sliku, upravo zato što želimo da ostanemo u vrhu. Treba da tragamo… Sa decom koju imamo sada – treba da radimo još više, upornije, i sigurna sam da neće doći do krize. Sigurna sam – zaključila je Marijana Boričić.

 

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike