Ljuba Obradović za 24sedam o tragediji koja je potresla Portugal: Moj kubanski sin Alfredo Kintana

27.02.2021

17:34 >> 17:58

0

Srpski stručnjak pet godina trenirao preminulog golmana Porta, učestvovao u njegovom dovođenju sa Kube

Ljuba Obradović za 24sedam o tragediji koja je potresla Portugal: Moj kubanski sin Alfredo Kintana
Copyright 24sedam/MN Press/Profimedia

Dugogodišnji i jedan od najtrofejnijih trenera u istoriji Rukometnog kluba Porta Ljubomir Obradović danas žali za svojim učenikom, prerano preminulim rukometnim divom sa Kube Alfredom Kintanom.

Obradović je kao prvi stručnjak portugalskog velikana učestvovao u dovođenju Kintane u Porto, da bi u narednih pet godina zajedničkog života razvili odnos koji je bliži poređenju veze oca i sina nego trenera i igrača.

Tužni dani za rukomet i celi svet. Ne mogu još da poverujem da je otišao zauvek, jer takav momak, vesele naravi, takvog intelekta, sportista ogromnog potencijala, jednostavno teško da bi mogla smrt postati nekome asocijacija na Kintanu. Strašno je za sve nas koji smo ga poznavali, a mislim da je najteže njegovoj maloj porodici, ženi i ćerkici od godinu i po dana. Baš žalosno da neko ode u 32. godini. To niko ne zaslužuje, ponajmanje tako talentovan čovek – priča za 24sedam Ljubomir Obradović i dodaje:

– Imao sam priliku da upoznam i Kintanu i celu njegovu porodicu. Bio sam na Kubi da bih pogledao igrače za Porto i tada sam se sreo sa njegovom majkom, ocem, bratom blizancem, koji  nije imao nikakve sličnosti sa Alfredom, jer su bili dvojajčani. Alfredo je visok preko dva metra, brat ne znam da li ima 185 centimetara. Ovaj je bio supertalentovan za sve čime bi želeo da se bavi, a nisam siguran da je brat imao njegovu darovitost. U stvari, teško je bilo naći nekog sličnog njemu. Mogao je da bude i košarkaš u Portugalu bez problema. Igrao je basket fenomenalno, baš kao i odbojku. U rukometu je bio golman, međutim, koja je to snaga i brzina izlazila iz njega, pa on je sa odrazom i onim udarcem mogao da postiže golove ko od šale. Sjajan atleta, ali perfektan kao čovek, prelepo vaspitan. Ja volim da kažem da su Kubanci isti ljudi kao Jugosloveni iz 1960. ili 1970. godine kada smo još bili neiskvareni trkom za materijalnim i kada smo više cenili poštenje i lepo vaspitanje kod drugih.

Kako je došlo do toga da Kintana dođe u Porto?

– On je došao u Porto tako što je direktor kluba bio direktor škole u kojoj je trenirala ženska odbojkaška ekipa. Gospođa sa Kube koja je vodila odbojkašice kao trener tražila je od direktora što bolje termine za treniranje u toj dvorani, pa je iz tog nastalo poznanstvo sa Kubankom, čiji je muž bio na nekoliko olimpijada sa odbojkaškom selekcijom Kube. Tako sam ja došao na ideju da mom direktoru predložim saradnju, odnosno da Kubanka sa odličnim vezama u svojoj zemlji bude nama pomoć u potrazi za rukometnim talentima. Izabrali smo odmah Kintanu. Došao je legalno sa papirima i dopuštenjem njihove države, ministarstva ili olimpijskog komiteta, ali procedura je trajala i trajala, nekoliko meseci dok se sve to nije regulisalo.

Kubanci nisu poznati kao dobri rukometaši?

– Oni bi sada bili ozbiljna rukometna reprezentacija kada bi okupili sve igrače koji su stigli u Evropu posle Kintane i vratili ih da igraju za njihov nacionalni tim. Samo u Porto je došlo pet rukometaša sa Kube. U početku nije išlo lagano njihovo učenje, pa smo se mi “rukometno svađali” i “rukometno mirili”, ali morali su da prihvate principe evropskog rukometa i da svoj fizički potencijal stve u službu igre i rezultata ekipa. Kintana je tu bio sjajan! S njim nije bilo problema. Odmah smo počeli da radimo na tehnici. Snimali smo njegove kretnje na treningu, pa bismo prekidali rad da bi on na monitoru pogledao gde greši, a šta je uradio dobro. Savete je usvajao i izvodio je sve na svoj način. Kada ga vidite kako između stativa izvodi korake kubanske salse, pa to je bila jedna divota.

Da li ste mogli van dvorane da ga upoznate?

– Živeli smo jedan blizu drugog, tako da sam ga ja vozio na treninge i vraćao sa njih. Usput smo mnogo pričali, jer govorim španski i mogao sam odmah da vidim da je reč o dobrom momku. Bilo je toliko tema iz života, želje da čuje i moj savet da mi je često govorio da mu značim koliko i otac. Pošto smo odbranili titulu u prvoj njegovoj sezoni učio sam ga kako da pregovara sa upravom. Znate, Kubanci ne stavljaju novac na prvo mesto. Oni dođu u Evropu sa saznanjem da doktor na Kubi radi za deset dolara, pa kad im se tamo obeća plata od 500 evra oni misle da je to previše i neće ništa drugo da traže. Međutim, kad stignu, recimo, u Portugal, brzo shvate da 500 evra ništa ne znači. I sam sam tražio od direktora kluba da tim momcima svake godine povećava ugovore, ali to nije bilo uvek tako jednostavno dobiti.

Kako je Kintana postao reprezentativac Portugala?

– Da, meni je baš tada kada su ga pozvali rekao za želju saveza da ga preuzmu i pitao me šta mislim o tome. Rekao sam što bih i svom detetu – “traži im platu, kuću i poslovni prostor”, jer stvarni život počinje kada se prestane bavljenje sportom. Sve sam Kubance naterao da završe DIF u Portugalu, jer došli su sa kubanskim diplomama koje nisu mogle da prođu u EU. Hvala bogu, svi su me poslušali, pa će biti profesori jednog dana i to u bilo kojoj zemlji EU.

Kako je prošao u tim pregovorima?

– Već sam vam rekao da oni nisu opterećeni materijalnim stvarima. Kada sam ga pitao šta on misli da bi morao da dobije od toga što će zaigrati za Portugal on mi je rekao samo “pasoš”! Eto, takvi su oni, međutim, Kintana me je poslušao. Dobio je ono što je tražio.

Prema onome što se može o njemu pročitati na portugalskim sajtovima moglo bi se zaključiti da je bio omiljen kod saigrača, navijača, novinara …

– Ma, sjajna ličnost. Nije bilo neke važnije utakmice u mojoj karijeri da mi od njega nije stigla poruka u kojoj mi želi sreću i uspeh. Sve je pratio. Slao mi je video na kojima se igra sa svojom ćerkicom da mi se pohvali. Nikad nismo prekidali kontakt. Neću da zaboravim kada se prvi put tetovirao, pa mi je želeo to da saopšti a zna da se meni to nikako ne dopada…

Pročitajte još

Šta ste mu rekli?

– Nosio je i minđušu, ali mu za nju ništa nisam rekao, ali tetovaže nisam voleo i nije me nimalo obradovao kad mi je to rekao. Stavio je neku mapu sa Kubom i nešto je pisalo, valjda, “Ovo je Kuba”. Nešto patriotsko, ali meni je bilo sasvim svejedno šta je, pa je onda on voleo da to prebaci na šalu govoreći mi “Profo, niste moderni, to žene danas vole da vide kod muškaraca”. Bio je vesele naravi. Kada smo igrali u Ligi šampiona protiv Vojvodine, pa se završila utakmica, a ja onda celoj ekipi dao slobodno da izađu uveče i provedu se u gradu. Odmah je naučio pesmu “Ti, moje zlato”… Ja i danas ne znam ko je peva, osim da je ženska pevačica, a on je na pravom srpskom uspeo da je nauči tako što je to veče završio u nekom noćnom klubu. Kada smo se vratili u Portugal, već je na “jutjubu” našao i naučio joj je refren. Pred jedan trening te nedelje, čujem u hodniku da se iz svlačionice ori pesma na srpskom. Idem ka pesmi, i mislim se ko to majku mu peva na mom jeziku, ne prepoznajem. Uđem tamo, on je peva iz svog glasa i smeje se, jer zna da će mene da iznenadi. Posle mi je poslao link na telefon da je i ja slušam – priča Obradović o svom tragično preminulom “kubanskom sinu” Alfredu Kintani.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike