To je bila prava muka! Aca Sofronijević o prvoj harmonici, Kraljevu, besparici i Šabanu Šauliću

02.01.2021

18:11 >> 18:19

0

Muzičar objašnjava da je porodica živela od pola bakine penzije pošto su njemu pazarili instrument. Još kao mali, izuzetno je poštovao to koliko su ulagal

To je bila prava muka! Aca Sofronijević o prvoj harmonici, Kraljevu, besparici i Šabanu Šauliću
Copyright Aca Sofronijević ATAImages/Antonio Ahel

Aleksandar Sofronijević još kao dečak maštao je o velikim koncertima, o tome kako svira za prave domaće zvezde, a porodica mu je na putu ka uspehu bila najveća podrška. Na sve su bili spremni kako bi mu pomogli, a on nije mogao ni da posumnja da će ikada postati deo ,,Grand produkcije”, jer kao ,,dete Radio Beograda” – nije bio tip koji ih je mnogo voleo.

Od prve harmonike, pak, znao je šta je njegov zadatak. Trudio se da sluša, vežba i mnogo radi na sebi, kako bi danas-sutra svoje snove pretvorio u dela.

Pročitajte još:

– To je prva ljubav. Ja nisam znao ni šta je to. Ja sam video to nešto, kad sam imao četiri-pet godina, kad sam bio kod mame u selu u Valjevu, tačnije Ježevice i, ja bez toga nisam hteo da idem kući. Ja sam pritiskao, razvlačio, lomio, ali bez nje nisam hteo da idem kući. Bacao sam je niz stepenice, svašta je bilo sa njom. Jahao sam je, izvadio sam sve iz nje što je bilo (smeh) U jednom trenutku mama i tata su stalno gledali Pavkovića, Đokića, u to vreme, na televiziji, pošto je postojala samo jedna televizija i dva harmonikaša. I oni sviraju i kao ja sviram i tada su rešili da mi kupe harmoniku – prisećao se za ,,Telegraf” Aca.

– Sećam se, tu prvu profesionalnu smo kupili u tadašnjoj Robnoj kući Beograd, 1991. godine. Išla je cela mamina i tatina plata i pola babine penzije na ratu, a ovo ostalo za život. Bilo je baš teško vreme, kao i svima – istakao je on.

– Bilo je jako teško. Moji roditelji su sve za mene odvajali, da se ti časovi plate da idem na takmičenje. Sećam se te 1993. godine kada sam osvojio tu Prvu harmoniku Srbije još u petlićima, tata je pozamio novac za gorivo, tada se gorivo izvlačilo na crevo… Odemo tamo u hotel, a mama zaledila limunadu za ceo dan, napravi sendviče. Nema u hotelu da se ruča… Ja sam još kao mali znao da poštujem tu neku muku i ulaganje porodice u sebe. Ali, sam takođe znao da je moj zadatak da vežbam, da slušam mog profesora, da se bavim harmonikom na taj način. Da iskoristim to vreme što oni plaćaju za mene, a ne samo da dođem da sam bio. Uvek sam se trudio. I onda je taj trud malo po malo uspeo da se naplati.

Prelazak iz Kraljeva u Beograd takođe mu nije bio lak.

– Moram da ti kažem da je to u početku bilo jako stidljivo. Mislim da sam se poslednji iz svog okestra preselio za Beograd. Uvek mi je bilo, ,,ma, šta je to Kraljevo – Beograd, lako ću ja, blizu je, voziću…” Ali, nije baš bilo tako kad su krenule obaveze. Prvo sam u početku spavao kod jednog druga, pa kod drugog… Nikako nisam mogao da zapamtim ulice, pa sam svaki put dolazio do Nemanjine, pa odatle idem tamo gde treba. Nije bilo lako. Ali, malo po malo, naučio sam. Ali, i dalje volim da odem u moje Kraljevo. Da tamo vozim malo bicikl, kroz naše planine. Ali, cela moja karijera vezana je za Beograd, ali i ,,Grand produkciju”.

Tada, dotakao se i teme saradnje sa Sašom Popovićem.

– Ja sam tip koji nikada nije voleo Grand, ja sam dete ,,Radio Beograda” i uvek sam maštao o toj muzici i o toj priči. Čak moj cimer koji je u to vreme stalno gledao ,,Zvezde Granda”, ja sam menjao kanal. Nisam voleo to da gledam. Ja sam bio u projektu ,,Jeka” gde mladi i talentovani ljudi koji sviraju staru srpsku tradicionalnu muziku, to je bio moj neki način koji ja volim da sviram i radim. Nekako mi je ,,Grand” bio komercijalan.

Aca Sofronijević ATAImages/Antonio Ahel

– Mi smo došli da odsviramo taj jedan veliki koncert u Sava centru, i na tom koncertu je bio Žika Jakšić. On je tada video moj orkestar od 17 mladih talentovanih, akademskih obrazovanih ljudi i tada se oduševio kako to zvuči stara muzika ali moderno. Tada je to rekao svom prijatelju Zoranu Beočaninu Sotiru, koji je u to vreme bio producent u ,,Grand produkciji”, a inače je imao studio u Kraljevu, i te neke moje diskove sa televizije Kraljevo gde smo moj orkestar i ja počeli muzičku karijeru i onda je to pustio Saši Popoviću.

– Tada su mene zvali da uradim neke nove aranžmane starih hitova narodne muzike. I to je bio moj posao, da snimam sve te lepe pesme koje su pevali Dinča, Darko Lazić i još gomila pesama, ali u novim aranžmanima. Neke smo pesme snimili, bolje od originala. I voleo sam to. Ali, nije bilo lako. Bilo je preko 500 pesama da se snimi, ali vremenom smo mi to i uradili. Šta god da me je Popović pitao, ja sam govorio – može. Tako me je i zvao da sviram jednu emisiju ,,Narod pita”, ja nisam hteo da sviram plej-bekove nego da sviramo uživo.

– Onda, kada je video da šta god on pomisli i ko god od pevača da dođe, mi znamo. I tako je nastao nov koncept emisije ,,Narod pita” na ,,Pinku”, koja je imala ne zapamćene rejtinge gledanosti. Gde smo prošli sa svim pevačima koji su bili gosti. Tozovac, Ana Bekuta, Šaban Šaulić i svi oni pevaju, a ti si nepripremnjen, sve je uživo, i moraš da paziš jer to gleda par miliona ljudi. Imali smo sreću i tada su nekako meni sva vrata bila otvorena i tada sam stekao neko njegovo poverenje.

Aca Sofronijević ATAImages/Antonio Ahel

Legendarnog Šabana Šaulića pamti kao dragog čoveka, velike duše.

– Šabana Šaulića pamtim kao čoveka koji bio miran, tih, drag… A imao je toliko mogućnosti koje mu je Bog dao u glasu. Njegova duša je bila toliko velika da je mogla ceo svet da primi. On je, nekako, kad je pevao, obraćao se svima. On je čovek koji će ostati kao jedan od tri najbolja pevača koji su pevali na ovim prostorima. Velika je čast bila sa njim se družiti i slušati šta on priča o životu, a kamoli svirati sa njim.

Na večni počinak ispratio ga je njegovom omiljenom ,,Ne plači dušo”.

– To je bio najteži trenutak u mom životu. To je nešto što je zaista teško. Ne možeš ni da veruješ da se to dešava. Uopšte nisam bio svestan ni hladnoće, ni svega. Svi ti trenuci, naši zajednički su mi prošli kroz glavu. I nekako sam se iz duše oprostio od njega, i sad se naježim kada to pomislim. Ceo taj trenutak je bio neverovatan. Ne samo meni, nego svim mojim kolegama koji su bili sa mnom. I pamtiću jecaj kolege Mirka Kodića, u trenutku kada su spuštali kovčeg rekao je dve reči koje su duboko u meni ostale kao jedan pečat ljudske emocije i tuge za voljenim čovekom, bratom, drugom… Idolom koga smo mi gledali kao idola i kralja narodne muzike.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike