Bebek o muzici, štiklama, Bregi i porodici: Život delim na ranu mladost, mladost i početak starije mladosti!

03.04.2021

19:51 >> 20:57

0

Roker i, kako sam za sebe voli da kaže, najvažniji pevač Bijelog dugmeta, porazgovarao je o svemu otvoreno i u detalje, prisećajući se kako je mogao dane i

Bebek o muzici, štiklama, Bregi i porodici: Život delim na ranu mladost, mladost i početak starije mladosti!
Copyright Željko Bebek ATAImages/Z. Milutinović

Željko Bebek porazgovarao je o svom poslu, porodici i životu uopšte, ističući da je muzika „uvek bila njegov poziv”, hteo on to sebi da prizna ili ne. Iako je već valjano zašao u osmu deceniju, to ga uopšte ne sprečava da i dalje dela na regionalnoj sceni i na radost mnogih poklonika njegovih kako starih, tako i novih pesama. Početaka se, pak, priča za „Expresstabloid.ba”, rado seća i ne žali za mnogo čim što se dogodilo, ali se daleko aktivnije bavi sadašnjošću, te planovima za budućnost. Susreti s prošlošću su, objašnjava, najviše vezani za to, kako sin Zvonimir istražuje po Jutjubu – šta mu je otac radio 1974. godine.

Pročitajte još:

– Dosadašnji život delim na ranu mladost, mladost i početak starije mladosti. I poprilično lagodno, jednostavno i s užitkom prolazim kroz godine bez obzira na brojne uspone i padove, što je imanentno svakome, pogotovo u šoubiznisu. Svaki svoj period života smatram odlično prošlim, u biti sam uvek bolje prošao nego što sam se nadao, možda sam jedino malo sumnjao i strahovao kakav ću efekt izazvati sledećim velikim korakom. Tri puta napustio sam posao da bih bio u „Bijelom dugmetu“, pa sam napustio „Dugme“ da bih bio solista, pa sam u jednom trenutku mislio da sasvim prestanem da radim i napravio sam veliku pauzu – počeo je Željko.

Gledanje unazad je nostalgija prema vremenima kad je čovek bio mlad

-U ovom periodu osećam se tako da ne mogu reći da žalim za bilo čim što se dogodilo. Najviše se bavim sadašnjošću, s perspektivom prema sutra. Gledanje unazad je nostalgija prema vremenima kad je čovek bio mlad. Ali niti žalim niti mogu za tim posebno žaliti zato što sam i kao vrlo mlad i kasnije bio vrlo uspešan. Susreti s prošlošću su ponajviše vezani za to kako moj Zvonimir istražuje po Jutjubu šta mu je otac radio 1974. godine. Gledamo fotografije pa mu ja objašnjavam zašto negde imam pramen, a negde dugačku kosu kao on danas, koja je to turneja, pa mu ispričam kako mi se na koncertu „Bijelog dugmeta“ dogodio potres koji je zatresao celu pozornicu. I onda rado pričam o delovima svoje prošlosti, ali ne kao neki primer kako bi on trebalo, jer sam se od njihovog rođenja držao onoga da deca moraju sama da biraju, ali da imaju pravo na najveću moguću roditeljsku pomoć.

Decu je nazvao Katarina i Zvonimir, po pokojnim roditeljima, bez kojih je ostao 1996. godine.

– I danas se sećam svih lepih trenutaka i emocija u komunikaciji s roditeljima, ali ja sam rođen u drugim vremenima, užasnim, groznim vremenima nakon Drugog svetskog rata. Zahvaljujući roditeljima, nikada me nije povukla ulica, premda sam živeo u delu grada u kojem su svi moji vršnjaci praktično živeli na ulici. Vreme je prolazilo, godine su curele i na koncu je ostao jedan fini odnos s roditeljima. Oboje su umrli 1996, u proleće i jesen, ali su deca, zahvaljujući razumevanju moje Ružice i na moje veliko zadovoljstvo, dobila njihova imena i mislim da i oni podjednako uživaju u lepoti svojih imena i više od toga jer baštine tradiciju porodice Bebek.

Kada je birao čime će da se bavi, ljubav prema muzici jednostavno je – pobedila.

– Bilo je nešto privremeno nakon povratka iz one vojske. Ukazala se prilika da se zaposlim u firmi gde je u knjigovodstvu radila i moja mama, u kancelariji sam radio neke pravničke poslove jer sam tada već gotovo bio završio Pravni fakultet i mogao sam da ostanem da radim kao pravnik u toj firmi. Uporedo i mnogo važnije, ipak sam duboko u sebi mislio, premda to sebi nisam hteo da priznam, da je muzika moj put. Nakon godinu dana, otišao sam direktoru i rekao:

„Dajem otkaz, ali nemojte to da kažete mojoj mami pre nego što pobegnem s desetog sprata, da me ne bi stigla, jer će me baš grditi”.

Što se njega tiče, karijera mu je počela kada se rodilo i uspelo „Dugme”.

– Vrlo često skromno slavim neke godišnjice koje počinju s odbrojavanjem 1974. godine. To je vreme kada je rođeno i uspelo „Bijelo dugme“. Tada zaista počinje moja profesionalna karijera, ali da bih došao do toga, silne sam godine i pre bio profesionalac, iako nisam mogao da zaradim za neki auto, ali sam imao dovoljno novca da počastim društvo u kafani, da kupim gitaru, da odem na letovanje i da se obučem, ali vrlo nategnuto. Bio je to poluprofesionalizam, odnosno poluamaterizam. Pa mene je neko od kolega nazvao “kameleonom rokenrola, rekavši:

„To je jedini pevač kojem možeš dati jelovnik, a on će napraviti hit”.

Na pitanje o šljokicama, štiklama i satenu tokom intervjua, odgovorio je iskreno – zašto da ne.

– Pre svega, to je bio eho svega onoga što se u rokenrolu događalo u svetu i kako smo mi sve to pratili iz medija. Kada smo prvi put snimali u Londonu, otišli smo tamo i da se obučemo. Zašto bih se oblačio u „Varteksu”? Ja sam se oblačio tamo gde je to radio neko od mojih idola. I sećam se ko sad, kad sam se prvi put u Londonu oblačio, bio sam tako dečački zanesen idejom da sam već tada velika zvezda. Realno, to i jesam bio, ali nije to do mene dopiralo. Do mene je dopirao samo veliki užitak što se zaista dogodilo ono o čemu sam godinama maštao. Zaista sam se ugodno u tome osećao i život mi je bio ugodan na visokim petama.

Željko Bebek ATAImages/Z. Milutinović

Bio sam siguran da nisam alkoholičar, ali i da sam hedonista do besvesti

Pročitajte još:

– Voleo bih kada bih sada mogao da kažem nešto u prilog tome da sam bio divan i krasan, ali naravno da sam iskakao iz šina. Vozio sam auto uvek otključanih vrata i unutra držao flaše pića i limenke koka-kole. Mogao je svako da uđe i da se odveze. Dane i noći mogao sam da provodim po kafićima. Čak je umelo i da se desi da imam snimanja i da sam svestan toga da neću moći dobro da otpevam jer pet dana nisam spavao i pet sam dana pio. Bio sam siguran da nisam alkoholičar, ali i da sam hedonista do besvesti. S drogom sam se susreo kada se mom društvu “dogodila droga”. Dakle, nisam ja sreo drogu, nego je droga bila tu negde okolo i to je bio prvi put da je nešto upropastilo moj dečački san. U trenutku kada sam mislio da uspevamo, kada smo dobili priliku da celo leto sviramo u Italiji, u Napulju, na nekom “strašnom” mestu gde dolaze američki vojnici, dogodilo se to da ja taj ambijent nisam mogao da podnesem. Jednostavno sam pokupio svoju gitaru i pojačalo, svoj koferčić i otišao kući u Sarajevo.

Iza sebe, ovaj roker ima dva propala braka i napominje da „svaka karijera proizvede neku žrtvu”, a ne da samo one velike uzimaju danak. O tome da li je, pak, „glavni krivac onaj koji ju je napravio ili su krivi oboje”, kaže:

– Ako brak strada, onda nije bilo nečega dovoljno čvrstog i jakog. Meni se to dva puta dogodilo i o tome otvoreno govorim, ali ne često jer su to koraci kroz život koji su bili i prošli. Bio sam mlad, pa sam bio manje mlad, pa sam sad još manje mlad. U prvom braku mi se rodila najstarija ćerka Silvija i mi smo uvek nastojali da budemo bliski i naš je odnos danas, odnos dvoje odraslih ljudi u zrelim godinama, pa sam i trostruki deda s njene strane. Iz drugog braka, koji se nije održao, imam ćerku Bianku, koja, takođe, ima ćerku, pa imam i četvoro unučića. A onda sam sreo Ružicu. Tada mi se dogodila, kako narod kaže, treća sreća, da sam sreo osobu kojoj je moja karijera godila ili drukčije rečeno, kojoj je najmanje smetala, tako da je ona znatno pridodala našoj zajednici i tome da moja karijera ide velikim koracima napred.

Željko Bebek ATAImages/Z. Milutinović

Penzija mu još, priznaje, nije ni na pameti.

– Nekad davno, na početku karijere, Goran je napisao jednu pesmu „I kad prođe sve, pjevat ću i tad”… Ja sam u 70. godinama doživeo da moj sin poželi da svira i sada gledam kako krupnim koracima ulazi u svet gitarista. U posledne vreme mnogo snimamo, nastaje novi CD i sada znam da će ubuduće muzika s moje scene biti još lepša i bogatija.

Na pitanje da li mu prija što je mnogo onih koji kažu „da boljeg pevača od njega ,Bijelo dugme’ ipak nije imalo”, odgovara potvrdno.

– To mi jako godi, s obzirom na to da i sam smatram da smo u tih deset godina zajedno napravili i predstavili zaista veliku stvar. S druge strane, uveren sam da smo mogli i mnogo više, sad mogu reći da je Goran i bez „Dugmeta“ napravio velikih i lepih stvari. Ne znam koliko on u tome uživa i koliko je srećan i ne znam je li dostigao sreću. Verovatno je uživao u svom autorskom radu, no zaista je napravio čudnu transformaciju od rok zvezde, koja je delovala da živi za svoje snove, do bogatog čoveka koji povlači odlične poslovne poteze i nastupa širom sveta, što pozdravljam.

Pročitajte još:

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike