Menja se Ustav Srbije, evo koje promene donosi

07.12.2020

19:30 >> 17:52

0

Jačanje institucija i vladavine prava postavljene su kao prioritetne oblasti

Menja se Ustav Srbije, evo koje promene donosi
Copyright Tanjug/Zoran Žestić

Vlada Srbije je usvojila i uputila Narodnoj skupštini na glasanje predlog za promenu Ustava Republike Srbije.

Kako se navodi u dokumentu koji će se uskoro naći pred poslanicima, predložene su promene koje se odnose na sudove i javna tužilaštva, zatim na nadležnost Narodne skupštine, na način odlučivanja u Narodnoj skupštini kao i na odredbe koje se tiču izbora i imenovanja sudija Ustavnog suda.

Naime, kada je Srbija, pre dvadeset godina, krenula putem evrointegracija, sa članicama EU zaključeno je više međunarodnih ugovora i akata koji taj put trasiraju. Dva dokumenta su od posebnog značaja i to su Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i Pregovarački okvir Evropske unije za Republiku Srbiju.

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane, i Republike Srbije s druge strane, koji je potpisan 29. aprila 2008. godine u Luksemburgu stupio je na snagu 1. septembra 2013. godine, čime je Republika Srbija dobila status države pridružene Evropskoj uniji. Ovim sporazumom Srbija se obavezala da uskladi domaće zakonodavstvo sa zakonodavstvom EU.

Jačanje institucija i vladavine prava postavljene su kao prioritetne oblasti za ostvarivanje saradnje, posebno kada je reč o jačanju nezavisnosti sudstva i poboljšanju njegove efikasnosti.

Pregovarački okvir Evropske unije za Republiku Srbiju je dokument koji definiše načela, suštinu i procedure pregovaračkog procesa, odnosno uslove pod kojima će država kandidat usvajati i sprovoditi pravne tekovine EU. On posebno ističe da će Srbija, na putu ka pristupanju, morati da obezbedi potpuno sprovođenje ključnih reformi i propisa, naročito u oblasti vladavine prava, uključujući i reformu pravosuđa. Osnažen pravosudni sistem, njegova efikasnost i nezavisnost, glavni su preduslov za delotvornu primenu pravnih tekovina Evropske unije.

Iz tog razloga Srbija je izradila Nacionalnu strategiju reforme pravosuđa za period od 2013. do 2018. godine koju je Narodna skupština usvojila 1. jula 2013. godine. Nacionalna strategija predviđa nezavisnost, nepristrasnost, stručnost, odgovornost i efikasnost pravosuđa kao pet osnovnih načela reforme pravosuđa. U uvodu Strategije je navedeno da će sprovođenje nekih od koraka predviđenih Strategijom iziskivati izmene normativnog okvira. Neophodnost promene Ustava u delu koji se odnosi na pravosuđe potvrđena je i u Strategiji razvoja pravosuđa za period 2020 – 2025. godine, koju je usvojila Vlada 10. jula 2020. godine.

Foto: 24sedam/Katarina Mihajlović

U Akcionom planu za Poglavlje 23 koji je Vlada Republike Srbije usvojila 27. aprila 2016. godine i koji je revidiran 10. jula 2020. godine, predviđene su konkretne radnje koje treba da budu primenjene. One su definisane u skladu sa preporukama Evropske komisije iz Izveštaja o skriningu za Pregovaračko poglavlje 23. Pre svega, predviđeno je da bi Srbija trebalo da temeljno analizira postojeće odredbe Ustava sa stanovišta preporuka Venecijanske komisije i evropskih standarda i da obezbedi nezavisnost i odgovornost pravosuđa.

Važeći Ustav Republike Srbije proglašen je 8. novembra 2006. godine, nakon što ga je Narodna skupština usvojila na posebnoj sednici održanoj 30. septembra 2006. godine i nakon što su ga građani potvrdili na referendumu održanom 28. i 29. oktobra 2006. godine.

Iako su neke od preporuka Venecijanske komisije unete u konačni tekst Ustava, veliki broj kritika nije uzet u obzir. Pošto se domaće institucije više nisu tokom izrade teksta Ustava obraćale Venecijanskoj komisiji, nakon proglašenja Ustava u Narodnoj skupštini Monitoring
komitet Parlamentarne skupštine Saveta Evrope odlučio je 16. oktobra 2006. godine da zatraži od Venecijanske komisije Mišljenje o novom Ustavu Republike Srbije. U zaključku Mišljenja Venecijanska komisija se posebno osvrnula na odredbe o pravosuđu i iskazala zabrinutost zbog “preterane uloge parlamenta prilikom imenovanja u pravosuđu” na sudsku nezavisnost koja predstavlja “osnovni preduslov demokratske ustavnosti”.

Sveukupnom analizom došlo se do zaključka da postoji nesklad između našeg ustavnog okvira i željenih standarda koje težimo da dostignemo na polju vladavine prava, te se pristupilo ustavnim promenama u delu koji se tiče sudova i javnih tužilaštava.

Promene moraju da se donesu, jer su odredbe o sudovima i javnim tužilaštvima, kao što su stalnost sudijske funkcije, nezavisnost sudije i nepremestivost sudije, pre svega nesistematične, odnosno razasute su svuda unutar dela Ustava koji normira sudove.

Pojedine odredbe su nedosledne. Naime, prema članu 142. stav 2. Ustava kaže: „Sudovi su samostalni i nezavisni u svom radu i sude na osnovu Ustava, zakona i drugih opštih akata, kada je to predviđeno zakonom, opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava i potvrđenih međunarodnih ugovora”, dok odredba člana 149. stav 1. Ustava propisuje: „Sudija je u vršenju sudijske funkcije nezavisan i potčinjen samo Ustavu i zakonu”, iz čega se ne može sa sigurnošću zaključiti koje je sve izvore prava ustovotvorac predvideo.

Takođe su neke odredbe i delimično prenormirane, jer je cela jedna odredba posvećena predsedniku Vrhovnog kasacionog suda, iako on treba da bude “primus inter pares” (prvi među jednakima) ili su delimično podnormirane, jer Ustav ne sadrži razloge za prestanak funkcije i razrešenje sudija, javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca. Venecijanska komisija u svom Mišljenju na Ustav predlaže da Ustav daje
osnov za razrešenje sudija umesto što ovo ostavlja da se uredi zakonom, kao i da je ozbiljna praznina što Ustav ne sadrži nikakva pravila o
disciplinskoj odgovornosti sudija.

Ono što treba izmeniti jesu i nejasnoće, a normativni okvir treba da stvori svest kod sudija i javnih tužilaca o značaju njihove nezavisnosti,
odnosno samostalnosti u odlučivanju, kao i njihove odgovornosti pri obavljanju poverenih funkcija.

Kritika je izneta i na račun naziva Vrhovnog kasacionog suda, jer je sam po sebi kontradiktoran.

U uporednom pravu, naime, postoje dva osnovna modela nadležnosti najvišeg suda u državi – model vrhovnog suda i model kasacionog suda. Model vrhovnog suda podrazumeva da najviši sud povodom pravnog leka može da odlučuje o suštini (meritumu) spora, odnosno da pravnosnažno reši spor, te ima tzv. reformatorska ovlašćenja. Drugi model, model kasacionog suda, po pravilu, ne podrazumeva odlučivanje o suštini (meritumu) spora od najvišeg suda, nego samo o zakonitosti presude nižeg suda, sa pravom da se nezakonita presuda poništi i da se predmet (sporno pitanje) „vrati” na ponovno suđenje.

Nazivajući najviši sud Republike Srbije Vrhovnim kasacionim sudom, ustavotvorac je “pomešao” ova dva, naizgled nespojiva modela, i stavio zakonodavca u neprijatnu poziciju ili da predvidi sud koji ima pravo i da sudi u meritumu i da vraća predmete na ponovno suđenje ili da se sâm odluči za jedan od dva moguća modela. U tom smislu, naziv najvišeg suda morao bi biti promenjen.

Ustavom je ustanovljeno i načelo stalnosti sudijske funkcije bez definisanja pojma stalnosti („Sudijska funkcija je stalna”) i već u drugom stavu predviđa izuzetak od ovog načela koji glasi: „Izuzetno, lice koje se prvi put bira za sudiju bira se na tri godine”. Postojanje probnog trogodišnjeg mandata za sudije koje se prvi put biraju na sudijsku funkciju u Ustavu od 2006. godine nije donelo željene rezultate, a kritikovano je i u Mišljenju Venecijanske komisije o Ustavu Republike Srbije, kao i u Mišljenju o odredbama o pravosuđu u Nacrtu Ustava Republike Srbije. Probni period za sudije na funkciji je problematičan sa stanovišta nezavisnosti, navodi se u Mišljenju. Takođe, probni mandat za sudije nije naišao ni na podršku stručne javnosti i akademske zajednice u Srbiji.

Načelo stalnosti sudijske funkcije proklamuje većina savremenih ustava i međunarodnih dokumenata o položaju sudija. U Osnovnim načelima nezavisnosti sudstva od 1985. koja je donela Organizacija ujedinjenih nacija stoji u članu 12: „Sudijama, imenovanim ili izabranim, garantuje se stalnost funkcije do sticanja uslova za penziju ili do isteka mandata, tamo gde takav mandat postoji”.

Preporuka je i da se u Ustav uvede novi uslov za izbor za sudiju, odnosno zamenika javnog tužioca, koji bi se ogledao u određenoj vrsti obavezne obuke koju bi organizovala nadležna institucija. Na neophodnost obuke ukazuju i evropski standardi sadržani u različitim međunarodnim dokumentima.

Međutim, osnovni argument za promenu Ustava u delu pravosuđa jeste činjenica da važeći Ustav ostavlja preveliki prostor uticaju zakonodavne i izvršne vlasti na izbor nosilaca pravosudnih funkcija. Ovaj uticaj koji može da dovede do neželjene politizacije pravosuđa ogleda se kroz ustavne odredbe o izboru sudija, odnosno zamenika javnih tužilaca i kroz odredbe o sastavu Visokog saveta sudstva, odnosno Državnog veća tužilaca.

Printscreen/RTS

Naime, prema važećem Ustavu, Narodna skupština, na predlog Visokog saveta sudstva, odnosno Državnog veća tužilaca, bira za sudiju, odnosno zamenika javnog tužioca, lice koje se prvi put bira na pravosudnu funkciju i njihov mandat traje tri godine. Nakon “probnog” mandata od tri godine, Visoki savet sudstva odnosno Državno veće tužilaca bira sudije odnosno zamenike javnog tužioca za trajno obavljanje funkcije.

Venecijanska komisija u svom Mišljenju o Ustavu Republike Srbije od 2006. godine, zaključuje da “Narodna skupština bira, neposredno ili posredno, sve članove Visokog saveta sudstva koji predlaže imenovanje sudija i, uz to, bira sudije”, te da takvo rešenje stvara razlog za zabrinutost. Preporučljivo je da nezavisni sudski savet ima odlučujući uticaj na imenovanje i unapređenje sudija, posebno imajući u
vidu da izbor u Narodnoj skupštini otvara mogućnost da „odluka o izboru bude diskrecioni akt parlamenta u čijem donošenju pretežnu ulogu imaju politički razlozi umesto onih objektivnih”.

Nasuprot trenutim ustavnim rešenjima, cilj je da, kako je navedeno u Akcionom planu za poglavlje 23: “Sistem odabira, predlaganja, izbora, premeštaja i prestanka funkcije sudija, predsednika sudova i javnih tužilaca, odnosno zamenika javnih tužilaca bi trebalo da bude nezavisan od političkog uticaja. Ustavne promene bi u ovim ključnim segmentima trebalo da stvore osnov za pravosuđe koje će istovremeno biti nezavisnije i odgovornije.

Amandmanima treba ukloniti i jednu anomaliju u važećem Ustavu koja se tiče odnosa između zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Naime, osim što “uređenje vlasti počiva na podeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku”, problematičan je stav da se “Odnos tri grane vlasti zasniva na ravnoteži i međusobnoj kontroli”. Ovo bi značilo da zakonodavna i izvršna vlast imaju mogućnost da kontrolišu sudske odluke, što je nespojivo sa nezavisnošću i samostalnošću sudske vlasti i što bi jednostavno urušilo ceo sistem podele vlasti.

Da bi se sprečilo takvo tumačenje, ovaj sporni član trebalo bi da bude tako izmenjen da uvaži da se odnos između tri vlasti zasniva na uzajamnom proveravanju, odnosno ograničavanju, a ne kontroli, što i jeste svrha načela podele vlasti.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike