Facebook grupe i članovi koji dele sećanja na stari Beograd: Jelena Janić Ljubisavljević istražuje sudbine poznatih i nepoznatih predratnih varošana
Ko je Rebeka Amodaj, kraljica beogradskog šika
![Facebook grupe i članovi koji dele sećanja na stari Beograd: Jelena Janić Ljubisavljević istražuje sudbine poznatih i nepoznatih predratnih varošana](/data/images/2021-01-27/158090_jelena-31672_f.jpg?timestamp=1611788400)
Jelena Janić Ljubisavljević, iako je po struci diplomirani ekonomista, veliki je zaljubljenik u Beograd i njegovu istoriju, a sve što je saznala deli s prijateljima i poznanicima u nekoliko grupa na društvenoj mreži Facebook. Svoja istraživanja započela je od svoje porodice:
– U Beograd je posle Velikog rata, na poziv Đorđa Karađorđevića u čijoj je četi ratovao, došao moj pradeda Novica Janić, koji se pre rata bavio ratarstvom u selu Ropočevo na Kosmaju. Tad počinje „beogradovanje” porodice Janić. Pradeda se zaposlio kao poslužitelj na Kolarčevom narodnom univerzitetu. Živeo je u stanovima Univerziteta, na ćošku Resavske i Višegradske.
Jelenin deda Spasoje je, kad se oženio, živeo na relaciji Ropočevo – Beograd:
– Deda je radio kao inkasant u veledrogeriji „Mišković” u Sarajevskoj (kasnije „Srbolek”), da bi mu se ubrzo pridružila baba Desanka sa mojim tatom Ivanom. Pred sam rat porodica se uvećala za još jednog člana, mog strica Živana.
![](/data/images/2021-01-01/158087_djo-55371673-300x200.jpg)
Promo/Jelena Janić Ljubisavljević
Jelena kaže da joj je tata Ivan dosta slikovito pričao o odrastanju u Višegradskoj i sećanjima na Beograd koga više nema. Time je podstakao njeno interesovanje:
– Godinama sam pratila rad raznih Facebook grupa koje se bave starim Beogradom, a pre nekoliko godina, na nagovor i uz veliku podršku Dragoljuba Gajića, jednog od moderatora grupe „Bio jednom jedan Beograd”, počela sam i sama da se uključujem u diskusije i da se bavim istraživanjem raznih izvora kako bih došla do novih saznanja i podataka koji su me zanimali, primarno vezanih za sudbine poznatih i nepoznatih predratnih varošana i za život u Beogradu koji se s vremenom dosta promenio.
Zahvaljujući tim grupama, Jelena se povezala sa mnogim ljudima sličnog interesovanja:
– Po principu sličan se sličnom raduje, ubrzo sam upoznala mnogobrojne entuzijaste, kojima je, kao i meni, stari Beograd hobi, ali i brojne kolekcionare, istoričare umetnosti i nacionalne arhitekture i ozbiljne znalce. Razmenjujemo podatke, izvore, znanja, fotografije i uživamo u putovanjima vremeplovom u Beograd koga se više niko od nas ne seća, sa željom da ga sačuvamo od zaborava.
Rebeka Amodaj – kraljica beogradskog modnog šika
Zahvaljujući Jeleni Janić Ljubisavljević saznali smo za ženu koja je diktirala modu početkom XX veka u Beogradu.
– Rebeka Amodaj imala je nesreću da prerano ostane bez roditelja i da kao najstarije od jedanaestoro dece u porodici preuzme brigu o mlađima (bila je najstarije i jedino žensko dete u porodici). Ženskom detetu bilo je najlakše da nauči krojački zanat i tako brzo počne da zarađuje. Školovala se u Beogradu, dok je sa mlađom braćom živela u Zemunu. Godine 1919. otvara svoj prvi modni salon u Uzun-Mirkovoj ulici broj 4 i tako započinje svoj posao.
Salon je potom, zbog gradnje Aero-kluba, preseljen u Ulicu cara Uroša 6a. Krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina XX veka, Rebeka je uspela da podigne sopstvenu kuću u Palmotićevoj 23. Kuća je u prizemlju imala prijemno odeljenje, lep modni salon. Rebeka i njena porodica su živeli na spratu, a u potkrovlju su bile radionice. Kako su dobro zarađivali, Rebeka i njen suprug Samuilo su podigli i kuću na Dedinju sa bazenom i baštom.
Rebeka je bila veoma preduzimljiva:
– Izuzetna poslovna žena, ne samo što je kao vrsna krojačica imala sjajan osećaj za modu, već je posedovala i izražen poslovni duh i tačno je znala kako treba da se oglašava tih godina. Već 1928. godine Rebeka se smatra za najbolju beogradsku modnu krojačicu, to jest za „vlasnicu modnog salona za žensku odeću”.
![](/data/images/2021-01-01/158088_55478653-10218510585898573-4056417081439027200-o-177x300.jpg)
Facebook/Rebeka Amodaj
Prva beogradska modna dizajnerka je imala specifičan način rada:
– Ona sama u jednom intervjuu naglašava da se njen način rada razlikuje od ostalih modnih salona u Beogradu, jer kad kod nje dođe mušterija, ona ne bira modele iz časopisa. Kod nje je važio princip kao u svim velikim svetskim modnim kućama, a to je – dođete u njen salon i odaberete skupocenu tkaninu koju želite za vaš model.
U to vreme, tkanine su stizale iz inostranstva:
– Tkanine su se uvozile iz Pariza i bile su najkvalitetnije moguće. Ukoliko dame nisu mogle da odaberu od nekih koje već postoje u salonu, mogle su da biraju iz kataloga sa uzorcima tkanina. Kako kaže Rebeka, zahvaljujući Orijent ekspresu, za tri dana porudžbina ode i vrati se, znači da za tri dana ima svoju tkaninu spremnu za rad. Pre proba i uzimanja mera, Rebeka bi mušteriji pomogla da odabere model u skladu sa njenim stasom, godinama, bojom tena, bojom kose, a u odnosu na to se bira i struktura i boja tkanine.
Jelena dodaje da je Rebeka imala istančan ukus:
– Imala je oko i ukus i mogla je da prepozna šta je to što će svakoj ženi najlepše da stoji i šta će je najviše zadovoljiti. Ideje koje je Rebeka predlagala uglavnom su bile usvajane, a zatim bi sve bilo savršeno izvedeno. To je između ostalog bila njena tajna: da izabrani model prilagodi svakoj figuri. Tako je dobro radila da je svojom kreativnošću obezbedila renome najbolje modne krojačice u Beogradu.
Jelenina objava je podstakla i druge da napišu po koju reč o čuvenoj Rebeki, koja se spominje čak i u Nušićevoj komediji „Dr“. Tako je jedan od učesnika dodao šta je o njoj napisao dr med. David Izrailo Tajtacak u knjizi „Beogradski Jevreji i njihova zanimanja od kraja XIX veka do početka II svetskog rata“:
– Rebeka Amodaj Jakovljević, rođena u Beogradu, odmah po završetku osnovne škole uči zanat i upornim radom i nesalomljivom voljom usavršava se u krojenju ženskih odela i mantlova u inostranstvu, naročito u Parizu. Posle rata, 1920. godine otvara modni salon, najčuveniji u Beogradu, sama nabavlja štofove i tkanine u Parizu, Berlinu i Beču i to samo za po jedan par odela, tako da je šila samo modele. Kao najčuvenija krojačica u Beogradu šila je ne samo stranim diplomatama i ženama visokih političkih rukovodilaca, već i dvoru.
Rebeka, koja je bila sefardska Jevrejka, bila je udata za Samuila Jakovljevića, takođe jevrejskog porekla, koji je rođen u Šapcu, i koji je bio načelnik u Ministarstvu saobraćaja. Neobično je to što je zadržala svoje prezime, što nije bilo uobičajeno u ono vreme. Imali su četvoro dece: Olgu, Ninu, Bojka i Boru.
![](/data/images/2021-01-01/158089_55496020-10218510930907198-4017532693808939008-o-300x197.jpg)
Facebook/Rebeka Amodaj Jakovljević sa porodicom
Pred sam početak Drugog svetskog rata, Rebeka sa decom napušta Beograd i odlazi za Herceg Novi, gde ih 1941. godine hapsi italijanska okupaciona vlast i odvodi u logor u Albaniji. Po oslobođenju, sa decom odlazi u u Rim, gde se sreće sa suprugom, a potom se sele u Izrael.
Njen muž Samuil je umro u Tel Avivu 1962. godine. Rebeka je dugo u glavnom gradu Izraela imala najveći modni salon. Umrla je u Tel Avivu 1981. godine.
Pročitajte i ovo:
Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.
Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi
Komentari