Žana Moro: Melanholična Parižanka neobičnog seksipila

24.01.2021

16:35 >> 11:03

0

Autor: Dejan Ćirić

Ne volim da živim izveštačeno kao klasične filmske zvezde. Mislim da treba biti stalno među ljudima, a ja najviše volim da budem među svojim prijateljima

Žana Moro: Melanholična Parižanka neobičnog seksipila
Copyright Profimedia

Žana Moro je bila jedna od najvećih francuskih glumica svih vremena. Karijeru je započela 1946. u pozorištu, a na film prelazi 1951. godine. Bila je ikona francuskog Novog talasa, koji ju je i proslavio posle Drugog svetskog rata. Nakon uloge u ostvarenju francuskog režisera Luja Mala iz 1958. godine „Ljubavnici“ skrenula je pažnju na sebe.

Žanin otac Anatol, vlasnik restorana na Monmartru, uprkos protivljenju svoje porodice, oženio se sa Britankom Ketlin Bakli, igračicom koja je iz Engleske došla u Pariz, u čuveni kabare „Foli Beržer“. Žana se rodila na današnji dan, 23. januara 1928. godine. Za vreme rata i okupacije Francuske porodica se preselila u drugi kraj grada, u stan koji se nalazio iznad prometnog bordela. Majka je igrala i tako zarađivala za život. Roditelji su joj se rastali kada je Žana imala 11 godina. Majka se vratila u Englesku sa mlađom sestrom Mišel, a ona je ostala sa ocem u Parizu. Kasnije je isticala da je bila očeva mezimica, a da je od majke nasledila ljubav prema ispijanju čaja s mlekom. U tom periodu posećivala je pariska pozorišta i maštala o karijeri plesačice. Kada je imala 15 godina gledala je predstavu „Antigona“ i poželela da bude glumica.

Profimedia

Prvi put se udala izuzetno mlada, 1949. godine za Žana Luja Rišara, francuskog glumca, reditelja i scenaristu od kog se razvela 1955. Potom se udala i za proslavljenog američkog reditelja Vilijema Fridkina 1977. godine. Taj brak je trajao dve godine. Njena veza sa Lujom Malom okončana je posle uspeha filma „Ljubavnici“, a nekako u to vreme reditelj i filmski kritičar Fransoa Trifo i njegovo okruženje postaju deo svakodnevice Žane Moro. Bila je u ljubavnoj vezi i sa modnim kreatorom Pjerom Kardenom kao i sa glumcem Marčelom Mastrojanijem.

Žana Moro je umrla u svojoj kući u Parizu, 31. jula 2017. godine, u 89. godini života. Predsednik Francuske Emanuel Makron izjavio je povodom smrti slavne glumice da je Moro bila „otelotvorenje francuske kinematografije“ i „slobodan duh koji se uvek suprostavljao utvrđenom redu“.

Posle vesti da je umrla, legendarna Brižit Bardo izjavila je da je Žana Moro volela život i rizike, i da je u tome bila beskompromisna. Kada je posao u pitanju, Žana se s predumišljajem prepuštala riziku koji je podrazumevao saradnju sa ljudima koji dele ista ili slična mišljenja. Oni drugi, filmsko hazarderstvo velike glumice mogli su da gledaju samo na ekranu.

Profimedia

Žana je delovala melanholično, često tužno. Njen seksipil dolazio je sa suprotne strane. Grub glas, izuzetna dikcija, oštar pogled i odlučnost u nastojanju da izloži i opravda svoj stav, bile su neke od karakteristika slavne Parižanke. Kada ju je sredinom šezdesetih godina prošlog veka novinar nemačkog lista „Špigel“ pitao da li je ona zaista tužna žena, Žana je odgovorila:

„Nisam, uopšte nisam tužna. Naprotiv, ja sam vesela. A znate šta ne volim? Ne volim da živim izveštačeno kao klasične filmske zvezde. Mislim da treba biti stalno među ljudima, a ja najviše volim da budem među svojim prijateljima. Samo ponekad želim da budem sama.”

Žana Moro je prva francuska glumica koja se na filmu pojavila naga. Od početka je bila feministkinja i vrlo obrazovana glumica. Završila je Konzervatorij u Parizu, a zatim Francusku komediju.

Pročitajte još

Karijeru je započela u pozorištu „Komedi fransez“ odmah posle Drugog svetskog rata. Kao učenica, 1946. godine debituje u predstavi „Izlazak sunca“, a godinu dana kasnije igra u Turgenjevljevom komadu „Mesec dana na selu“. Uloge će se smenjivati, ali će Žana svoj talenat potpuno otkriti tek početkom pedesetih u ulogama Natalije od Oranža („Hamburški princ“, Fon Klajnsta), i Lukrecije („Nova Mandragora“, Ž. Votjea).

Profimedia

Pozorišni uspeh pratio je i njenu nadolazeću filmsku karijeru. Na filmu debituje 1948. godine u „Poslednjoj ljubavi“ Žana Stelija, a dve godine kasnije kod Andrea Bertomjea dobija glavnu ulogu u filmu „Pigal – Sen Žermen de Pre“. Žana igra glavne uloge, ali i one sporedne. Do „Lifta za gubilište“ Luja Mala, koji joj donosi svetsku slavu, ostvarila je niz značajnih uloga poput naslovne u „Kraljici Margo“ Žana Drevijea, „Intrigantkinjama“ Anrija Dekoena i „Dr Švajceru“ Andrea Agea. Karijeru velike glumice su obeležile i uloge u ostvarenjima „Čovek mog života“, „Žilijeta“, „Gospodin Le Kej“, „Vučica“, „Čudni gospodin Štir“ i mnogim drugim. Retko je odbijala uloge koje su joj nuđene i tim povodom je jednom prilikom izjavila:

„Snimala sam sve što mi se nudilo. Smatram da na početku karijere glumica i ne treba drukčije da postupa. Na taj način ona se navikava na rad na filmu i to joj omogućava da je zapaze značajni reditelji.“

Nakon velikog uspeha sa pomenutim ostvarenjima sledi saradnja sa Orsonom Velsom. Uloga u filmu „Proces“ (1962), dovodi je na snimanje u tadašnju Jugoslaviju. Između „Lifta za gubilište“ i filma „Živela Marija“, uspešna saradnja sa Lujem Malom obuhvata i malu ulogu u „Ludom plamenu“ 1963. koja je bila izuzetno važna godina u karijeri Žane Moro. Obeležila ju je saradnja s Luisem Bunjuelom, Žakom Demijem i Džonom Frankenhajmerom. Bunjuel je razmišljao o glavnoj glumici za svoj film „Dnevnik jedne sobarice“. Žana je iskoristila njegovo prisustvo na Festivalu u Kanu i pozvala ga na doručak. Bunjuel je prihvatio poziv i do kraja doručka odlučio je da joj poveri ulogu. Taj film 1964. godine Žani Moro donosi nagradu za najbolju žensku ulogu na Festivalu u Karlovim Varima.

Sledi saradnja sa jednim od njenih omiljenih reditelja Žakom Demijem na filmu „Zaliv anđela“. Među Žaninih gotovo 150 filmskih i televizijskih uloga nezaobilazna je i pomenuta u „Ljubavnicima“ (1958) Luja Mala, koja joj je donela nagradu u Veneciji. Kanski ekvivalent (nagradu je podelila s Melinom Merkuri), dobija 1960. za ulogu u filmu „Moderato kantabile“. Uspesi u Veneciji i Kanu preneli su se na Berlinski festival 1961. godine, gde je njena saradnja s Mastrojanijem zapažena u filmu „Noć Mikelanđela Antonionija“. Žana Moro je u narednom periodu igrala naslovnu ulogu u Žan-Luj Rišarovom filmu „Mata Hari, agent H21“ (1964). Sledi saradnja sa Trifoom. Godine 1962. glumi u filmu „Žil i Džim“ koji je doživeo veliki uspeh. Zatim su tu „400 udaraca“ (1959) i „Nevesta je bila u crnini“ (1968).

Profimedia

Sem snimanja u Evropi i Francuskoj, Moro je karijeru gradila i van Starog kontinenta. Godine 1976. sarađuje sa Džozefom Louzijem i Alenom Delonom na „Gospodinu Klajnu“, i briljira u ulozi Didi u „Poslednjem tajkunu“, završnom filmu karijere Elije Kazana, koji predstavlja ekranizaciju Ficdžeraldovog romana. I pored uspešnih američkih produkcija („Voz“, „Pobednici, „Žuti rols-rojs“), Žana je često isticala prednosti rada u Evropi, pre svega u Francuskoj, govoreći da joj rad sa prijateljima daje mogućnost da prepravlja scene i da vodi duge razgovore sa rediteljem dok svaku stvar ne postave na svoje mesto.

Pročitajte još

Usledila je uloga u filmu „Preostalo vreme“ (2005), Fransoa Ozona. Igrala je i u svojim osamdesetim godinama, a među njenim poslednjim filmovima bio je „Le talent de mes amis“ Aleksa Luca, iz 2015. godine.

Za časopis „Tajm“ šesdesetih godina Žana Moro je dala intervju u kome je istakla tumačenje svoje profesije, iz ličnog ugla:

„Kako mi je mrsko kada čujem da ljudi govore o glumi kao o profesiji. Gluma uopšte nije profesija, to je način života, jedan način koji upotpunjuje onaj drugi. Glumcu je potreban osećaj stapanja, nesvesna srodnost s ulogom, ništa više od toga. Nema ni govora o traganju za ličnošću iz stvarnog života. Apsurdno je i pomisliti da se za samo nekoliko nedelja može ući u jednu ličnost. Uopšte ne studiram svoje uloge pre nego što kamere počnu da snimaju. I onda, odjednom, sve počinje.”

Osim brojnih glumačkih nagrada, Žana Moro je dobila i gotovo sva evropska počasna priznanja za karijeru. Dobitnica je nagrade za najbolju glumicu u Kanu za ulogu u filmu „Moderato kantabile“, dobila je nagradu Bafta za najbolju stranu glumicu za ulogu u filmu „Živela Marija“, 1967. godine, kao i počasnog Oskara za životno delo i nagradu Cezar 1993. godine za film „Starica koja je hodala morem“.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike