Neobjavljeni intervju sa Minjom Subotom: Često sam osmehom skrivao tugu

22.09.2021

18:07 >> 06:22

0

Autor: Dejan Ćirić

Oduvek sam bio optimista i nikada ne očajavam, nego tražim rešenje. Nikada nisam gubio nadu da ćemo naći izlaz. Verovao sam, pre svega, u ovaj naš narod.

Neobjavljeni intervju sa Minjom Subotom: Često sam osmehom skrivao tugu
Copyright Minja Subota,, Antonio Ahel/ATAImages

Čuveni Minja Subota, omiljeni junak detinjstva mnogih generacija, zauvek je 17. septembra napustio životnu scenu, ali sećanje na njega sigurno neće napustiti srca onih koji su odrastali uz legendarni „Muzički tobogan“ i sve pesme koje nam je ostavio, a koje će nesumnjivo obeležiti detinjstvo mnogih generacija u budućnosti. Uz Minju smo svi ostali deca, i to je, možda, njegov najveći uspeh.

Poznati voditelj i kompozitor sahranjen je juče u Aleji zaslužnih građana, a iza njega su, osim pesama i emisija, ostale i mnoge divne reči, sećanja, uspomene i anegdote koje su obeležile jedno, čini se, mnogo srećnije i lepše vreme. Neke od tih reči su i u ovom intervjuu, urađenom pre nekoliko godina, koji je, igrom sudbine, ili nekog čudnog spleta okolnosti, „sačekao“ ovaj tužni momenat da bude objavljen. Ipak, kao što je i Minja rekao na početku ove priče, ništa nije slučajno, a ovakve priče su neprolazne. Baš kao i sve ono što je on ostavio iza sebe.

Minja Subota,, Stefan Tomasevic/ATAImages

Kako biste opisali tobogan svog života i karijere i šta je u toj vožnji najvažnije?

Možda ima i sudbine, ali mislim da ipak čovek sebe usmerava i da ništa nije slučajno. Značajno je da se u najmlađim danima, tokom odrastanja, bavimo onim što nas interesuje. To je prvi uslov da izaberete pravo zanimanje, a ako to uspete, onda ćete ceo život biti srećni. Oduvek sam jako voleo muziku i počeo sam njome aktivno da se bavim zato što mi je to bilo zadovoljstvo, a ne zato što sam mislio da ću da zaradim. Moj brat je imao svoj orkestar sa kojim sam kao klinac nastupao, živeo sam u kući gde je bila muzika. Školovao sam glas kod odličnog profesora, a onda sam počeo da komponujem i pišem aranžmane. Bio sam deo sjajnog benda „One i oni“, radili smo uspšene turneje po Jugoslaviji i Evropi. Tada je postojala jedna fantastična emisija „Od glave do pete“, koja, nažalost, ni u arhivi RTS-a nije sačuvana. Trajala je četiri godine i sigurno je bila jedna od najgledanijih u istoriji televizije, jer je to bio jedan pravi šou-program sa muzikom. Vodili smo je Mića Minimaks i ja. Već smo imali kolor-program i išla je uživo, što nije bilo uobičajeno u doba socijalizma. Zatim čuveni serijal „Igre bez granica“, najveći spektakl koji smo ikada radili. Sve to je prethodilo „Muzičkom toboganu“ i jednoj izuzetnoj seriji za televiziju koja se zvala „Željoteka“. Bilo je to predivno vreme i divna vožnja na toboganu života.

Da li je „Muzički tobogan“ za vas bio tobogan sreće?

U potpunosti. Trudio sam se da se široko obrazujem u svakom smislu, jer je, pored sreće i talenta, obrazovanje jako važno u ovom poslu, kao i široke mogućnosti izbora. Voditelj, pre svega, mora da bude obrazovan, to se odmah vidi na televiziji, jer je ona jedan veliki skener. „Muzički tobogan“ je bio rezultat svega toga i imali smo jedno predivno mesto okupljanja, to je bio Dom pionira Beograda, gde nas je čuvena Donka Špiček okupila i rekla: „Dajte da napravimo programe za decu.“ To nas je inspirisalo, bili smo mladi i shvatili smo da stvarati za decu znači, kao što je Duško Radović rekao, pokloniti im samo najbolje. I Ršum me je tu povukao. Stvorili smo predivan svet poezije, muzike, igre i muzičkih takmičenja, gde smo kroz zabavu edukovali decu.

Minja Subota, ATA Images/M.V.

Pripadali ste krugu najpopularnijih i najuticajnijih ljudi u javnom životu bivše Jugoslavije, ali nikada niste izdegradirali svoje ime i karijeru. Kako ste izbegli stranputice?

Sve polazi iz porodice. Da li su vas vaspitali da budete patriota, da budete dosledni i moralni. Mogao sam da unovčim bilo šta od ugleda, ali mi to nikad na pamet nije palo. Nikada nisam bio ni u jednoj partiji. Ako hoćete da stvarate za decu, ako vam je to misija, želja i zadovoljstvo, da pokrenete u deci ono najbolje, onda treba svi na vas da gledaju kao na poštenog čoveka. Meni je bilo lako da to sačuvam jer sam tako vaspitan, i mislim da su moral i patriotizam koje ponesemo iz kuće vrlo značajni. I taj patriotizam ne treba da koristimo kao nacionalizam, on mora da bude pošten i iskren, kakav je bio nekad.

Da li vam je ogromna slava koju ste imali na prostoru bivše zemlje, a i šire, ponekad bila teret, ili ste je prihvatili na pravi način, ne dozvolivši joj da vas promeni?

Popularnost sam oduvek doživljavao kao čast i zadovoljstvo, kao dokaz da nešto stvaram. U vreme socijalizma, slava je bila ogromna zato što je bilo veliko tržište. Imali smo samo dva TV programa, ali odlična. Od dva do pet sati, kada su se emitovale naše emisije, ulice su bile prazne. Minimaks i ja odemo u Zagreb – šok na ulicama. Ljudi nas zaustavljaju, traže autograme, žele da porazgovaraju, da se slikaju sa nama… Fotografisali smo se na svakom koraku, odgovarali na pisma… Nikada mi to nije smetalo, jer je ta popularnost bila dokaz da nešto dobro radim. Zato me nije ponelo. Ne postoji srećniji čovek od mene kada znam da jedan „Muzički tobogan“, koji je trajao dvadeset godina, nikada nije prevaziđen, da je moje stvaralaštvo za decu u udžbenicima, da se pesme koje sam stvorio i danas pevaju u vrtićima i školama.

Minja Subota Ahel/ATAImages.

Kako ste prevazilazili one vožnje životnog tobogana koje su bile prebrze, neizvesne i teške i kojih ste se plašili?

Prošao sam kroz razne faze i kroz teška vremena, kako u poslu, tako i sa porodicom, kao uostalom i svi na ovim prostorima, ali je važno da porodica razmišlja na pravi način i da se uvek postavljamo kako treba u odnosu na situaciju. Kad se osvrnemo svi mi, naročito u ovim godinama u kojima sam ja, neverovatno je šta smo sve doživeli, i mislim da nas je to toliko očvrslo da smo kroz sve prolazili sa nekim optimizmom, iz razloga što su i pre toga bila teška vremena koja smo prebrodili. Oduvek sam bio optimista i nikada ne očajavam, nego tražim rešenje. Nikada nisam gubio nadu da ćemo naći izlaz. Verovao sam, pre svega, u ovaj naš narod. Prosto, moraš da veruješ u zemlju. Bio sam u situaciji da odem u inostranstvo i tamo radim, ali sam uvek smatrao da treba živeti u svojoj zemlji.

Sigurno je bilo momenata kada ste vedrinom skrivali tugu i od dece i od odraslih. Koliko je to bilo teško?

Jesam, nažalost, i to mnogo puta. Koliko sam samo prijatelja i kolega izgubio, kao i voljenih ljudi u porodici, to je strašno. Mnogi od njih su bili veliki umetnici i bilo je teško suočiti se sa tim gubicima, ali sam shvatio da sam imao privilegiju što sam stvarao zajedno sa njima i tada mi je bilo lakše. Trebalo bi da se trudimo da u svom sadašnjem stvaralaštvu podsećamo današnje generacije na te ljude i njihove zasluge. Oni su ostavili jedan ogroman kapital, ali, na nesreću, tek kad odu vidimo da su stvorili dela koja će biti večita. Mene danas mnogi pitaju: „Tvoje dečje pesme se pevaju generacijama. Zašto se sad ne stvaraju neke nove pesme?“ Stvaraju se pesme, ali postoje dva problema. Prvo, popularizacija tih pesama je danas nemoguća, jer su dečji televizijski programi potpuno minorni, naročito na nacionalnoj mreži, ali ono što je najznačajnije – ja sam komponovao na stihove velikih pesnika, a veliki pesnici se ne rađaju tako često. Te pesme su deca prihvatila zato što su ti stihovi „pogodili“ njihov život, njihovo odrastanje. Oni su duhoviti, edukativni, to su stihovi koji su deo detinjstva. Mike Antića, recimo, više nema, a danas kad čitate njegove stihove, to je kao da ih je juče napisao. Verujem da u Evropi više nema takvih pesnika.

Minja Subota,, Antonio Ahel/ATAImages

U čemu ste najviše do dana današnjeg ostali dete?

U odnosu prema ljudima. Prema svima sam jako predusretljiv i to me čini srećnim. U svakom otkrivam ono što je najbolje. Ja se, u stvari, igram stvarajući, igram se nastupajući. Nastupam svakog meseca pred decom. Da li ima veće sreće nego kad cela sala peva čitav sat sa mnom, kad ih pozivam, a oni recituju, šalimo se, pa se posle sat vremena, a ponekad i više, fotografišemo. To su neprocenjivi trenuci. Ne znam da li bi se neko na mom mestu okrenuo i otišao. Gde da odem? Sreća je što te oni toliko vole, nose te slike kući, kače ih na Fejsbuk. Kad današnji klinci zapevaju „Razbole se lisica“ meni srce bude puno, a najsrećniji su roditelji koji su rasli i učestvovali u „Toboganu“ i koji kad me vide prosto ne mogu da veruju. Naše najveće bogatstvo su naša deca. Pokazalo se da su ona, kad ih obrazujemo kako treba, vrhunska u svetu. Dobijaju stipendije najvećih koledža. Ova zemlja poklanja pažnju deci, ali nedovoljno. Moramo da ulažemo u ono što nam je najveća prednost. To nisu tako velike pare. Moramo da ulažemo u decu! Poručujem porodicama – vi budite u prvim redovima, vi se borite za svoju decu. Niko se neće boriti za njih kao vi. Smislite sve načine kako ćete doći do cilja da vaša deca rastu srećnije i bolje.

Ko je bio heroj vašeg detinjstva?

Moj otac je brata i mene usmeravao na najbolji mogući način u svim oblastima života i onda mi je u jednom trenutku ukazao na velikog Nikolu Teslu. Govorio mi je šta znači genijalnost, šta znači pronalazak, koliko je on učinio za čovečanstvo. Naravno, u vreme kad sam ja odrastao najveći junak je bio Tito. Svi smo bili patriote, ja sam radio i onu seriju „Kako smo zabavljali Tita“ i napisao knjigu o tome. Nemojte misliti da branim njegov lik i delo, ali treba živeti za sadašnjost i budućnost, ceniti ono što je bilo ranije i pokušati da dobra iskustva iz dalekih godina prenesemo u današnje vreme.

Minja Subota, Antonio Ahel/ATAImages

Da li postoji subota koju nikada nećete zaboraviti u životu?

Znate šta je bio veliki problem – na hiljade dečaka i devojčica se pitalo kako je Minja Subota u programu nedeljom. U nekadašnjem SSSR-u sam vodio programe na ruskom jeziku, šalio se, recitovao im Puškina, publika je bila oduševljena. Kad sam se predstavljao, govorio sam: „Ja sam Minja Subota.“ U sali tajac. Kažem im: „Kod nas je subota, a kod vas je subbota, sa dva b, ali slušajte, i kod vas i kod nas je to slobodan dan.“ Mića Minimaks se mnogo šalio u vezi s mojim prezimenom. Jednom nam je gost bio Mika Antić, sedimo mi tako, Mika se hvali kako su njegovi sinovi karatisti, imaju valjda „drugi dan“, a Mića kaže: „Miko, bre, ti ne znaš za Minju?“ „Ne znam. Šta?“ „Ne znaš! Pa šesti dan, čoveče!“ Mika: „Minja, ti to meni nikada nisi rekao.“ Mića: “Pa subota – šesti dan.“

Čini se da ste čovek kome detinjstvo traje ceo život. Kolika je to privilegija?

Verujte mi, ogromna. Kažu, u penziji sam. Koja penzija? Za umetnike nema penzije. Stalno sebi postavljam zadatke, to je jedno veliko zadovoljstvo, i jedino što može da me iznervira je to što ne mogu da stignem da uradim neke stvari onako kako sam planirao, ali to ja prebolim. Moju čitavu karijeru čine zadaci, projekti, želje, i onda ste srećni kad ulazite u tu realizaciju i drago mi je da je sve što sam zamislio bilo urađeno izuzetno profesionalno, ništa nije bilo prosečno.

Minja Subota Antonio Ahel/ATAImages

Nikada niste izgubili osmeh. Kako ste ga čuvali tokom svih ovih godina?

Supruga i sin su za to najzaslužniji, a ne gubim ga ni danas, jer radim ono što volim. Na sreću, ostvarujem toliko koliko mi treba da mogu normalno da živim i, ono što je najvažnije, sve ovo što sam do sada radio nikada nisam smatrao za biznis, nego za misiju.

Pročitajte još

Šta vam je uvek davalo podstrek da istrajete na svom životnom i profesionalnom putu?

Životna radost, pre svega. Životna radost je imati srećnu porodicu i stvaralaštvo koje daje rezultate. Dobio sam mnoge nagrade, ali srećan si samo ako znaš i osećaš da je ono što si stvorio dobro, i ako si za to nagrađen. Samo takve nagrade vrede. To je taj način življenja i stvaranja. Živi, stvaraj, postavljaj sebi ciljeve. Onda je sve ispred tebe.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike