Goran Bogdan ekskluzivno za 24sedam: Kako sam zbog uloge u „Močvari“ hranio svoju tamnu stranu

30.09.2020

18:04 >> 12:56

0

Autor: Dejan Ćirić

Poznati glumac otkriva na koji način je odigrao jednu od najzahtevnijih uloga u dosadašnjoj karijeri

Goran Bogdan ekskluzivno za 24sedam: Kako sam zbog uloge u „Močvari“ hranio svoju tamnu stranu
Copyright Promo/Firefly Productions

Talenat Gorana Bogdana je snažan podjednako kao i njegova lična dubina kojom gradi ne samo svaku svoju ulogu, već i život, ostavljajući za sobom trag stvaranja dela, a ne incidenta. Glumac zaljubljen u umetnost i knjige, neposredan, svoj i autentičan, oslikava vreme u kome živimo jakim, često tragičnim ulogama, koje njegov dar pretvaraju u dragocenu materiju koju vidimo na ekranu, dok je od nje odvojen, kako kaže, celofanom života koji mu pomaže da ne istroši sve ono što nosi u sebi. Ni svoju bol, ni svoju radost, ni svoju tamu. Trenutno ga gledamo u seriji „Močvara“, u jednoj od najkompleksnijih uloga u njegovoj karijeri, koja nam u budućnosti donosi još mnogo toga vrednog i kvalitetnog od ovog mladog čoveka koji svom iskustvu ne dozvoljava da ga zamađija, već ga gradi stalnim ličnim preispitivanjem. Zato je i postao veliki glumac.

Serija „Močvara“ je od prve epizode postigla veliku gledanost, izazvala veliku pažnju, burne komentare i različite impresije. Na koji način ste je vi doživeli, kao glavni protagonista, tokom procesa snimanja, a kako na nju gledate danas, kada ona živi na malim ekranima?

Čim sam pročitao scenario Milene Marković, čiju poeziju, dramske tekstove i nju kao pisca obožavam, bilo mi je jasno da će ovaj projekat biti nešto potpuno drugačije. Kao umetnik, uvek težim novim izazovima i želim da pomeram sopstvene granice, i odmah mi je bilo jasno, bez imalo sumnje, da ćemo ovom serijom krenuti upravo u tom smeru. Reditelj Oleg Novković, čije filmove volim i sa kim sam oduvek hteo da radim, ukazao mi je veliko poverenje, tako da sam znao da je pred nama i pred publikom nešto novo i neočekivano. Koliko čujem, a i čitam komentare, „Močvaru“ svi hvale, ali ima i onih ljudi kojima se ne sviđa, što je i normalno, jer ova serija nije ni zamišljena tako da podilazi ukusima gledalaca. Ona je kao neka bova koja pluta, ali ispod površine, u opasnim vodama, koja propituje i dira prstom u ranu. U skladu sa tim, mislim da je postignuto ono što je zamišljeno i što je bio glavni cilj.

Izjavili ste da vam je uloga inspektora Nikole Krsmanovića bila jedna od najzahtevnijih u dosadašnjoj karijeri. Šta vam je bilo najteže da iznesete, a tiče se tamne strane njegovog karaktera i senzibiliteta?

Svi nosimo mrak u sebi. Privatno sam drugačiji od Nikole, ali svi imamo svoju tamnu stranu koju se trudimo da suzbijemo da ne bismo poludeli. To su neki aršini života koje sami određujemo, i verujem, a i vidim, da ljudi slični meni pokušavaju da ih ta tamna strana što manje obuzima. Što se Nikole tiče, stalno sam tražio u sebi to mračno i konstantno ga hranio. To je jedna rušilačka, negativna energija, tragična i crna, koju sam pokušao da osetim i pronađem u svom biću, stalno produbljujući taj ponor, dok je na kraju nisam izbacio na svetlost. Sa tim sam živeo sve vreme snimanja, bilo mi je jako teško, ali mislim da sam uspeo i moram da priznam da mi je bilo inspirativno, jer sam se borio sa novim izazovom i dobro sam se osećao dok sam stvarao lik Nikole. Rad na ovoj seriji je zaista bio veliko uživanje.

Koliko brzo i bez posledica, posle tako intenzivnih emotivnih pražnjenja kroz uloge, uspete da se vratite u normalne koloseke svog bića i života?

Teško je sebe opisivati i sagledati objektivno. Verujem i nadam se da sam normalan čovek, sa normalnim pogledima na svet, i ono što je dobro i što mi ide u prilog je iskustvo, jer zaista puno radim. I što više radim, tako polako oko mene počinje da se stvara jedna opna, jedan celofan koji me štiti od tog sveta glume, razdvaja me na jedan virtuelan način od uloga koje radim, pa mogu da ih doživim isključivo kao posao, iako uvek idem do kraja i pružam svu svoju emociju. Nekada su te uloge lakše, a nekada, kao Nikola, teške za kreaciju, ali uživam u tome. Vremenom prihvatite i zavolite kada vam je teško, jer ste svesni toga da stvarate nešto novo, stičete iskustvo i pomerate svoje granice. Tako ja radim.

Šta ste kao umetnik novo saznali o sebi kroz rad na ovoj seriji? Koje sfere svog talenta ste iznedrili?

Svaka nova uloga uvek podiže letvicu. Vremenom sam shvatio da uvek moram da pružim sve od sebe, kao da radim prvi put. Opasno je kada pomisliš: imam iskustva, to ću lako. Ako tako ulaziš u nove uloge, onda sve ode u tri lepe… Moraš stalno da se vraćaš na nulu. Lepo je kada te iskustvo čuva, vodi i daje ti određenu lakoću i sigurnost, ali to može da bude zamka, jer moraš da paziš da te ne odvede u površnost, da te ne prevari, zamađija i šarmira tom lakoćom koja može da te povede u potpuno pogrešnom smeru i upropasti sve što si do tada uradio. Uživao sam radeći na „Močvari“, ali me je stalno podsećala na to da moram duplo da je se pazim. Tako se postavljam prema svim ulogama. Hoću da mi pomognu, a ne da me odvedu u površnost. Od toga se najviše bojim.

Promo/Firefly Productions

Koliko su nam umetnost i životi na ovim podnebljima i dalje u močvari, ili ipak ima nade da ćemo se izvući iz nje?

Svi mi ovde smo pomalo u močvari. Živim i u Beogradu i u Hrvatskoj, mnogo putujem zbog snimanja po celom regionu, i ta močvara je svuda. Sloboda jeste najskuplja, ali mi se nekako čini da njoj najmanje težimo. Mislim pre svega na slobodu mišljenja, slobodu osećanja, kreativnosti, izraza, sopstvenu, ličnu, unutrašnju slobodu. Na ovim podnebljima to nemamo, a to su, po mom mišljenju, najteže i najdublje močvare. A prelepo nam je i čvrsto tlo. Treba da dozvolimo suncu da ga obasja, jer je ta misaona sloboda zaista lepa kad je čovek osvoji. U tom smeru, kao ljudi sa ovog podneblja, moramo da idemo.  Optimističan sam po tom pitanju i volim svoj optimizam, iako sam možda ponekad naivni optimista, ali verujem i nadam se da polako izlazimo iz toga. Ne može to večno da traje. Mislim da je bilo dovoljno i da moramo izaći iz te močvare, da se smejemo, da se volimo, da poštujemo jedni druge.

Skoro uvek vas gledamo u jakim, dubokim, kompleksnim i tragičnim ulogama. Otkuda ta boja u vama? Koliko ste čovek sazdan od bola?  

Ne više nego bilo ko drugi. Svi mi, kao svesna bića, to nosimo. Možda čak to ne bih ni nazvao bolom, već dubokim ličnim preispitivanjem. To je osvrt unazad koji za mene znači borbu protiv tog bola. Od njega se spasavam i kroz uloge i kroz izlazak iz mraka na svetlost u životu.

Na čemu trenutno radite, što ćemo imati priliku da vidimo nakon „Močvare“?

U Beogradu snimam „Vreme zla“ po knjizi Dobrice Ćosića, u režiji Ivana Živkovića, a u Hrvatskoj za nekoliko dana počinjem snimanje serije „Područje bez signala“, po genijalnom romanu Roberta Perišića, u režiji Dalibora Matanića. Oba romana preispituju ideologije koje su narodima na ovim prostorima stavljene na glavu kao teret. To je vrhunska literatura i to su univerzalne priče koje se mogu preneti na ceo region, i jako sam srećan što radim ta dva projekta.

Kako komentarišete uspehe koje postižu vaši filmovi „Otac“ i „Oaza“ na festivalima širom regiona i Evrope?

To je plod velikog rada, i zaista sam ponosan i radostan zbog toga. Oduvek sam govorio da jedini način na koji treba raditi jeste da se stvori delo, a ne da bude incident. I „Otac“ i „Oaza“ su dva sjajna dela.

Gde je vaša oaza mira?

U knjigama. Knjige su moj svet. Ništa me ne opušta kao čitanje dobre literature. To je moja oaza koja me uvek smiri. Šta god da se dešava, tu se povučem, tu pronalazim mir i tu sam svoj.

 

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike