Đuza Stojiljković: Bosonog na putu do zvezda

30.06.2021

18:45 >> 21:25

0

Sa svega 16 godina odlazi na Ujedinjenje saveza antifašističke omladine Srbije, potpuno bos. Od Niša do Beograda išao je golih nogu.

Đuza Stojiljković: Bosonog na putu do zvezda
Copyright Vlastimir Đuza Stojiljković Antonio Ahel/ATAImages

Jedan od najboljih i najvoljenijih srpskih glumaca svakako je bio Vlastimir Đuza Stojiljković koji bi na današnji dan proslavljao 92. rođendan.

Rođen u učiteljskoj porodici u Ražnju, imao je samo 12 godina kada je ostao sam sa majkom, jer su mu Nemci odveli oca u zarobljeništvo. Sa majkom učiteljicom ostaje u rodnom Ražnju gde se bori za opstanak. Njih dvoje sami, bez ičije pomoći, žive u trošnoj kući blizu škole, gde mu je majka predavala.

– Otac je bio u zarobljeništvu. Jedini domaćin u kući, čuvar naš, i hranilac – majka. Stroga. Učiteljica. Stan nam je bio u jednom delu škole, tako da smo bili na udaru svima koji dođu. Pozove jednom majku nemački komandant. Mi premrli. Mislimo ko zna šta će da bude. A ono ništa. Nemac bas učtiv. Kaže da bi hteo mami da ukaže dužno poštovanje, jer je i on bio učitelj – rekao je jednom prilikom Đuza.

Sa svega 16 godina odlazi na Ujedinjenje saveza antifašističke omladine Srbije, potpuno bos. Od Niša do Beograda išao je golih nogu.

Vlastimir Đuza Stojiljković Antonio Ahel/ATAImages

– I dalje sam bio bos. I tako danima. Preko planine Radan za Lebane, pa odatle za Leskovac. U međuvremenu smo svi postali bosi. Tabani su mi bili puni trnja. Nekako sam se i na to privikao. I nije bilo strašno u toku dana dok smo išli. Valjda zagrejan, pa nisam ni osećao bol. Ali, ujutru, kada se probudim, kad se tabani ohlade, nisam mogao ni da stanem na noge. Jedva sam se uzdržavao da ne jauknem kada su me drugovi uspravljali i primoravali da stanem – prisećao se Đuza u jednom intervjuu, a prenosi “Blic”.

Glumom je počeo da se bavi u srednjoj školi. Profesionalnu karijeru u pozorištu započeo je 1946. godine u Kruševačkom pozorištu, a kasnije glumio i u Beogradskom dramskom pozorištu i Ateljeu 212. Igrao je u više od 140 filmova i serija.

Na filmu je debitovao 1957. u “Tuđoj zemlji” Jožea Galea. Veliku popularnost je stekao filmom “Ljubav i moda“, a svi pamte kako je na izvrstan način u ovom ostvarenju izveo pesmu “Devojko mala”.

Ostaće upamćen i po ulozi Rodoljuba Petrovića u seriji “Pozorište u kući“, kao i po liku grofa Marija Marka del Tintoreta u ostvarenju “Srećni ljudi”.

Gledali smo ga i u čuvenoj emisiji “Na slovo na slovo”, a uspešno se bavio i sinronizacijom crtanih filmova. Odrastali smo uz njegov glas koji je pozajmio crtanim likovima kao što su Patak Dača, Pepe le Tvor, Optimus Prajm iz Transformersa i Rafaelo i Leonardo iz Nindža kornjača.

Bio je dobitnik brojnih nagrada, a glumom se bavio i u penziji.

Ono što je zanimljivo je što je svima ostao upamćen po nadimku Đuza, a ipak, retko ko zna kako je stekao taj nadimak. Nije ga mnogo voleo, ali se dobro uklopio u njegovu životnu priču.

– Dobio sam ga od brata koji me je zbog tvrdoglavosti nazvao Đuza, po rečima “đuz, đuz” kojima se tera magarac – prisetio se slavni glumac u jednom intervjuu i dodao:

– Ko bi rekao da će mi ostati trajno? A nije mi se nikad sviđao. I ne znam u kom trenutku sam ga prihvatio, ali eto, već dugo živimo jedan s drugim. Posle su me samo roditelji zvali Vlasto.

Vlastimir Đuza Stojiljković Antonio Ahel/ATAImages

Za publiku i prijatelje je ostao Đuza, “uvredljiv” ton nadimka se odavno izgubio, ali tvrdoglavost mu je ostala kao jedna od osobina koje su ga učinile našom glumačkom legendom.

Jedan od najboljih glumaca Vlastimir Đuza Stojiljković preminuo je 17. juna 2015. godine na Klinici za infektivne i tropske bolesti, gde je prethodno zbog infekcije hitno prebačen iz staračkog doma “Lug”, u kojem je bio smešten nakon moždanog udara koji je doživeo.

Poslednjem ispraćaju prisustvovala je samo njegova druga supruga Dušanka. Koliko je taj čin bio pod velom misterije govori i podatak da niko od njegovih kolega i bliskih prijatelja, čak ni rodbina, nije imala informaciju o tome kad i gde će kremacija biti obavljena.

Pročitajte još

U njegovom pozorištu Atelje 212 održana je komemoracija. Svetlana Bojković tada je rekla:

– Gluma je bila njegovo bekstvo od profanog, način komunikacije sa nesavršenim svetom, prostor u kojem se osećao slobodno. Ne postoji osoba na svetu koja je upoznala Đuzu, a da ga nije volela. On je bio jedno drago biće.

Pamte se i reči Svetozara Cvetkovića:

– Moja je sreća Ðuza. Sreća što sam igrao uz njega i prisustvovao neponovljivosti takvog dara. On je bio ono što nikada nećemo biti. Ostaje naš uzor.

Pročitajte još

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike