Borislav Pekić: Velikan koji je zatvor pretvorio u inspiraciju

05.02.2021

19:15 >> 12:49

0

Svojim prvim romanom Vreme čuda izazvao je veliko interesovanje široke čitalačke javnosti i jasno je ukazao na dve važne karakteristike njegovog rada, ošt

Borislav Pekić: Velikan koji je zatvor pretvorio u inspiraciju
Copyright Borislav Pekić/Wikipedia/Ljiljana Pekić

“Ne voli čovek jednog pisca samo zato što ga zabavlja ili ga pred dileme stavlja, nego što ponekad slučajnošću otvara put njegovim sopstvenim idejama. Pomaže mu da se izrazi, sam sebe razume, aktivira mentalno. To može biti i suprotstavljanjem i prihvatanjem. U svakom slučaju, posredi je nemušti dijalog. Čitanje mojih knjiga zamišljam kao razgovor sa mnom, ne kao puko slušanje”, reči su velikog pisca Borislava Pekića koji je rođen na današnji dan 1930. godine.

Jedan od najznačajnijih srpskih književnika 20. veka, akademik i borac za demokratiju, rođen je u Podgorici, a od 1945. godine živeo je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Od te, pa sve do 1953. godine bio je na izdržavanju kazne u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš kao pripadnik SDOJ. Bio je osuđen na petnaest godina strogog zatvora.

– Bio sam član ilegalne studentsko-gimnazijske organizacije koja se zvala Savez demokratske omladine Jugoslavije. Uhapšen sam 7. novembra 1948, maja 1949. osuđen po Zakonu o krivičnim delima protiv naroda i države, na prvostepenom Okružnom sudu na 10 godina, a potom mi je na Vrhovnom sudu (Narodne Republike Srbije 26. juna 1949. godine) kazna povećana na 15 godina zatvora sa prisilnim radom i izvesnim brojem godina gubitka građanskih prava nakon izdržane kazne. Pomilovan sam 29. novembra 1953. godine – kazao je Pekić.

Wikipedia/Ljiljana Pekic

Za vreme tamnovanja začete su mnoge ideje koje je posle razvio u svojim romanima.

Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta.

Godine 1958. oženio se inženjerkom arhitekture Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića, koji je bio predsednik vlade Jugoslavije (1935—1939) i ministar finansija. Godinu dana kasnije rodila im se ćerka Aleksandra. Godina 1959. je takođe godina kada je Pekić napisao svoj prvi od preko dvadeset originalnih filmskih scenarija za glavne filmske kuće u Jugoslaviji, među kojima i “Dan četrnaesti”, koji je predstavljao Jugoslaviju na Kanskom filmskom festivalu 1961. godine.

Prvi roman “Vreme čuda” objavljuje 1965. godine.

Pekić je izazvao veliko interesovanje široke čitalačke javnosti, a njegov prvi roman jasno je ukazao na dve važne karakteristike njegovog rada, oštar antidogmatizam i konstantni skepticizam u pogledu mogućeg „progresa“ čovečanstva koji je dostignut u toku svoje istorije.

Wikipedia/Ljiljana Pekic

Narednim knjigama svrstao se u vodeće i najplodnije jugoslovenske pisce. Nakon prve knjige objavio je “Hodočašće Arsenija Njegovana” (1970), u kome je, pored ostalog, dao sliku studentskog protesta 1968. u Jugoslaviji. Iako se ideološki distancirao od ovog opozicionog pokreta, nova politička klima je dalje komplikovala njegov odnos sa vlašću, tako da je godinu dana bio bez pasoša. Roman je ipak dobio Ninovu nagradu kao najbolji jugoslovenski roman te godine.

Nakon Pekićeve emigracije u London 1971, jugoslovenske vlasti su ga smatrale personom non grata i niz godina su osujećivali izdavanje njegovih dela u Jugoslaviji.

Nastavlja da piše novele “Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana” (1975), “Odbrana i poslednji dani” (1977), zatim “Kako upokojiti vampira” (Prva nagrada Udruženih izdavača 1977), baziran delimično na Pekićevom sopstvenom iskustvu u zatvoru i istrazi, roman pokazuje metode, logiku i psihologiju modernog totalitarnog režima.

Posle više od dve decenije priprema, studija i proučavanja prvi tom Pekićeve sedmotomovne fantasmagorije “Zlatno runo” se 1978. godine pojavio pred čitaocima. Slede zatim i ostalih šest tomova tokom 1978—1986. godine. Tim delom se Pekić uvrstio u najznačajnije srpske književnike.

Za ovu sagu je 1987. dobio “Njegoševu nagradu”, označujući ga kao jednog od vrhovnih savremenih proznih pisca u Jugoslaviji. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, taj roman je ušao u izbor deset najboljih romana, napisanih na srpskom jeziku u periodu od 1982. do 1992. godine.

“Zlatno runo” je upoređivano od strane inostranih kritičara sa Džejms Džojsovim ″Uliksom″, po strukturi naracije klasičnog mita, sa Manovim ″Budenbrokovima″, po dugačkoj porodičnoj istoriji i evoluciji predratnog društva, kao i sa ″Kontrapunktom života″ Oldusa Hakslija, po unutrašnjoj tenziji koja prolazi kroz lavirint konfliktnih perspektiva. No, ipak je “Zlatno runo” slavljeno kao jedinstveno. Jedna od očiglednih odlika je i ogroman obim i tematska kompleksnost. Roman opisuje lutanje generacija Njegovana i kroz njih istražuje istoriju Balkana.

Žanr romanom “Besnilo” (1983) Pekić je iz istorijske tematike odstupio i sačinio delo sa elementima trilera koji se zbiva na jednom od najvećih svetskih aerodroma – londonskom Hitrou. To je svojevrsna apokaliptična vizija sveta u kojem živimo. Knjiga je doživela brojna izdanja. Pored “Zlatnog runa” i “Godina koje su pojeli skakavci” i ovaj roman je ušao u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnosti od 1982. do 1991, po mišljenju čitalaca. I u sledećem objavljenom antropološkom romanu “1999”, Pekić je ostao na tragu te negativne, često fantastične utopije (nagrada godine za naučnu fantastiku 1985).

Wikipedia/Ljiljana Pekic

“Godina koje su pojeli skakavci” je Pekićeva autobiografsko-memoarska proza sa ocenom i objašnjenjem posleratnih dana, životom i proganjanjem buržoazije pod komunističkim režimom. Knjige nisu samo autobiografske u klasičnom smislu reči, pošto se Pekić bavi i opštim stanjem Jugoslavije posle Drugog svetskog rata, kao i drugim zemljama i njihovim penalnim sistemima. On slika zatvorski život kao jedinstvenu civilizaciju, a civilizaciju „slobode“ kao specijalan vid zatvora.

“Pisma iz tuđine” (1987), “Nova pisma iz tuđine” (1989, nagrada Sent-Andreje “Jaša Ignjatović”) i “Poslednja pisma iz tuđine” (1991. godišnja nagrada Grafičkog ateljea “Dereta” za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u publicistički domen ovog pisca.

Pekić je autor oko 30 dramskih dela za pozorište, radio, televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio – televizijskim stanicama i pozorišnim scenama.

Pročitajte još

Tokom svoje karijere Pekić je radio na mnogim filmovima, napisao je više od dvadeset originalnih scenarija i adaptirao neke od svojih romana za film. Film “Vreme čuda” je bio izabran da reprezentuje Jugoslaviju na Kanskom festivalu 1991, gde je Goran Paskaljević dobio nagradu za režiju, a kasnije je film učestvovao na festivalima u Glazgovu, Moskvi, Montrealu…

Godine 1989, zajedno sa još dvanaest intelektualaca obnovio je rad Demokratske stranke, da bi sledeće, 1990. godine, postao član Glavnog odbora, kao i jedan od urednika obnovljenog opozicionog lista „Demokratija“. Godine 1991, bio je kandidat Demokratske stranke za narodnog poslanika u Skupštini Republike Srbije u beogradskoj opštini Rakovica, kada je pobedio njegov protivkandidat Vojislav Šešelj.

Pekić je bio potpredsednik Srpskog PEN centra od 1990. do 1992. godine i član engleskog PEN centra. Bio je dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, kao i član Krunskog saveta princa Aleksandra Karađorđevića 1992. godine.

Aktivan, kako kao autor tako i kao javna ličnost, do poslednjeg dana, Pekić je umro od raka u svom domu u Londonu, 2. jula 1992. godine u 63. godini života. Kremiran je u Londonu, a njegova urna se nalazi u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

No, o piscu je možda najbolje govoriti kroz ono što je pisao:

“U antropološki epos uvelo me je zanimanje za prirodu čoveka, za njegovu suštinu, a iznad svega osećanje da živim u tuđem, naopakom, pogrešnom svetu, civilizaciji koja ne saobraća s autentičnim duhom humaniteta, u istoriji koja izgleda kao ljudska ali ljudska nije, ne samo zbog svojih promašaja nego, pa i više, zbog svojih uspeha.”

“Humana skrama koja čoveka odvaja od zveri tanja je od daha na ogledalu, i u ogledalo se neprestano mora duvati ako želimo da se ona održi.”

“Šta je čovek bez prošlosti? – Srećan.”

“Kad se rađa čovek ne zna šta dobija. Kad umre ne zna šta gubi. U oba slučaja pred njim je i iza njega – neizvesnost.”

“Čovek mora osetiti istoriju u sebi, da bi je stvarao izvan sebe.”

“Čovek se ne sastoji samo od nagona i čula kao životinja. Ali nije ni duh, jer ima telo. Čovek nije ni kamen, jer ne čeka da ga drugi pokrene, nego ima svoju volju. Jedino ga duša od drugih načina postojanja razlikuje. Čovek je neizvesnost. Neuporediva sila brige. Opojnost zebnje.”

“Treba gledati pravo. Jer da se htelo gledati iza sebe, dobili bismo oči na potiljku. Treba ljubiti zemlju dece svoje, a ne dedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo nego kuda idemo.”

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike